Vijenac 400

Naslovnica, Razgovor

Krešimir Nemec, kritičar i povjesničar književnosti

Hrvatsko društvo fatalno je podijeljeno

Povijest književnosti ne smije biti prostor bilo kakvih osveta: ideoloških, političkih, estetskih, privatnih/ Pisci nisu više prometeji, „proroci“, „savjest društva“, a književna djela postala su običnom robom / O nama u Zapadnoj Europi imaju odavno stvorene stereotipe i ne treba ih, u težnji za podilaženjem, stalno potvrđivati i učvršćivati ...

Krešimir Nemec, kritičar i povjesničar književnosti

Hrvatsko društvo fatalno je podijeljeno

Povijest književnosti ne smije biti prostor bilo kakvih osveta: ideoloških, političkih, estetskih, privatnih/ Pisci nisu više prometeji, „proroci“, „savjest društva“, a književna djela postala su običnom robom / O nama u Zapadnoj Europi imaju odavno stvorene stereotipe i ne treba ih, u težnji za podilaženjem, stalno potvrđivati i učvršćivati / Kritičarska je izmišljotina etiketa hrvatski borhesovci: većina naših fantastičara nije se u tom trenutku povodila za Borgesom / Krleža je bio relikvija jednoga totalitarnog političkog sustava, šutio je kad je trebalo govoriti i zatvarao oči pred sramotama Bleiburga, Golog otoka ili Titova kulta ličnosti / U prozi i esejistici Andrić je veći, bolji i snažniji od Krleže / Hrvatska književnost u Bosni postoji i traje bez obzira na okolnosti / Hrvatski pravopis dijeli se na „lijevi“ i „desni“, što je zaista smiješno / Nikada se hrvatski nije govorilo lošije nego danas / Nema sumnje da su neke nagrade klanovski, ideološki ili generacijski obilježene / Povijest hrvatske književnosti Slobodana P. Novaka puna je grešaka na gotovo svakoj stranici

Razgovarao Andrija Tunjić

Krešimir Nemec, književni znanstvenik i redoviti sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te akademik, autor je dvanaest knjiga, među kojima su i Povijest hrvatskog romana u tri knjige, Tragom tradicije, Antologija hrvatske novele, Putovi pored znakova, Portreti, poetike, identiteti... Uređivao je časopis Most, Encyclopaedia moderna te književnoteorijsku biblioteku L i član je uredništva časopisa Fluminensia i Forum. Uredio je mnoga djela hrvatskih pisaca te dobio mnoštvo nagrada, među kojima i Herderovu nagradu za književnost. Njegova upućenost u književnost povod su ovom razgovoru u kojem Nemec govori o mnogočemu što oslikava književno i duhovno stanje naše kulture.

Jeste li kao povjesničar književnosti čovjek duga pamćenja i zlopamtilo?

Čovjek duga pamćenja svakako bih volio biti, zlopamtilo nikako! Što bih imao od toga kada bih svoju „mrzovolju“ prema nekom autoru, stilskom pravcu ili poetici otvoreno iskazivao u svojim (književno)historiografskim tekstovima?

Bile bi vas pune novine, što je danas veoma važno.

Prije ili kasnije prave vrijednosti uvijek isplivaju i nema toga književnog povjesničara koji taj proces može zaustaviti. Šop, Begović ili Ujević bili su svojedobno, iz raznih razloga, podcjenjivani, a eto ih danas na vrhu. U Povijesti hrvatskog romana napisao sam da nacionalna književna historiografija mora biti mjesto okupljanja svih svojih sinova/sestara, pa i onih „zabludjelih“. Tamo ćete, jednoga uz drugoga, naći i Đuru Vilovića, Milu Budaka, Zvonimira Remetu, Augusta Cesarca, od suvremenika i Gorana Babića… Sve su to hrvatski pisci, bez obzira na ideologiju koju su zastupali i bez obzira na to što su činili (ili propustili učiniti) u građanskom dijelu svoje egzistencije. Povijest književnosti ne smije biti prostor bilo kakvih osveta: ideoloških, političkih, estetskih, privatnih.

Pa recite, slušate li u sebi više kritičara ili teoretičara književnosti?

U svakom slučaju kritičara. Znanja iz teorije književnosti u pisanju povijesti književnosti služe kao pomoć, poluga i orijentir. Iza mene su vremena fascinacije svakom novom teorijskom paradigmom koja bi se pojavila na svjetskom intelektualnom tržištu. U književnosti odgovori prolaze, pitanja ostaju. No i nakon Eagletonova pokušaja da objasni što nakon teorije ostaje činjenica da teorijska svijest svakako izoštrava ironiju i skepsu prema predmetu kojim se bavimo i prema onome što sami pišemo. No ne želim biti rob nijedne teorije. Proust je u Pronađenom vremenu divno napisao da je djelo u kojem ima teorije nalik predmetu na kojemu smo ostavili cijenu.

Dakle, koliko se suvremena književnost tiče svih nas, naših problema ili se drži ekskluzivističkom, sama sebi dovoljnom?

Književnost je oduvijek bila i zona ekskluzivnosti (Nazorova turris eburnea) i područje postavljanja bitnih pitanja koja se tiču vremena u kojem živimo. Bilo je pisaca koji su u svojim djelima nastojali ukloniti gotovo sve tragove društvene zbilje i svakog „angažmana“, a bilo je i onih koji su smisao svoga stvaralaštva vidjeli u sintezi estetskoga i socijalno angažiranoga. Ne vidim tu neke bitne promjene u našoj suvremenosti osim, dakako, nekih novih pojava: sve veće komercijalizacije, medijske eksploatacije literature i očita pomaka prema estetskom populizmu i infantilizmu.

Znači li to da se hrvatska književnost tematski unazadila u odnosu na nekadašnja vremena?

Ah, ta divna stara vremena! Ma nije se hrvatska književnost unazadila ni tematski ni zanatski, pliva ona kako zna i umije u ovim teškim i umjetnosti nesklonim vremenima. Moramo se pomiriti s činjenicom da je književnost (i umjetnost općenito) izgubila na važnosti i da danas kotira vrlo nisko na društvenoj ljestvici.

Zašto?

Vrijednosti su poljuljane, hijerarhija ukinuta, kanoni osporeni. Dovoljno je otvoriti novine i vidjeti status kulturnih rubrika, a onda i mjesto književnosti u njima. U takvim okolnostima teško je zamisliti pojavu nekog novog Dostojevskog, Rilkea ili Joycea.

Zašto?

Pisci nisu više prometeji, „proroci“, „savjest društva“, dok su književna djela danas, kako bi rekao Benjamin, izgubila auru, pozlatu, postavši običnom robom, podložnom svim zakonima tržišne ponude i potražnje. S druge strane, produkcija je silno porasla: godišnje se u Hrvatskoj objavi pedesetak romana i sedamdesetak pjesničkih zbirki.

Koliko kvalitetnih?

U umjetnosti ne vrijedi Marxova teza o prijelazu kvantitete u kvalitetu; u tom mnoštvu ima svega i svačega, od polupismenih uradaka raznih manekenki i umjetno stvorenih zvjezdica iz našega šoubiza do djela koja mogu ući u ozbiljnu međunarodnu kompeticiju. No u krajnjoj liniji ostaje Tenžerina maksima: preživljuje samo dobro pisanje.

Jeste li za ili protiv angažirane književnosti?

Nemam ništa protiv angažirane književnosti, ali pod uvjetom da društveni angažman ne škodi estetskoj vrijednosti. Isto tako smatram da se u književnom djelu ne bi smjela osjetiti ideološka pripadnost pisca. Vidi li se u Balzacovim djelima da je autor bio rojalist? Osjeća li se u Krležinu Povratku Filipa Latinovicza da ga piše „okorjeli“ ljevičar? Dakle, angažman je najbolji kad se ne vidi.

Koji kriteriji usmjeravaju sadašnju svjetsku književnost, a koji hrvatsku?

Kriteriji su isti: tržišna isplativost, profit, novac. Ako se ti tržišni kriteriji još i poklope s estetskom vrijednošću teksta – puna šaka brade! Ipak, ima i takvih sretnih trenutaka: sjetimo se npr. Kehlmannova planetarno popularna ali i estetski relevantna romana Mjerenje svijeta ili djela Orhana Pamuka, Garcije Marqueza, Eca…

A gdje smo u tome mi?

Kod nas su slučajevi takva poklapanja, nažalost, znatno rjeđi. U svijetu je sve češća pojava i medijskoga kreiranja uspješnica: svakodnevni bombardmani najavama u tisku, izjavama urednika, intervjuima s autorom/autoricom, spotovima na televiziji, soundtrackovima i sl. Mi brzo učimo od Zapada pa takvih pokušaja ima sve više i kod nas (sjetimo se npr. bombastične najave knjiga Lane Biondić ili Lazić-Kožulova romana Gori domovina).

Živimo loše, a sadržaj djela naših „uglednih“ književnika koja dobivaju nagrade bave se seksom, drogom, nasiljem...

Niste li sada upali u kontradikciju? S jedne strane želite da se književnost bavi akutnim problemima, da se ne zatvara u ekskluzivni rezervat, a onda vas smetaju pisci koji tematiziraju seksualni liberalizam, drogu, nasilje.

Ne smetaju me, nego mislim da se svašta nagrađuje.

Ne ulazeći u ovom trenutku u estetske procjene, mislim da su romani kao što su Zajecova Soba za razbijanje, Vidićeva Gangabanga, Bovićeve/Balenovićeve Metastaze ili pak Rod avetnjaka Slađane Bukovac progovorili o naličju našega društva, dakle i o životnom stilu naše tajkunske zlatne mladeži, ali i o svijetu koji živi na tranzicijskom dnu, braniteljima koji boluju od PTSP-a i o ljudima koji žive od dilanja droge ili skupljanja plastičnih boca.

Često se čuje sintagma stvarnosna proza, pa stvarnosna poezija, a da su daleko od stvarnosti... Što je to u našem kontekstu? Nije li riječ o onome što bi teško izdržalo ozbiljne vrijednosne sudove?

Naši su kritičari skloni stvaranju kojekakvih, često posve nesklapnih termina. Što primjerice znači već, nažalost, udomaćena sintagma novopovijesni roman? Znači li ona da se Šenoa bavio starom poviješću, dok se Nedjeljko Fabrio bavi novom poviješću? Ili što znači sintagma stvarnosna proza/poezija, koja je u nas već postala terminus technicus? Nije li, primjerice, Kafka u Procesu bio više stvarnosan od sovjetskih socrealista koji su se busali u prsa svojim osjećajem za stvarnost?! Nitko nije objasnio po čemu bi Tatjana Gromača, Glamuzina ili Perišić bili stvarnosniji od Štiksa, Međurečana ili Rešickog?

A što se tiče vrijednosnih sudova i njihove održivosti, mislim da tematska usmjerenost ili način (re)prezentacije u književnosti ne utječu na estetski učinak: može pisac izabrati veliku suvremenu temu i postići skroman domet, a pravi majstor može i od skromne građe skrojiti majstorsko djelo. U tom smislu i putopis po vlastitoj sobi (što je naslov jednoga književnog djela) može biti vredniji i uzbudljiviji i stvarniji od putopisa po Parizu ili po prašumama Amazone.

Zašto naši suvremeni književnici posežu za stranim sadržajima, možda da bi tobože osvojili strano tržište?

Ne bih rekao da suvremeni pisci posežu za stranim sadržajima, nego možda za sadržajima koji će više zanimati strano književno tržište. Ne vidim u tome ništa loše. I Krleža je izmislio Glembajeve između ostaloga i zato da bi, na krilima Ibsena i Strindberga, lakše prodro u inozemstvo.

Ne smetaju vas kojekakve konstrukcije?

Dakako, ne gledam sa simpatijama kada netko, u želji za dodvoravanjem i dobivanjem stranih sinekura, piše neistine o zemlji iz koje dolazi. O nama ionako u Zapadnoj Europi imaju odavno stvorene stereotipe i ne treba ih, u težnji za podilaženjem, stalno potvrđivati i učvršćivati. Ipak, valja priznati da hrvatska književnost nije bila nikada prisutnija ni prevođenija u svijetu nego danas i da su neki naši suvremeni pisci ostvarili uspjeh o kojem su i naši klasici mogli samo sanjati: Ugrešićeva, Jergović, Drakulićeva, Gavran.

Bavi li se naša suvremena književnost dovoljno zapitanošću nad sudbinom današnjega čovjeka, koji je izložen raznim vrstama manipulacija?

Bavi se itekako. Evo na primjer vaš nedavni sugovornik Robert Međurečan u romanu Prodajem odličja, prvi vlasnik bavi se etičkim dilemama i društvenom pozicijom branitelja, Ugrešićeva je u Babi Jagi tematizirala narcisistički kult mladosti i probleme starih i nemoćnih, Jelena Čarija bavi se u Kloniranoj pedofilijom i genskom manipulacijom, Koščec u Centimetru od sreće prati dramu društvenoga propadanja, teror korporacija i manipulacije farmaceutskih kompanija… Mogao bih navesti još niz naslova koji tematiziraju današnju ekološku krizu, moć medija, duhovnu pustoš, bijedu politike, opasnost od kataklizme.

Pavao Pavličić jednom je rekao kako je postmodernizam odraz krize literature. Nije li možda i krize ideologije?

Roland Barthes proglasio je smrt autora, Fukuyama je pisao o kraju povijesti, sada se govori o kraju ideologija ili o postideologijskom društvu. Mnogi su veliki pisci i teoretičari pisali o krizi literature, kraju poezije, smrti romana. Strogo uzevši, literatura je stalno u krizi, ona ide iz krize u krizu. Ona i preživljava u stalnim prevladavanjima krize pa će tako, vjerujem, preživjeti i krizu ideologije.

Zašto su se naši fantastičari nazvali fantastičarima: da bi se istina sakrila od ideologije ili je to jedna od kritičarsko-teorijskih izmišljotina?

Činjenica je, a ne tek kritičarsko-teorijska izmišljotina, da je priličan broj hrvatskih pisaca potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća izabrao društveni eskapizam i fantastiku kao poetičku opciju. Bio je to i pomodni hir, ali i mogućnost da se pobjegne od ideologizirane socijalističke zbilje. Kritičarska je izmišljotina etiketa hrvatski borhesovci: većina naših fantastičara nije se u tom trenutku povodila za Borgesom, a neki ga – prema vlastitom priznanju – nisu tada ni čitali.

Koliko su krugovaši pridonijeli otvaranju naše književnosti svijetu?

Bitno. Krugovaši su ponovno uspostavili i vertikalni i horizontalni kontinuitet hrvatske književnosti, dakle veze s književnom tradicijom, ali i sa zbivanjima u zapadnoeuropskom književnom i kulturnom krugu. Zahvaljujući u prvom redu Šoljanu i Slamnigu sve važniji postaju poticaji iz američke i engleske književnosti: Hemingway, T. S. Eliot, Dos Passos, Faulkner, Fitzgerald, Mailer. Dotad su na našoj prijevodnoj sceni prevladavali sovjetski pisci poput Gorkoga, Fadejeva, Gladkova, Šolohova, Furmanova i djela privlačnih naslova Kako se kalio čelik, Cement, Čapajev

Da se pojavi pisac Krležina talenta, a da je desni, ne bi bio prihvaćen kao Krleža, izjavio je Branimir Donat. Što vi mislite o toj tvrdnji?

Ne bih se s tom tvrdnjom složio. Ideološko uvjerenje pisca nema izravne veze s kvalitetom njegova stvaralaštva, a ni s prihvaćenošću kod čitatelja. D’Annunzio, Ezra Pound, Céline ili Hamsun bili su na desnom ideološkom polu pa su ipak veliki i široko prihvaćeni pisci.

Tako nije u nas.

U nas je situacija donekle specifična jer među Krležinim vršnjacima nije bilo pisca ni približno iste snage i talenta koji bi pripadao desnom političkom spektru. Mile Budak ne može se ni u kom pogledu usporediti s Krležom, premda je bilo više pokušaja (čak i u novije vrijeme) da ga se instalira kao Krležina desnog antipoda. Poslije smo imali 45 godina socijalizma, a time i ideološkoga monizma. Desne opcije mogle su se artikulirati samo u hrvatskoj emigraciji, ali naša je emigrantska literatura tanka: mi, nažalost, nismo imali svoje Kundere ili Milosze.

Koliko je Krleža uškopio i ideološki opteretio hrvatsku književnost?

Krleža je svakako i u svakom pogledu obogatio hrvatsku književnost i kulturu. Ne mogu ni pokušati zamisliti hrvatsku književnost bez Balada Petrice Kerempuha, Agonije, Hrvatskog boga Marsa, Djetinjstva u Agramu. No mogu se složiti da je Krleža bio relikvija totalitarnoga političkog sustava, da se gotovo četiri desetljeća znalački zaštitio od bilo kakve ozbiljne kritike, da je poslije rata bio politički oportunist koji je šutio kad je trebalo govoriti i zatvarao oči pred sramotama Bleiburga, Golog otoka ili Titova kulta ličnosti. Bilo je teško, gotovo nemoguće, oduprijeti se njegovu moćnu utjecaju. Oformilo se i profiliralo ne samo krležijanstvo, kao kulturni fenomen, odnosno fenomen naše intelektualne povijesti, nego i krležofilija kao svojevrstan fenomen nekritičkoga vrednovanja koje je bilo rezervirano samo za jednog pisca. Tako se stvarala retuširana Krležina slika, upravo onakva kakvu je sam pisac htio imati. Nekadašnji protivnik dogmi, predrasuda, lakirovki, jednoznačnih rješenja, doživio je da se recepcija njegovih djela dobrim dijelom odvija baš u znaku takvih odrednica. Krleža je sam sebe instalirao na hrvatski književni Parnas, a kritika i književna historiografija šutke su to prihvatile i podupirale mit o nedodirljivosti. Usporedba Krležina pjesništva s Ujevićevim ili njegova dramskog opusa s, primjerice, Begovićevim, nije dolazila u obzir. Andrića mu se nije smjelo ni spominjati.

Je li Krleža veći književnik od Andrića?

Počinjete unositi pomalo sportsku terminologiju u, dosad, ozbiljan razgovor. To je pitanje u stilu: je li veći klub Dinamo ili Hajduk? No dobro. Krleža je imao veći žanrovski raspon i bio je svestraniji od Andrića. Andrić nije pisao drame, a ni kao pjesnik nije baš dosegnuo stvaralačke vrhunce. No ako bismo ih (o)mjerili samo u žanrovima u kojima su se obojica okušali – dakle u prozi i esejistici – rekao bih da je Andrić veći, bolji i snažniji. Inače je riječ o autorima posve oprečnih poetika, a time i oprečnih stvaralačkih nagona. Nietzscheovom terminologijom rečeno: jedan je tipičan predstavnik dionizijskoga, a drugi apolinijskoga principa kreacije.

Koliko je Andrić hrvatski književnik?

Ponovit ću tezu koju stalno zastupam: Ivo Andrić je pisac koji nije shvatljiv unutar jedne nacionalne književnosti. I sam se rado utjecao identitetskoj mimikriji, odnosno hibridnosti, i jedino u čemu je bio stvarno dosljedan bilo je jugoslavenstvo. U tome je ustrajavao od Mlade Bosne pa do smrti. Danas, kada Jugoslavije više nema i kada je jugoslavenstvo ideološki istrošen (premda ne i posve ispražnjen) pojam, za Andrića možemo reći da je hrvatski, srpski i bosanski pisac. Takva je višestruka atribucija po mome mišljenju jedina ispravna. Nema, dakle, nikakve sumnje da je Andrić i hrvatski književnik. Presudno razdoblje za umjetničko formiranje i bitni stvaralački impulsi vezani su za hrvatski kulturni krug: franjevačke kronike, hrvatska moderna, Matoš. To su bile i ostale bitne signature Andrićeve poetike. Andrić je hrvatski pisac i po tome što ima brojne sljedbenike i poetičke srodnike (Aralica, Čuić, Ladan, Lovrenović, Jergović, Mlakić).

Što mislite o hrvatskoj književnosti u BiH? Postoji li ona?

Hrvatska književnost u Bosni, dakako, postoji; ona je žilava i traje bez obzira na okolnosti. Hrvatski pisci u BiH žive specifičnu identitetsku dvojnost: oni su istodobno i dionici multietničke kulture i književnosti BiH, ali i pripadnici matične hrvatske književnosti. Stupanj njihove integracije u matičnu književnost ovisi o brojnim okolnostima. No nema dvojbe da su i danas, kao i prije, neki pisci iz BiH važan, vitalan dio hrvatske književnosti. Neke od njih spomenuo sam vam u prethodnom pitanju, a mogu dodati i Veselka Koromana, Anđelka Vuletića, Milu Stojića, Maria Suška i dr.

Je li naša književnost nacionalna, može li biti išta do nacionalna?

Književnost je i nacionalna i univerzalna. A nacionalna je zato jer uvijek izvire iz neke tradicije i uvijek je pisana nekim jezikom. To su temelji identiteta. Od toga se ne može pobjeći, to je sudbina. Moguće je samo prihvatiti neki drugi jezik i kulturu i tako postati autor dvojne ili višestruke pripadnosti. To smo već apsolvirali u slučaju Ive Andrića, ali ima i drugih primjera, recimo u novije vrijeme Milana Kundere ili Mirka Kovača.

Zašto Kovača?

Njegov je književni put u nekom smislu inverzan Andrićevu: počeci su mu vezani za srpsko-crnogorski književni krug, no poslije se, iz raznih razloga, sve više priklanjao hrvatskoj književnosti i hrvatskom književnom standardu.

Je li politika sastavni dio kulture?

Politika bitno utječe na kulturu, može je stimulirati ili uškopiti. No danas je sve estradizirano i kulturnjacima je stalo prije svega do toga da im političari na njihovim priredbama sjede u prvim redovima. A najčešće je riječ o ljudima koji nemaju pojma ni kamo su došli ni o čemu je riječ. No zna se kod koga je kesa i da treba biti što bliže državnim jaslama. Imali smo dugu školu socijalizma, stvari se sporo mijenjaju.

Je li za nacionalnu kulturu važniji jezik ili književnost?

Je li bila prije kokoš ili jaje? Kao bitni znakovi nacionalnoga identiteta, podjednako su važni. Jedno se ogleda u drugom i međusobno hrani i obogaćuje.

Zašto još nismo propisali važeći pravopis, nego nam se politički i interesno nameću loši koji stvaraju još veću zbrku?

Zato što smo fatalno podijeljeno društvo, društvo u kojem se ni o jednom bitnom pitanju ne može postići nacionalni konsenzus. Je li trebalo izručiti generale u Haag, je li Tito zločinac ili najveći sin naših naroda i narodnosti, trebamo li u EU pod svaku cijenu, sa žuljevima na koljenima i bez dostojanstva…? Je li ustupak teritorija nužna ulaznica za Europu? Sva ta pitanja dijele naciju. Tako je i s našim pravopisima. Čak se i oni dijele na „lijeve“ i „desne“, što je zaista smiješno. Jer razlike su među njima zaista minimalne i dale bi se riješiti na jednom poludnevnom okruglom stolu.

Učimo li dovoljno hrvatski jezik? Nikada se nije toliko loše govorilo hrvatski kao danas, rekao je potkraj prošle godine akademik Petar Šimunović.

Postoji neki čudan otpor prema hrvatskom standardu, očit dokaz da nešto ne štima s našim identitetom i s jezičnom politikom. Sve je češća pojava da se u službenoj komunikaciji koristi dijalektima i mjesnim govorima, a čak i spikeri na javnoj televiziji pokazuju otvoreno nepoštivanje pravopisnih i naglasnih pravila. To je u drugim zemljama nezamislivo. Zapažam da i neki nedvojbeno daroviti i dobri pisci ne mare odveć za jezik. Jezična kultura u dnevnom tisku pala je na najnižu razinu. Da, Petar Šimunović ima pravo: nikada se hrvatski nije govorilo lošije nego danas.

Kakva je naša književnost u odnosu na europsku i svjetsku?

Slijedimo sve aktualne poetike, ali i sve pomodne trendove. U toku smo sa zbivanjima i u dobrom i u lošem smislu. Razina poznavanja književnoga zanata općenito je porasla, ali popularna kultura preplavljuje tržište i pod njezinom dominacijom blijede prave vrijednosti. Gospođe Biondić ili Gotovac punile su stranice svih novina i tabloida, a kad se pojave stvarno dobre knjige, o njima nema ni riječi.

A kakva je naša književnost u odnosu na susjedne?

Iz susjednih književnosti čitam samo ona djela za koja čujem da su iznimna vrijednost. Tu se priklanjam poziciji Stanka Lasića u poznatoj polemici s Igorom Mandićem: srpska književnost zanima me danas baš kao i bugarska. Imam još vremena samo za velika djela, za prvorazrednu robu, a slabih pisaca ima dovoljno i u nas.

Srpska je književnost u Jugoslaviji bila zanimljivija, a i slobodnija od hrvatske, koja se ponašala poslušnički. Je li to bilo zato što su Srbi slobodoumniji od Hrvata?

Možda je tako, nisam o tome razmišljao. No ta zanimljivost i sloboda koje spominjete nisu često ništa drugo nego zanimljivost i sloboda snažnih autorskih osobnosti. Nekad ih jednostavno nedostaje, bez obzira na povoljne ili manje povoljne okolnosti. Recimo, za vrijeme banovanja Khuena-Héderváryja, za koje se obično kaže da je bilo mračno razdoblje novije hrvatske povijesti, imali smo jaku književnost i vrlo slobodoumne pisce. Nema u umjetnosti pravila i jednadžbi. Nisu narodi slobodoumniji ili manje slobodoumni nego pojedinci i generacije.

Po broju nagrada idemo u red velikih kultura. Zašto imamo toliko nagrada?

Nagrada je previše, a posljedica je ta da se pomalo gube kriteriji i devalviraju vrijednosti. Nema gotovo nijednoga važnijega hrvatskog pisca po kojem nije nazvana neka književna nagrada: Gjalski, Krleža, Nazor, Šenoa, Marulić, Ujević, Goran, Kozarac, Matoš, Barac, Vitez, Držić…Tu su, zatim, nagrade pojedinih dnevnih listova, izdavačkih kuća, internetskih portala. Evo, ovih dana i Glas koncila raspisuje natječaj za nagradu književnom djelu koje će najbolje promicati kršćanske vrijednosti. Prije su neke nagrade imale određenu simboličku vrijednost i težinu, a dobitniku su donosile, uz nešto novca, i nedvojben društveni ugled. Danas su te dimenzije uglavnom izgubljene, a novčani iznosi za pojedine nagrade dovode i do potpunih nerazmjera. Recimo nagrada nakladničke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman godine iznosi sto tisuća kuna, a najviša državna nagrada za životno djelo Vladimir Nazor donosi nagrađeniku 60.000… Tako se može dogoditi da u sušnoj godini i neki literarni nevježa dobije znatno veći novac od nacionalnoga klasika za svoj cijeli umjetnički vijek!

Tko su krivci za nagrađivanje loših djela: kriteriji, klanovi, kortešije...

Nagrada je u nas sve više, a ljudi koji se sustavno bave hrvatskom književnošću vrlo malo. Zato se sastavi žirija uglavnom ponavljaju. Nema dvojbe da su neke nagrade klanovski, ideološki ili generacijski obilježene. Korteširanja (ili modernije rečeno lobiranja) ima koliko god hoćete. Nije to neka nova pojava, samo su sredstva koja stoje na raspolaganju modernija. Mala smo sredina pa na odlučivanje za nagrade utječu razni čimbenici: politički tribalizam, lokalpatriotizam i rodijaštvo, generacijske sprege, izdavački interesi i sl.

Nije li naša kritika, osobito suvremena, opterećena ideološkim diskursom jedan od krivaca devalviranja kriterija?

Mi više nemamo književne kritike. S Tenžerom, Mandićem i Donatom ona je iščeznula iz hrvatske književnosti. Danas ima tek nekoliko ljudi koji prate recentnu produkciju, i to uglavnom proznu, ali njihov je kritički govor nemušt, a utjecaj na književnu proizvodnju skroman, gotovo nikakav. Ipak ne bih rekao da su oni krivci za devalviranje kriterija. Mislim da je upravo izostanak meritorne i ozbiljne kritike uzrok izostanku mjerila. Dnevni tisak prognao je sa svojih stranica kritičarske rubrike, a književni časopisi izlaze sa zaostatkom, u dvobrojima i trobrojima, pa kritički osvrti u njima više nisu aktualni. Stječe se dojam da je društvena klima takva da isključuje kritičku riječ i da više nikomu nije ni stalo do vrednovanja književnih djela. Sve je postalo jednako važno ili, točnije rečeno, nevažno.

Zašto vas je napao Slobodan P. Novak kada ste se pobunili protiv nagrađivanja Nives Drpić Celzijus?

Posrijedi su osobni motivi, dakle hrvatski jal i osveta (nadam se ne i krvna!).

Zašto osveta?

Književne i književnoznanstvene propuste spomenutoga gospodina razotkrio sam u kritici njegove jednosveščane Povijesti hrvatske književnosti u Vjesniku (24. kolovoza 2003). Ukazao sam na mnoštvo grešaka na gotovo svakoj stranici: pogrešne datume, imena likova, naslove djela, izostavljene važne autore, a ima čak i izmišljanja podataka. To mi Novak ne može oprostiti, kao ni priznanja koje sam dobio za svoj rad. Zato se koristi svakom prilikom za obračun i osobni rat pa je ustao i u „obranu“ prava naše starlete i spisateljice koje sam ja, svojim istupom iz Upravnog odbora nagrade Kiklop, tobože ugrozio. Pritom „branitelj“ Novak za svoju štićenicu, koju ja ni na koji način nisam napao, rabi rječnik: »hrvatsko smeće na hrvatskom tlu«, »istina smještena u vlastito međunožje«, »ugledne sise«, »kvantiteta vagine« i slično. HHO i B.a.B.e. uredno su prešli preko tih primjera očitoga seksizma. Usput rečeno: preostali članovi Upravnog odbora nagrade Kiklop (njih četvoro) mogli su dati nagradu Nives Celzijus, a zašto to nisu učinili, treba upitati njih. Hoće li se naše vrlo istraživačko novinarstvo već jednom pozabaviti bitnim činjenicama: u koliko je primjeraka zaista prodana knjiga Gola istina i jesu li bila prekršena natječajna pravila?

Trebamo li se uspoređivati s najboljima? I u čemu možemo?

Trebamo, možemo i moramo. Pritom ne smijemo biti prestrogi: nije sve što dolazi iz stranoga svijeta bolje od našega i nije naš glas uvijek inferioran. „Obveza“ je pisca dobro pisanje. Neki su naši veliki pisci skromno recipirani u inozemstvu: Matoš, Ujević, Marinković, Dragojević. Ali to nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost.

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak