Vijenac 394

Naslovnica, Pasionska baština

Pasionske procesije u Velikom tjednu na otoku Hvaru

Štovanje Isusove muke

Bernardin Škunca

Pasionske procesije u Velikom tjednu na otoku Hvaru

Štovanje Isusove muke

Bernardin Škunca

Pučke pasionske procesije u Velikom tjednu na otoku Hvaru rijedak su kršćanski fenomen. Grad Hvar i cijeli otok – napose mjesta u sredini otoka – predstavljaju iznimno bogatu pasionsku baštinu ne samo u krugu otočnoga dijela srednje Dalmacije nego i čitave Hrvatske. U određenom smislu može se čak reći da je hvarska pasionska baština osobitost čak i u okviru europskoga, nadasve mediteranskoga pasionskog kruga. Riječ je najčešće o pučkim i crkveno-umjetničkim oblicima štovanja Isusove muke, od kojih su neki i danas živo utkani u vjerničkoj svijesti stanovnika otoka Hvara. Procesija Za križem najsnažniji je trag takve svijesti, ali su duboko dojmljivi i drugi pučki pasionski oblici štovanja Isusove muke, primjerice procesija na Veliki petak uvečer. Kad još imamo pred očima i one ugasle običaje pasionskoga sadržaja, među kojima i pasionska prikazanja, Hvar doista postaje i zanimljivo i važno mjesto duhovnoga i kulturalnog nasljeđa.

Ivo Režek, Raspeće 1961./1963.

Tri procesije u Velikom tjednu

Pasionske pobožnosti na Hvaru bitno su povezane s bratovštinama otoka i njihovo trajanje do u naše dane treba zahvaliti baš bratovštinama – naime vjernicima laicima udruženima u bratovštine – koje su od srednjega vijeka naovamo njegovale i sačuvale brojne oblike izražavanja kršćanstva u molitvi, u socijalnim i karitativnim djelima te u kulturnom stvaralaštvu, primjerice u graditeljstvu, likovnim umjetnostima pa i u kršćanskoj književnosti i kazališnoj umjetnosti. Ovdje izdvajamo tri pasionske procesije na otoku u njihovoj povijesnoj i aktualnoj slici.

Teoforična procesija na Veliki petak uvečer obavlja se u svim župama otoka Hvara i u vanjskom je izgledu u isti mah pučki veličanstvena i dostojanstvena. Početak joj je u 16. stoljeću, o čemu svjedoči i prvi nama poznat dokument o toj procesiji. Kad je naime u ime Svete Stolice msgr. Augustin Valier obavljao vizitaciju južnohrvatskih biskupija, godine 1579. sazvao je i predvodio pokrajinski sabor u Zadru. U zaključcima sabora između ostaloga je govor i o procesiji Velikoga petka. Tamo se naime kaže da biskup »predvođen svim pukom nosi Presveto Tijelo (Hostiju) kada se ide na Grob«. Na tom pokrajinskom saboru u Zadru bio je nazočan i hvarski biskup Martin de Martinis i Petar Cedulin, tada ninski, a poslije dugogodišnji hvarski biskup. Spomenuti Petar Cedulin poslije je u svojim biskupskim vizitacijama više puta spominjao teoforičnu procesiju Velikoga petka. Pučke i liturgijske pasionske pjesme bitni su sadržaj spomenute procesije. Najpoznatija među njima, Puče moj, duhovno je i glazbeno najdojmljiviji sadržaj te procesije. Riječ je o poklicima-prijekorima iz liturgije Velikoga petka. U prošlosti se uz tu pjesmu pjevalo i druge pjesme, pretežno domaćega pučkog sadržaja: O propeti mučni Isuse – Nut pogledaj naše suze (Hvar i župe u sredini otoka), Koruga Kralja veloga (Hvar), pjesma pod naslovom U veli i slavni petak večer (Vrisnik), i sl.

Poseban, je duhovno bogat, obredno izvoran i dojmljiv oblik pasionske pobožnosti na otoku Hvaru procesija Za križem. Obavlja se u noći između Velikoga četvrtka i Velikoga petka u krugu od šest središnjih župa otoka (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska). Iako nam izmiču podaci o povijesnom početku te procesije, opravdano je misliti da je nastala barem u početku 16. stoljeća, kad je na Hvaru došlo do procvata pučkih pobožnosti, napose pasionskih.

No kako procesija Za križem ima naglašen sadržaj posjećivanja (obilaženja) Božjih grobova (čašćenje kipa umrlog Krista, iznad kojeg je izložen Sakrament Kristova tijela, odnosno euharistijski kruh), početak bismo joj mogli staviti i u ranije razdoblje, jer su takve pobožnosti u europskom katoličkom krugu već bile dobrano u vjerničkoj praksi. Ipak, to su pretpostavke, a sigurni podatak imamo tek iz 17. stoljeća. Pod nadnevkom 16. veljače 1658. u spisima izvanrednih vizitacija biskupa Milanija izrijekom se spominje i čak potanko opisuje narav i tijek procesije. Biskupov je spis direktivan, jer donosi odluku u nastalu sporu oko pojedinosti u procesiji. U biskupovu se spisu ujedno veli da je procesija Za križem stari običaj (anticha consuetudine). Početak joj se, dakle, gubi iz pamćenja živih ljudi te se opravdano može smatrati da joj nastanak valja tražiti u znatno starijem vremenu.

U sadašnjem obliku procesija Za križem traje otprilike osam sati. Posebno je svečan ispraćaj procesije, pri čemu je u župnoj crkvi nazočan velik broj vjernika, potom stacija-postaja u župnoj ili drugoj crkvi župa iz kruga procesije te doček ili povratak procesije o izlasku sunca, redovito na trgu ispred župne crkve ili u njezinoj blizini, opet uz brojno sudjelovanje vjernika.

Na čelu procesije nosi se križ prekriven prozirnim crnim velom (crux vellata), težak petnaestak kilograma. Nosi ga posebno izabran križonoša – u znak vlastita ili obiteljskog zavjeta – bosih nogu ili samo u čarapama. Biti križonoša osobita je čast, pa za tu ulogu redovito ima više kandidata te neki čekaju i više godina na svoj red. Križonoša ima svoju pratnju: pomoćnika ili zamjenika koji križonoši, kad iznemogne, pomaže nositi križ; dva pratitelja s velikim baroknim svijećnjacima, koji prate križonošu za čitavoga puta i uz njega kleče kod svake postaje; dva glavna pjevača i više odgovarača koji naizmjence pjevaju Gospin plač; druge nositelje torceva (velikih svijećnjaka); batistradu ili pratitelja koji posebnim štapom upozorava križonošu na eventualne zapreke pri hodanju putem, dugim oko 18 km, bez obzira na vjetar ili kišu, k tome noću; redare koji se brinu za mir i red u procesiji. Svi članovi pratnje odjeveni su u bratovštinske tunike bijele boje. Službenom osoblju procesije pridružuju se brojni vjernici, među kojima i hodočasnici ili znatiželjnici iz drugih, pa i inozemnih sredina.

Pjevanje Gospina plača glavni je sadržaj procesije Za križem. Nekoć se pjevalo sve kitice Plača. U novije vrijeme pjeva se po nekoliko strofa kod ispraćaja i kod svake postaje. Taj osmerački pasionski tekst, koji pripada hvarskoj inačici plačeva, potječe iz 15. stoljeća (prema Franji Fancevu i Nikici Kolumbiću). On inače pripada tipu Gospina plača koji je bio raširen u području čitave priobalne Hrvatske, od Kotora i Budve do Raba, Osora i Rijeke, a u novije je vrijeme potvrđeno da je u jednoj inačici bio nazočan i u Cresu (K. Moskatelo, A. Benvin).

Posebna je kulturološka vrijednost iz procesije Za križem melodija spomenutoga Gospina plača. Mnogi su muzikolozi već zabilježili (u notama) pjevanje toga Plača, Jerko Martinić obavio je stručnu muzikološku obradu u radu na njemačkom jeziku (Glagolitische Gesange Mitteldalmatiens, G. Bosse Verlag, 1981), a Ljubo Stipišić 1985. objavio je na kasetama. Ako se pored izvornog melodijskog biljega ima pred očima cjelovita slika spomenute procesije – ovdje tek vrlo sažeto opisane – koja se odvija noću, redovito pod gotovo punim mjesecom (dakako, ako su vedri dani) i lelujavim svjetlom svijećnjaka (torceva) u bregovitom kraju u okruženju borove šume, maslinika i vinograda, doživljaj je duboko ganutljiv, čak potresan. Zbog svega toga procesija Za križem već odavno privlači pozornost ne samo domaćih ljudi nego sve više i brojnih hodočasnika i znatiželjnika, među kojima i stranaca. Pažnju prema toj procesiji pokazala je nedavno i svjetska organizacija UNESCO (2008), jer je procesiju Za križem uvrstila u popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Ivo Režek, Oplakivanje 1961./1962.

Još vrijedi navesti Procesiju po Božjih grebih što se do danas sačuvala samo u gradu Hvaru. Malo se znade o njezinu početku na otoku. Iz svega je očito da je davno uvedena. Naime, sve do sredine 20. stoljeća u Hvaru je bio u praksi običaj koji rječito svjedoči o davnu početku te procesije: bratim koji u toj procesiji nosi križ išao je bez cipela (u čarapama), a glavu i lice je, izuzev očiju, pokrivao naglavnikom ili kapuljačom. Takav je običaj bila zadržala bratovština Sv. Nikole – ranije zvana Sv. Duha – koja je izrasla iz bratovštine pokornika ili flagelanata. Stoga možemo opravdano smatrati da običaj Procesije po Božjih grebih ide u same početke spomenute bratovštine, naime u 16. stoljeće.

Riječ je inače o isključivo bratovštinskoj procesiji, pa u njoj sudjeluju samo bratimi, u sadašnjem slučaju bratimi dviju hvarskih bratovština, Sv. Nikole i Sv. Križa. Bratimi obilaze Božje grobove svih crkava u gradu Hvaru, gdje otpjevaju po kiticu pasionske pjesme O priliko Boga moga ili Isukrste slavni Bože, veoma slične Gospinu plaču, mole po pet Očenaša »na čast pritrudne muke Isusove« i završe s liturgijskom molitvom iz časoslova Velikoga petka.

Povijesna pozadina hvarske pasionske baštine

Hvar je osnivanjem biskupije (1145) postao središtem jedne crkvene pokrajine. Ta činjenica bila je od najvećega značenja za duhovni i kulturni razvoj grada i otoka Hvara. Važno je naglasiti da je europsko (katoličko) kršćanstvo baš u vremenu nastanka hvarske biskupije bilo zahvaćeno osobitim vjerskim gibanjem pasionskoga sadržaja. To je, naime, vrijeme velikih hodočašća u Rim, Santiago de Campostela, Jeruzalem; vrijeme križarskih vojni i sve snažnija uključivanja običnoga puka u društvena i duhovna gibanja. Spomenuta su duhovna gibanja bila usmjerena osobito prema Isusu Kristu, i to – nadasve od 12. do 14. stoljeća. – pod naglašenim promatranjem Isusova čovještva (Humanitas Christi). Taj je duhovno-teološki naglasak pučku primjenu našao baš u štovanju Isusove muke. Iz teološkoga promatranja i vjerničkoga promatranja Kristove tjelesne pojave razvija se veoma naglašeno štovanje Kristove fizičke patnje. Uz Krista u takvu je štovanju vrlo često, gotovo neizostavno, nazočna Kristova majka, odnosno Marijine boli zbog Krista koji je mučen, zlostavljan i raspet na križu.

Smatra se da je sv. Anselmo iz Aoste (1033–1109) preteča takva štovanja Isusove muke. U svojim razmišljanjima – koja su se prepisivala i čitala tijekom srednjega vijeka – sv. Anselmo razvija suparništvo i suživljenost (compassio) s Kristovim i Marijinim bolima. U njega je već nazočna ona afektivna suživljenost koju je, poslije, razvijao, između ostalih, i sv. Bernard iz Clairveauxa (1090–1174) i sv. Bonaventura (1221–1274), da spomenemo odista glavne. Spomenuti su duhovni pisci – za koje se zna da su imali iznimno velik utjecaj u stvaranju duhovnoga svjetonazora u srednjemu vijeku, pa i poslije – ostavili traga i u našoj duhovnoj literaturi. Susrećemo ih u našim srednjovjekovnim glagoljskim ili latiničkim rukopisima, pa u Marka Marulića (primjerice, Govorenje sv. Bernarda od duše osujene) i dalje.

Navedeni ili drugi povijesni uzori i izvori, koji su pretočeni u brojne didaktičke spise, u duhovna zrcala, u molitvenike, ostavili su i na Hvaru jasne tragove. To se između ostalog vidi u sačuvanim rukopisima hvarskih korizmenih propovjednika. Upravo korizmeni propovjednici poticajnim, sugestivnim i emotivnim načinom izražavanja – što je u kasnom srednjem vijeku i inače bio omiljen stil propovjednika – na vjernike prenose suživljeni odnos prema Kristovoj muci i Marijinim bolima. Nerijetko se pak u didaktičnim spisima i u zbirkama propovijedi, potom i u prikazanjima, pasionski sadržaj razvijao u sve očitijoj udaljenosti od izvora, naime od evanđeoskih izvještaja i od liturgije.

Uloga laičkih udruga i bratovština u prenošenju pasionske baštine

Razmišljanje o Isusovoj muci od 12. stoljeća pa dalje dobiva sasvim određene oblike u laičkim vjerničkim krugovima. Iz suživljenosti s Isusovom mukom nastale su mnoge pokorničke vježbe sve organiziranijih laičkih skupina. U takvu je krugu nastao gore spomenut pokret bičevalaca ili flagelanata, bitno povezan sa štovanjem Isusove muke. Takva laička pasionska duhovnost začeta je najvjerojatnije u drugoj polovici 12. stoljeća (Perugia, Italija) s primjenom bičevanja, često do krvi, i ubrzo se proširila po Europi. Potkraj 13. i početkom 14. stoljeća ima bičevalaca i u više naših primorskih gradova: u Zadru, pa u Dubrovniku, Kotoru, Rabu, Korčuli, Krku. U Hvaru također, ali nemamo svjedočanstava o njihovu hvarskom početku. Znamo pak da su se u Hvaru dugo zadržali, jer ih u svojoj apostolskoj vizitaciji, godine 1579, spominje i tridentinski vizitator A. Valier.

Očito je da su bičevaoci – A. Valier zove ih disciplinati, što znači pokornici – u Hvaru imali velik utjecaj u stvaranju pasionskoga mentaliteta. Jedan podatak iz 1510. očituje taj utjecaj. Kad se u hvarskoj katedrali spomenute godine zbio događaj s malim raspelom koje je prema ondašnjim zapisima prokrvarilo – čuva se i danas u spomenutoj katedrali – na trgu pred katedralom i po gradu Hvaru vidjelo se skupine muškaraca i žena prekrivenih lica kako se javno bičuju. Suvremenici su zabilježili da su se čak i djeca od sedam-osam godina uporno bičevala uz plač i vapaje. Spomenuti je križ postao predmetom velika štovanja za vjernike Hvara i čitavoga otoka. Štovanje mu je učvršćeno i uspostavom blagdana, na čak dva liturgijska dana, 6. veljače i u drugu nedjelju nakon Uskrsa. Pobožnost prema tom raspelu zvanu Čudotvorni sv. križić treba smatrati za jedan od najutjecajnijih događaja u širenju pasionskih pobožnosti na otoku Hvaru. Prethodnici bratovština, hvarski pokornici-bičevaoci, dali su tomu izrazit pečat i zamah. Spomenuti pokornici, prešavši u dobro uređenu bratovštinu Sv. Duha – poslije, u drugoj polovici 19. stoljeća u bratovštinu sv. Nikole – u svojem statutu bilježe niz pasionskih pobožnosti za članove bratovštine.

No, uz bratovštinu Sv. Duha, odnosno sv. Nikole, još je znatan broj drugih bratovština na otoku Hvaru koje su s jednakim zanosom promicale štovanje Isusove muke. Među takvima valja naglasiti čak četiri bratovštine s imenom Svetog Križa: dvije u gradu Hvaru i po jedna u Starom Gradu i Vrboskoj. U navedenim bratovštinama – kao i u onoj Sv. Duha – posebna se pozornost posvećuje blagdanima i danima Muke i Križa. Procesije su bile posebno omiljen oblik pasionskoga izražavanja hvarskih bratovština, a arhivski izvori svjedoče da su neke od spomenutih bratovština imale čitav inventar Muke i zacijelo održavale prikazanja Muke, »li misteri della passion«, kako stoji u inventaru bratovštine Sv. križa, vezane uz franjevačku crkvu Sv. Marije od Milosti u Hvaru. Druga bratovština Sv. križa u Hvaru, vezana uz katedralu (osnovana 1638), promicala je već postojeću tradiciju štovanja Isusove muke prema događaju iz godine 1510.

U štovanju Kristove muke na otoku Hvaru sudjelovale su i sve ostale hvarske bratovštine, kako god se zvale. Prema vizitaciji A. Valiera – što je prva cjelovita slika hvarskih bratovština na otoku Hvaru – organizirano djeluje dvadesetak laičkih bratovština. Ako imamo pred očima činjenicu da je velika većina puka pripadala jednoj od bratovština, možemo predočiti njihovu ulogu u javnom i duhovnom životu pučanstva otoka, jer su gotovo svi odrasli vjernici bili članovi neke od bratovština. Iz uvida u statute i druge isprave tih bratovština posve je očigledno da su pasionski sadržaji (pobožnosti, procesije, prikazanja, inventar sakralnih predmeta i sl.) jedan od temelja duhovnoga usmjerenja članova svih hvarskih bratovština. U tom fenomenu bratovština između ostaloga valja vidjeti velik i važan prostor angažiranja laika u životu Crkve i društva. Utemeljeno se može kazati da su vjernici – obično svi stanovnici – upravo putem življenja u bratovštinama stoljećima imali važnu riječ, pa i vlast u brojnim pitanjima života.

Suodnos hvarske pasionske baštine s liturgijom Crkve

Dublja analiza usporednih tekstova i likovnih oblikovanja pučkih pasionskih pobožnosti na Hvaru stavljenih pred službene tekstove i oblike u liturgiji Crkve pokazuje sadržajne razlike koje s duhovno-teološkoga gledišta postavljaju nemala pitanja. Dovoljno je pokazati neke ključne razlike.

Bogoslužje je u svojim himnima i molitvama sačuvalo otprilike ovu duhovno-teološku shemu: događaj Kristove muke ili passio izričito se postavlja u događaj otkupljenja ili redemptio, a to dvoje bitno se potvrđuje u događaju Kristova uskrsnuća (resurrectio). Sve je pak kao duhovno-liturgijski izraz zaodjenuto u slavljenički pobjednički karakter i veličanstvenost događaja Kristove pobjede na križu (maiestas). Takva je logika ne-izostavno izražena u bogoslužju Crkve, nadasve u Velikom tjednu, što je službena liturgija Crkve sačuvala do danas.

U pučkoj pasionskoj pobožnosti – kakvu imamo i na Hvaru – pasionski su sadržaji postavljeni otprilike u ovoj shemi: događaj Kristove muke (passio) stavlja se u izravan i zaoštren odnos s čovjekovim grijehom koji je neposredni uzrok Kristove muke i smrti na križu te se izražava nužnost suosjećanja s Kristovom mukom (compassio) i poziv na obraćenje (conversio). U svemu pak najveći se naglasak stavlja na Isusovu tjelesnu muku i na supatničke Marijine boli. Sve je duhovno kretanje u takvoj pasionskoj pobožnosti znatno obilježeno na antropomorfni način. Od primjera, doista brojnih, navodim stihove iz Gospina plača što se još i danas pjeva u procesiji Za križem (Riči Gospe): U parsi se poče biti / tužnim glasom sad vapiti. / Ajme meni sinko dragi / o Isuse Bože pravi. Ča se sada to učini / na svit pravde nigdir da ni / da Irud zlo pogardi / i Pilatu on potvardi. Od mahnita svite nosiš / ter pogardjen sinko hodi / nazad svezan s konopome / i za garlo verugome (iz Vrisnika).

Uz gore rečeno vrijedi istaknuti da se na Hvaru u provođenju molitvenih oblika – napose od kasnoga srednjeg vijeka – njegovalo znakovno i simboličko izražavanje, što je inače svojstvo u religijskom i obrednom načinu izražavanja u svim religijama. U štovanju Kristove muke na Hvaru dolazilo je do svih obrednih oblika znaka i simbola: hvarski puk volio je znak hoda (procesije), znak pjevanja (brojne crkvene pjesmarice i danas su izvor za proučavanje pjevanja na otoku Hvaru), volio je znak materijalnog uprizorenja (križevi, kipovi, svijeće i svijećnjaci, posebna odijela). Hvarani su tako tijekom povijesti stvorili bogatu umjetničku baštinu pasionskog (dakako i drugog) sadržaja. Dovoljno je navesti tek neke povijesno-umjetničke dragocjenosti pasionskoga sadržaja s otoka Hvara: veliko gotičko raspelo u hvarskoj katedrali iz 15. stoljeća; veliko renesansno raspelo u franjevačkoj crkvi u Hvaru iz 16. stoljeća; Raspeće na platnu L. Bassana, 16. stoljeće, također u franjevačkoj crkvi u Hvaru; Mrtvi Krist iz 15. stoljeća u crkvi dominikanaca u Starom Gradu; Oplakivanje Krista na platnu iz 16. stoljeća (pripisuje se Tintorettu), također u dominikanaca u Starom Gradu; procesionalno raspelo u srebru u Vrboskoj iz 16. stoljeća; brojni barokni veliki svijećnjaci i drugo.

Sav rečeni duhovni i materijalni pasionski izraz na Hvaru ostaje iznimno bogata duhovna i kulturna baština te je treba cijeniti ne samo kao povijesni spomen nego i kao način trajna tkanja duhovnog i kulturnog identiteta vjerničkoga puka. U času kad misaono površne, ali medijski snažne globalne silnice prijete omalovažavanju, čak dokinuću autohtonih duhovnih i kulturnih vrijednosti, raduje činjenica da se – kao iz dubina ljudskog bića – s druge strane bude težnje za očuvanjem stoljećima tkanih vrijednosti na svim područjima ljudskoga djelovanja. Dubinski shvaćena potreba globalizacije ne protivi se, nego valorizira pokrajinske vrijednosti i nudi ih kao opće dobro svjetske kulturne baštine.

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak