Vijenac 400

Književnost, Naslovnica

O hrvatskom pjesništvu u Vojvodini na prijelazu tisućljeća

Možda su ljepša nadanja

Tomislav Žigmanov

O hrvatskom pjesništvu u Vojvodini na prijelazu tisućljeća

Možda su ljepša nadanja

Tomislav Žigmanov

Stih iz pjesme Park Lazara Merkovića, predstavnika najstarije generacije hrvatskih književnika iz Vojvodine, izvanredno dobro iskazuje, čini se, temeljno egzistencijalno samorazumijevanje ovdašnjega manjinskog čovjeka, dominantnu autoreferenciju ovdašnjih ljudi višestrukih margina, šifru za hermeneutičko otključavanje čovjeka smještena u ravnicu Panonske nizine, napose ljudi hrvatske nacionalnosti… I ne samo to – navedeni stih, ujedno, odlično oslikava i ukupno stanje i prilike, koje taj dio, često, recimo to odmah, nepravedno zapostavljene, hrvatske književnosti tijekom vlastita trajanja u povijesti određuje i prati. Točnije rečeno, putem se njegovih značenjskih i simboličkih naznaka daju naslutiti i druge važne sastavnice ukupnoga ambijenta u kojemu nastaje, producira se i recipira suvremeno hrvatsko pjesništvo u Vojvodini.

Kontinuitet pjesništva s hrvatskoga ruba

Pjesništvo naime koje na istočnim hrvatskim rubnim prostorima, kao takvo – i kao pjesništvo i kao hrvatsko – traje neprekidno nekoliko stoljeća. Pjesništvo koje opstoji na hrvatskome etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih povezanosti s pjesništvom naroda u matici, napose onoga u središtu. Pjesništvo nedvojbeno hrvatsko, no upravo zbog spomenutoga često je u posvemašnjoj disharmoniji s tematskim okvirima, razvojnim i glavnim umjetničkim tokovima matičnoga pjesništva. Pjesništvo određivano drugim, posve različitim, činiteljima i motivirano, također mnogostruko, drugim iskustvima, pa je katkad posve različito od onoga u Hrvatskoj. Pjesništvo u svoj svojoj složenosti, koje nije uvijek bilo institucionalno dokraja ustrojeno, niti pak uokvireno pratećim književnim sustavom (naklada, kritika, distribucija…). Pjesništvo je to i manjinsko, koje je vlastitim estetskim, umjetničkim, razvojnim i inim tendencijama bilo, manje-više, vjerni pratitelj uspjeha i radosti, neizvjesnosti i čvrstoće, muka i pogibelji ovdašnjega puka, što također nije uvijek korespondiralo s onim u središtu. Pjesništvo rubno, koje je, kao i svako drugo, uostalom, imalo blistavije i tamnije trenutke, stjecalo veću ili manju popularnost, donosilo trajnije i davalo neznatnije prinose, dosezalo više ili manje zavidne estetske norme i ostvarivalo raznolike umjetničke vrednote… Pjesništvo vojvođansko i hrvatsko, koje bijaše, ujedno i takvo, prešućivano i ignorirano, prezirano i nepriznavano, nijekano i onesmišljavano... Pjesništvo to uz, i nesvakidašnju, hrabrost svjedočeno, koje se, unatoč mnogim poteškoćama i brojnim nevoljama koje rub sa sobom nosi, prijegorima i požrtvovnostima pojedinaca »mukotrpno rađalo i sporo razvijalo« (Geza Kikić), no opstojalo, iznova se obnavljalo i pulsiralo kao nezaobilazni činitelj mjesne hrvatske, ali i šire, kulture te sve do danas trajalo…

Rekosmo već na početku kako u navedenome stihu imamo i više nego dobar nagovještaj brojnih strukturalnih aspekata suvremenoga hrvatskog pjesništva u Vojvodini – i onih vanjskih važećih i onih samu pjesništvu supripadnih. S jedne strane, naime, u citiranome stihu imamo, ovdje gotovo supstancijalan iskaz opreza – u vojvođanskih Hrvata, uistinu, u mnogo toga i u mnogih u njih, a zbog odsutnosti vlastitih bogatih iskustava, bilo iz povijesti bilo iz sadašnjosti, i pozitivnih prihvata od drugih, nedostaje, tako svima u središtu znane, sigurnosti. Sigurnosti, naime, u mnogo što! Često i u vlastiti svijet. Pa, na koncu, i u sebe sama! Dio je to, čini se, širega usuda panonskoga, svog na svome, pa ipak ne dokraja snađena čovjeka… Jednostavno, nije bilo, ne samo u nedavnoj povijesti, dovoljno mogućnosti (a koje su, što bi trebalo u Hrvatskoj vjerojatno posebno isticati, najčešće drugi određivali) ili snaga za bogato, sukladno i suvremeno ustrojavanje prostora vlastitosti i njegova pratećega svijeta, koje bi se onda, kao i u drugih, uostalom, iskazivalo kao posve svoje i, kao takvo, sigurno, naime.

Aspiracije i ignoracije drugih

To je, među ostalim, dovodilo, ne od jučer, vojvođanske Hrvate, ali na neki način i njihove pjesnike kao izričajnike takva svijeta, do toga da se ono svoje nije uvijek i dokraja razumijevalo kao dio prostora primarne lagode. Takve su pak sastavnice životnoga prostora i okvira življenja u njih onda izazvale, kao i u drugih, uostalom, u panonskome blatu, snaženje introvertiranosti, produbljivanje nesnalaženja, mahnito okretanje materijalnome, a što bi drugo u Vojvodini bilo doli najvećma zemlji, i ulaženje u procese egzistencijalnih dekadencija, koje se, čini se, vrhune u iznadprosječnome stupnju tragičnih zapetljanosti, što nerijetko skončavaju u alkoholizmu i raširenosti samoubojstava. Usud to im je uvelike, naime.

U svijetu, pak, zakonitosti književnosti imalo ove posljedice: 1) logika je njihova pjesnikovanja imala vlastite niti kontinuiteta, kako u vremenskome slijedu tako i u imanentnim umjetničko-tematskim tendencijama; 2) opstajući pomalo divlje, izvan brojnih matica koje su na njih aspirirale/ignorirale, ti su meandri hrvatskoga pjesništva, uostalom kao i drugdje, bili u brojnim neknjiževnim funkcijama, pri čemu matično hrvatstvo često bijaše gluho za glasove njihovih stihova; 3) bez većih autoreprezentativnih moći i kao malo znano, bivalo je ono u rastu ne samo, i u Hrvatskoj, nepoznato, nego su i dosezi vlastitih napora pjesnika, recimo u obliku samostalne zbirke pjesama, često znali biti, a zbog brojnih ograničenja, ostvareni tek nakon smrti pjesnika, što je suvremena hrvatska književnost u Hrvatskoj bilježila prije sedamdesetak godina; 4) relativno velik broj ljudi svoje je uratke objelodanjivalo, no često i bez elementarnih umjetničkih vrijednosti, pa je cijela pjesnička scena ponekad djelovala poput rapsodijski obijesna diletantizma, okupljena oko zavičajnoga domotužja, koje su generirali trbuhozborno raspoloženi ludo hrabri isticanici, na opće zgražanje pjesničkih suptilnika i podsmijeh pripadnika drugih kultura. Riječju, bijaše pjesnikovanja, i to, zbog svega navedenoga, svakakva!

Otkloni, muke i bjegovi

No vratimo se na početni motiv. Merkovićev stih ukazuje na postojanje i stanovitoga, ispravno rečeno, mekog otklona od zbiljskoga svijeta u takvih pjesnika Hrvata u Vojvodini, naime. Uz oprez, ono ljepše u nadanja se tek, naime, u njih smješta! Preciznije rečeno, upravo navedeno vrijedi, kako za životne okvire u kojima su njihovi životi bili očitovani, tako i za sadržajne i intencionalne aspekte suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Tomu, vjerojatno, ponajprije pridonosi činjenica što su se, u smislu egzistencijalna iskušavanja, svi izazovi i sva bremena društvena realiteta s konca 20. stoljeća doimala ovdašnjem čovjeku velikim, što se posljedična iskustva onda nisu do kraja pozitivno recipirala – naprotiv: muka je ovdje znala biti prevelika – i što je, na koncu, teret toga postao u mrežama samorazumijevanja, ne samo puka nego i elite, teško svladiv i nosiv, čega je dokaz, napose danas, bijeg velikoga broja Hrvata s prostora Panonije.

Stoga je, čini se, jasno zašto je okvir budućnosti u njihovu pjesništvu in genere ispunjen ne nekakvom čvrstom vjerom i snažnim pratećim programima njezina osvajanja, nego tek krhkim nadanjima – u iskrama nade glasi jedna zbirka pjesama – i provizornim planovima nesigurna djelovanja… To je pak onda u mjesnom pjesništvu vojvođanskih Hrvata primarno tematizirano dvostrano – vjerno će se, s jedne strane, u rasponu od egzistencijalne rezigniranosti do otvorenih autoironičnih diskursa, bilježiti opisi, u biti tužno doživljena, bremenitog iskušavanja različitih nepovoljnih datosti u svijetu, često u pjesmama oslikana uz mjesne krajolike. S druge će se strane, do pomalo stidljiva nagovještavanja, nekako začudno rasplamsane krhkosti, ocrtavati vlastite slutnje, uz vjerska naslanjanja na Beskraj, mogućega boljega svijeta na prostoru na kojemu se živi i koji se razumijeva kao svoj, a koji, što je paradoks hrvatskoga pjesništva u Vojvodini, zbog spomenutoga opreza nikada nije do kraja i u cijelosti pjesnički elaboriran. Ovdje su i nade, naime, nedopjevane u cijelosti!

Neempatična Hrvatska za vlastite rubove

I po tim se, tek ovlaš ocrtanim, pomalo vanjsko obilježenim značajkama, vjerojatno, ovo mjesno hrvatsko pjesništvo unajvećma razlikuje od suvremenoga pjesništva koje postoji u Hrvatskoj. Hrvatsko pjesništvo u Vojvodini, koje, tako kazuje ne samo ovdašnje iskustvo, gotovo u svim svojim aspektima – od stvaralačkoga, preko institucionalno-produkcijskoga pa do receptivno-vrednujućega – živi uvelike samodovoljan život, koji, istina, zna vrcati autističnim inicijativama (!?), napose glede brojnih, ne samo zemljopisnih, rubova. Ruba i nacionalnoga, naime, koje stoga često nije u dioništvu državno hrvatskoga – jednostavno, tamo mu nema prevelika mjesta! Gotovo nikakva, gdjekada!! Treba samo konzultirati nemalen broj antologija hrvatskog pjesništva – hrvatski pjesnici izvan Hrvatske, pa tako i iz Vojvodine, tek su incidentalno zastupljeni! Ekskluzivna je, naime, u tom smislu narav hrvatske književnosti. I ne od jučer je takva! Osobito o tome govori iskustvo pjesništva vojvođanskih Hrvata na prijelazu tisućljeća! Eventualna, pak, neka pojava hrvatskog pjesnika iz Vojvodine u bilo kojem dijelu hrvatskoga pjesništva kao sustava hrvatske književnosti – od objave knjige do dobivanja nagrada, a i toga je bilo, napose u posljednjih nekoliko godina (npr. Goranov vijenac je 2008. dobila Jasna Melvinger, vojvođanska hrvatska pjesnikinja zacijelo najzrelijega izraza) – može se tumačiti tek kao iznimka iza koje ne stoji pravilo.

A sve ovdje tek naznačeno u svezi sa suvremenim hrvatskim pjesništvom u Vojvodini posljedica je, čini se, daleko dubljega paradoksa hrvatske kulture u cijelosti, ne od danas! Ono se, naime, hrvatsko u hrvatskoj kulturi primarno razumijevalo kao ono što postoji u Hrvatskoj. Iskustvo, pak, mađarske kulture, što pulsira pred očima vojvođanskih Hrvata, posve je drukčije – ono mađarsko u kulturnom smislu jest svuda gdje mađarstvo postoji. Stoga bi vjerojatno u povijesti hrvatstva Hrvatske trebalo tragati za korijenom takve čudnovate nacionalne uskosti, uskosti koja se preslikava na mnoga područja, pa i ona u području nacionalne književnosti. Možda je usmjerenost na borbu za vlastito postojanje, dugostoljetna bezdržavnost, te odsutnost imperijalnih kodova u vlastitoj kulturnoj praksi, uvjetovalo da skučenost u okviru državnih granica bude mjera hrvatstva. To se posebice može nazrijeti kroz službenu visokoškolsku recepciju vrednovanja suvremene hrvatske književnosti, gdje hrvatska književnost, koja postoji u Vojvodini, gotovo uopće nije predmet razmatranja.

Pa ipak, ona kako-tako i kao hrvatska opstoji. Unatoč mnogima! Pa i Hrvatskoj, neempatičnoj za vlastite rubove. Ne od jučer, opetujemo! Jer, uistinu, ono, možda su ljepša nadanja, pjesnike te na svjedočenje sebe i svojega svijeta neprestance nuka!

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009.

Klikni za povratak