Vijenac 397

Književnost

NEVEN UŠUMOVIĆ, MAKOVO ZRNO, PROFIL, ZAGREB, 2009.

Pripovijetke o odlascima bez povratka

Strahimir Primorac

NEVEN UŠUMOVIĆ, MAKOVO ZRNO, PROFIL, ZAGREB, 2009.

Pripovijetke o odlascima bez povratka


Tridesetak godina nakon pojave Petka Vojnića Purčara hrvatska je književnost napokon dobila zanimljiva i darovita prozaika s vojvođanskih prostora. Neven Ušumović rođen je doduše u Zagrebu 1972, u Zagrebu je također diplomirao filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju te danas radi kao knjižničar u Umagu, ali je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Subotici, što je ostavilo snažna traga u njegovu stvaralaštvu. Prije nedavno tiskane zbirke pripovijedaka Makovo zrno objavio je tek dvije knjige – zbirku priča 7 mladih (1997) i »roman kratkog daha« Ekskurzija (2001) te niz eseja u novinama i časopisima. U njegovoj bibliografiji stoji i da je s mađarskoga preveo djela Béle Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Estrházyja i Ádáma Bodora, a i jedan je od priređivača antologije suvremene mađarske kratke priče Zastrašivanje strašila (2001). S obzirom na taj svoj prevoditeljski i priređivački rad, Ušumović svakako ide među najvažnije promotore mađarske književnosti u nas – književnosti s kojom se prisnije upoznajemo tek posljednjih godina, zahvaljujući upravo nekolicini entuzijasta i nakladnika koji svjesno pristaju na rizik prevođenja (ma kako odličnih) djela iz jedne tako „neatraktivne“ literature.

Zbirka pripovijedaka Makovo zrno (ur. Roman Simić Bodrožić) sadrži osam tekstova, čija se radnja zbiva devedesetih, dakle ratnih i poratnih, godina prošloga stoljeća u Subotici – tek sa po kojom iznimkom kad je riječ o vremenu (npr. 1949. godina – pripovijetka 29. novembar) i mjestu događanja (Budimpešta – pripovijetka Vereš). Za početak čitatelja valja upozoriti da je Ušumović vrlo osviješten autor – što podrazumijeva i dobro poznavanje književnosti i upućenost u njezine teorijske i zanatske aspekte – te da se značenja njegovih pripovijedaka ne mogu iščitati otprve. One su u tom pogledu pravo minsko polje, da parafraziram naslov jednog njegova eseja, kroz koje se treba probijati polako i oprezno, i svejedno će čitatelj ponegdje ostati u nedoumici, zbog nedorečenosti ili neproničnosti nekoga dijela teksta. Isto tako treba imati na umu piščevu napomenu da su pripovijetke u Makovu zrnu pisane »po motivima kratkih priča Géze Csátha«, što znači da je naš autor uspostavio (postmoderni) dijalog s proznim opusom, ali zacijelo i s bizarnom biografijom toga mađarskoga književnika, kritičara, teoretičara glazbe i liječnika (1887 – 1919), također Subotičanina. Toga su nesretnog mladog čovjeka na početku prošlog stoljeća zanimali, i s medicinskoga, ali i s umjetničkoga aspekta, efekti narkotika (umjetni rajevi), pa je eksperimentirajući na sebi postao ovisnik, dospio na psihijatriju, bježao iz bolnica, ustrijelio suprugu, a skončao je život tako što se otrovao. Na koji se način Csáthove crne kratke priče – u kojima su sadržana mnoga autorova životna iskustva, a na određeni način i njegov neobični životni put – odnose prema pripovijetkama sabranima u Makovu zrnu, koje relacije uspostavljaju i što one znače u stvaralaštvu našega pisca preciznije će, nadajmo se, utvrditi komparatisti, dobri poznavaoci i jednog i drugog djela.

Dominantna tema Ušumovićevih pripovijedaka jesu odlasci, napuštanje Subotice u ratno i poratno vrijeme, u doba kad je ratnohuškačka i nacionalistička Miloševićeva politika snažno nagrizla taj grad s dugom tradicijom zajedničkog života i multietničke snošljivosti. Ti su odlasci u pojedinim tekstovima različito motivirani. U uvodnoj pripovijetki, Prayer for passive resistance, glavni lik, ujedno i narator, kaže u završnoj rečenici: »Svi koji smo mogli, zajedno s Japancima, sutra-prekosutra spakirali smo kofere i otišli u neke veće i bučnije gradove izvan zemlje.« Taj odlazak na prvi pogled može se činiti sretnim rješenjem neugodne situacije, ali u ovoj priči on je zapravo priznanje poraza. Rekonstruirajući opće ludilo ratnih godina, Ušumović opisuje kako mladi Subotičani (Japanci, Srbi, Mađari i Hrvati) pokušavaju pružati pasivan otpor, odlazeći među ostalim na koncerte free-jazza što ih priređuju četiri mlada Japanca. U tekstu nigdje nema izravnih iskaza ili verbalnog vriska koji bi upozorio na životnu ugroženost pojedinca; na tu činjenicu, koja je ključ za razumijevanje već citirane epiloške rečenice, upućuje alegorijsko poglavlje Wiehler, ne Vivaldi. Na svakom od četiri goblena s motivima godišnjih doba, koja se opisuju u tom poglavlju, pojavljuje se narator, i to u raznim likovima s tih slika, a na koncu i sa svojim licem, i uvijek ga progone lovci pucajući u njega. Rečenica »Probudio sam se s jasnom namjerom da zauvijek odem iz Subotice« kojom počinje sljedeće poglavlje sugerira da je protagonist sve to sanjao, ali nije jasno je li tu riječ o normalnom snu ili možda o vizijama izazvanim nekim opijatom.

Pripovijetka Otac i sin na kadšto groteskan način govori o tome koliko su zbivanja u devedesetim godinama pospješila i gotovo dovršila već davno prije započet proces gubljenja nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata. Propalom zagrebačkom studentu koji živi s didom i koji je našavši ljudske kosti na svom smetlištu otkrio neki strašni zločin ni javno odricanje da nije Hrvat, nego »Bunjevac, Subotičanin« nije pomoglo: dobio je novčanu nagradu za otkriće kostiju, ali i ultimatum da za »24 časa napusti Srbiju«. Pripovijetka Vereš govori o vojvođanskom Hrvatu koji je, suočen s mogućom mobilizacijom i sličnim nevoljama, »kao i svaki ‘građanin Srbije’ koji je imao nešto u glavi«, pobjegao ilegalno u Mađarsku i tamo se snalazio kako je znao. U priči Car, u kojoj je zapravo temeljni motiv eros i thanatos, susrećemo se također s odlaskom, samo je sada smjer bijega suprotan: glavni junak, slikar, u Suboticu je izbjegao iz Hrvatske. U priči 29. novembar, u kojoj ima puno crnog humora i ironije (kao i u nekim drugim njegovim tekstovima, npr. u Prayer for passive resistance), pisac nas vraća u 1949, u vrijeme kad se »suptilnijim metodama« dovodilo do »praktične izgradnje socijalističkog društva«. Židovka Esztera, nakon što je potpisala da se kao posljednja nasljednica odriče prava na veliku tvrtku, smjesta je dobila izgon iz zemlje; tek piščev podsjetnik da odlasci, ovako ili onako motivirani, nisu povlastica samo jednog vremena ili samo jednoga društvenog sustava.

U stočnom vagonu pripovijetka je posebno složene strukture, smještena u socijalističko doba, možda u osamdesete, u kojoj se susreću i prepleću dvije teme. Prva je tretman životinja namijenjenih klanju za mesnu industriju (jedan od likova dovodi taj tretman u vezu s holokaustom), a druga je protagonistovo spolno buđenje; sve to realizirano je na kontrastu čistog i prljavog. Pripovijetka Makovo zrno, po kojoj je i zbirka nazvana, s obzirom na svoje likove narkomane i njihove vizije izazvane čajem od maka zacijelo je najčitljivije podsjećanje na Csátha, kao i neki tamni motivi u drugim teks-tovima: motiv tjelesne destrukcije (Vereš), straha (U stočnom vagonu), erotike (Car), itd. Ušumović je pisac tihe, nenametljive geste, sklon promišljanju, postavljanju enigmi, otežavanju čitanja, pa stoga svijet koji modelira nipošto ne treba uzimati doslovno.

Strahimir Primorac

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak