Vijenac 394

Književnost, Kritika

Feđa Šehović, Prokleta ergela, V.B.Z., Zagreb, 2009.

Slabi pojedinac u žrvnju velike povijesti

Srahimir Primorac

Feđa Šehović, Prokleta ergela, V.B.Z., Zagreb, 2009.

Slabi pojedinac u žrvnju velike povijesti

Poodmakla životna dob – 16. ožujka napunio je 79 godina – Dubrovčaninu Feđi Šehoviću kao da nimalo ne smeta da se i dalje žestoko hrve s novim književnim zamislima i novim stranicama. Pa iako se jedan od protagonista njegova upravo tiskana romana Prokleta ergela nakon svoje životne golgote rezignirano pita »za koga pisati, kad je narod nepismen, a oni opismenjeni ne vjeruju znanstvenicima nego guslarima«, Šehović, čini se, još pronalazi dovoljno stvaralačke strasti i drži da je vrijedno potražiti čitatelja kojega će njegova priča zainteresirati i uvjeriti ga u svoju istinu. Fra Andrija iz njegova romana pisanje će nazvati »samo jednom od bezbrojnih ljudskih zabluda« i na koncu će, svjestan ograničenja, od svoga spisateljskog nauma odustati: »Ja sam je (čovjekovu golgotu, op. pisca) doista prošao, ali da bih to vjerno opisao, morao bih kao pisac sve reći, a ne samo ono što mi je dopušteno«; Šehovićev golem opus jasan je dokaz da on pisanje ne smatra zabludom, pa ne odustaje ni u ovim visokim životnim godinama, premda je i on itekako svjestan različitih ograničenja. Taj životni i spisateljski vitalizam svakako je vrijedan našega poštovanja.

Roman Prokleta ergela (ur. Ervin Jahić) žanrovski je i stilski najbliži onom dijelu Šehovićeva opusa što ga čine novopovijesni romani Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu, koji su objavljeni osamdesetih godina prošlog stoljeća i koje kritika smatra njegovim umjetnički najuspjelijim ostvarenjima. To su romani koji govore o prošlim vremenima, ali sudbine protagonista i problemi s kojima se suočavaju (slabi pojedinac nasuprot jakoj povijesti, pri čemu je čovjek uvijek na gubitku) dio su i našeg vremena i svijeta, imaju dakle dimenziju univerzalnosti. Na takva, univerzalna značenja – u cikličnom shvaćanju povijesti – pisac računa i u svojoj Prokletoj ergeli, romanu koji se vremenski proteže od kraja 16. do sredine 17. stoljeća.

Radnja se fokusira oko dva pokušaja oslobađanja Klisa od Turaka: 1596. i 1648, što roman dijeli na dva dijela, od kojih svaki ima svog protagonista. U obama slučajevima to su bosanski franjevci, i k tome rođaci – u prvom, kraćem dijelu, riječ je o fra Iliji, a u drugom, znatno dužem, o fra Andriji. U razmaku od pola stoljeća u Klisu su se našli u istoj, posredničkoj službi dogovaranja uvjeta o završetku ratnog sukoba kršćana i muslimana. Jasno da taj paralelizam njihovih uloga nije nikakva slučajnost, nego da autor iz te činjenice želi polučiti neke efekte. Jer upravo su te uloge dvojice franjevaca, i rezultati koje će one proizvesti, ključni momenti u romanu kad se krhki, slabi pojedinac suočava s Velikom Povijesti; kad želi učiniti i dati najbolje od sebe, a osjeća nemoć pred silom koja – nekad posredno, a nekad i doslovno – melje ljudske kosti i meso. Njihove su misije završile različito: Turci (zapravo uglavnom bosanski i dalmatinski muslimani) svoj su ultimatum za predaju Klisa 1596. ublažili i poštovali u velikoj mjeri zahvaljujući fra Ilijinoj sposobnosti pregovaranja i njegovu poznanstvu sa zapovjednikom turske vojske; pola stoljeća poslije, Venecija je identičan ultimatum potpisala (pregovore je započeo fra Andrija, no nije ih završio zbog moždanog udara), ali ga nije poštovala, nego su njezine „paravojne postrojbe“ sasjekle više od tisuću turskih vojnika koji su se bili predali. Taj zločin u Prokletoj ergeli, i fra Andrijina sumnja da su ga blagoslovili i crkveni dostojanstvenici, ostavio je dubok i trajan pečat na njegov život.

No – osim donekle kad je riječ o fra Andriji – Šehoviću nije nakana da protagoniste psihološki profilira. Njemu je stalo do toga da njihove misli i njihove sudbine dopru do čitatelja ne kao definirana, u sebe zatvorena i okamenjena, manje ili više zanimljiva priča, nego kao signal da je to nešto vrlo živo, što se čitatelja baš sada tiče i u što je najdublje uronjen, jednako kao što se ticalo likova romana. Pa kad fra Ilija na samu početku kreće u Rim da Europi objasni što je zapravo Bosna – narod »s nekoliko vjera i isto toliko različitih korijena, zajedno jedni s drugima« – i da preduvjerenje o nemogućnosti razumijevanja civilizacija i suživota naroda nikomu ne pomaže nego naprotiv isključivošću otvara vrata međusobnoj mržnji i nesnošljivosti – onda to i danas treba jednako razumjeti: protiv bilo kakve i bilo čije isključivosti. Pritom pisac ne ostavlja iluziju da je put do pravde i pravičnosti (»više vjerujem znanstvenicima, negoli guslarima«, kaže fra Ilija) lagan, a pogotovo jeftin. Tako će fra Ilija zbog uvjerenja zaglaviti u tamnici; kadija Ibrahim-beg svoju želju da sudi po zakonu platit će glavom; fra Andrija će zbog svog stava da iz sigurnosti splitskog samostana ode u Bosnu (»to nije pametno i korisno, ali je moralno i obvezno«) i tamo se pred turskim sudom opravda od sumnji također završiti na dugogodišnjem tamnovanju; Ali-beg će u istoj tamnici, čak u istoj ćeliji sa fra Andrijom, u koju je dospio zbog svoje dosljednosti i spletki podređenih, i umrijeti.

Čitatelju, vjerujem, neće promaknuti ni dva detalja s kraja romana, koja na svoj način sublimiraju teško životno iskustvo obojeno razočaranjem i pesimizmom, i jednu mladalačku nadu i volju. Oba se ta detalja protežu i na naše vrijeme; može se reći da su nama današnjima i usmjereni, da se u njima prepoznamo i s njima omjerimo. Pri kraju života, sa svim iskustvom i mudrošću godina, fra Andrija sebi postavlja pitanja »o svijetu u kojemu plemenite ljudske zamisli i djela sve više uzmiču pred ljudskom gramzivošću, a mudrost gotovo uvijek gubi bitke, ponižavana bahatošću vladajuće osrednjosti«. A fra Marko, kojemu je fra Andrija uzor, kao što je njemu bio fra Ilija, i koji se ovdje javlja kao čovjek čija su nam istraživanja i bilješke dragocjeni za ukupnu priču, na »zajedničkoj sudbini dvojice bosanskih mučenika« (fra Andrije i Ali-age) gradi nadu da će se »u dušama njihovih nasljednika izbrisati sve vrste nametnutih netrpeljivosti i da će konačno se shvatiti da im je Svevišnji odredio zajedništvo kao uvjet opstanka, te da su zamisli koje preziru ljepotu suživota među ljudima na ovome svijetu, s koje god strane dolazili, mač u ruci zla krvnika«.

Prokleta ergela ne doseže snagu Šehovićevih najboljih romana toga žanra (kao da se piscu jako žurilo pa je tekst ostao stilski ponegdje hrapav, s ponavljanjima, banalnostima i nepreciznostima – tako se npr. spominje Austro-Ugarska u 16. i 17. stoljeću, neki su datumi nelogični, sestra Lucija ima plave oči, a već u sljedećoj rečenici one su smeđe, i sl.), ali je posrijedi vrlo zanimljivo i čitko štivo.

STRAHIMIR PRIMORAC

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak