Vijenac 394

Naslovnica, Zadnja stranica

Zoltan Novak, Noćne slike, Gliptoteka HAZU, 24. ožujka – 16. travnja 2009.

Novi slikarski početak

Darko Glavan

Zoltan Novak, Noćne slike, Gliptoteka HAZU, 24. ožujka – 16. travnja 2009.

Novi slikarski početak


Darko Glavan

Kada sam nekoliko tjedana prije otvaranja izložbe Noćne slike u Gliptoteci HAZU razgovarao sa Zoltanom Novakom u njegovu atelijeru i prvi put razgledavao slike pripremljene za izložbu, umjetnik nije prikrivao velike ambicije koje je uložio u taj izlagački pothvat. »Nadam se da sam s ovom izložbom koju ću postaviti u Gliptoteci HAZU krenuo u novi početak«, rekao mi je i dodao: »Nemam puno vremena i ako bude sreće nadam se da ću napraviti barem još jednu izložbu poput one iz 1999. u Muzeju za umjetnost i obrt koja nosi odmak i neki novi život cjelokupnog opusa.«

Ako o ičemu postoji sporazum u hrvatskoj likovnoj kritici, spomenuta izložba Zoltana Novaka dobrodošla je iznimka od pravila o nerijetko drastično sučeljenim mišljenjima hrvatskih likovnih kritičara. Pišući 2003. o intrigantnoj Novakovoj izložbi croatia.siucide.com u zagrebačkoj galeriji Zona ovako sam okarakterizirao značaj spomenute izložbe iz 1999:

»Sagledana u cjelini, izložba u MUO mogla bi se definirati kao prelomnica u kojoj Zoltan napušta emblematski odbir motiva i primarna istraživanja slikarskog rukopisa. Nakon te izložbe umjetnik sve izrazitije dotadašnji dualizam dionizijskog i apolonijskog, intuitivnog i racionalnog, pretvara u primat motiva i ‘priče’. To više nije sukob dvaju principa sadržanih u ličnosti umjetnika, odnosno tenziji između stečenog obrazovnog koda i podsvijesti, nego promišljeni odbir motiva i dramaturških potka. Usudio bih se tvrditi kako su nekadašnje nerijetko fascinantne stilske igre i poticajne postmodernističke ‘složence’ na prijelazu u novo tisućljeće odmijenile slike naglašenije ekspresivnosti i fokusiranosti.«

Od mračnih tema do noćnih slika


Uz opasnost da pretjeram s citiranjem vlastitih prosudbi podsjetio bih i na primjedbu kako je »u slikogradbenom postupku Zoltan vrlo inventivno koristio neke stilske crte futurizma – inzistiranje na ‘silnicama’, dinamiziranju i prožimanju planova, a već spomenuti izostanak kolorita i svođenje na crne, sive i bijele tonove naznačuje mračnost odabrane teme.«

U uvodu vrlo zanimljive rasprave u katalogu aktualne izložbe Noćne slike, Borivoj Popovčak tvrdi kako »slikarski opus Zoltana Novaka prema svojoj strukturi pripada postmodernističkom narativnom slikarstvu, u vidu fragmentarne priče kao dijela subjektivne i proživljene stvarnosti«.

U daljem tekstu Popovčak uvjerljivo opisuje, analizira i dešifrira (očigledno i uz povremenu pripomoć autora) Novakove ideograme, te s pravom upozorava na nove motivsko-tematske nizove poput muško-ženskih odnosa, sučeljavanja s vlastitom intimom i ključnog motiva: doživljaja grada kao zlokobna mjesta. Posebno mi se čini preciznom Popovčakova napomena o tome da sadašnji Novakovi prikazi gradova djeluju »poput cyber-cityja, geometrijski organiziranih struktura s arhitekturom nalik na sklopove čipova u računalu«.

Mogli bismo, dakle, ustvrditi kako autor svjesno naglašava sučeljavanje romantičarske opsesije melankolijom noći s dehumaniziranim hard edge izgledom suvremenih megalopolisa.

Od slikara jedne do slikara mnogih slika

U stanovitom smislu i izložba u MUO, kao i ova sadašnja u Gliptoteci HAZU, mogu se shvatiti kao sustavni i odlučni napor Zoltana Novaka da se definitivno otrese etikete slikara jedne slike, koju duguje dugogodišnjem poistovjećivanju s likom Šetača koji je obilježio gotovo cjelokupno njegovo prvo izlagačko desetljeće. Velika izložba u MUO, kao i kasnija instalacija na pročelju te iste institucije Okupacija (2001) bile su niz varijacija na tu sve teže (barem ne jednoznačno) prepoznatljivu temu, no maštovita, ali sustavno provedena dekompozicija ikoničkoga znaka, koji je desetak godina bio Zoltanov instant-znak raspoznavanja, osigurala je ne samo intrigantnost nego i kohezivnost tih složenih izlagačkih projekata. Upravo u tom sam segmentu spreman uočiti neke komparativne nedostatke ove izložbe koja otvara niz novih i nedvojbeno zanimljivih motivsko-tematskih krugova, no između njih, bez obzira na vrlo poticajnu Popovčakovu katalošku raspravu, nije baš lako pohvatati poveznice. Jasno, postoji i potpuno prihvatljivo razrješenje da se autor potpuno svjesno odlučio za što dojmljiviji prikaz osobnog i izvanjskog kaosa.

Zalog zanimljive slikarske budućnosti

Ako bismo između dvije dosadašnje ključne Novakove izložbe, koje razdvaja čitavo desetljeće, željeli iznaći i neke dodirne točke i sličnosti, onda bi to u prvom redu bilo nastojanje oko usložnjavanja slikarskoga postupka, što je ovaj put ponajviše došlo do izražaja u gotovo opsesivnu nizanju poliptiha.

Dok sam izložbu u MUO već definirao kao dokidanje ikone koja je dotad predstavljala slikarev zaštitni znak, ovog smo puta suočeni s nizom slika koje se gotovo mogu opisati kao dokidanje ikoničnosti u korist isticanja izražajnih mogućnosti fizičkoga čina slikanja. Slikarski su postupci vješto usklađeni s porukom slike i u takvim stvaralačkim iskoracima sklon sam prepoznati ponajveće vrline svjesno izmijenjena slikarskog govora Zoltana Novaka.

To što Noćne slike ne djeluju stilski uravnoteženo, nego svjedoče o raznolikim Novakovim atelijerskim istraživanjima tijekom protekle tri godine možda se nužno ne mora ocijeniti kao nedostatak s obzirom na općenito hvaljenu izložbu iz MUO nego i kao zalog zanimljive autorove stvaralačke budućnosti.

Uostalom, podsjetimo se kako je Zoltan Novak u najavi izložbe ponajprije isticao nakanu novoga slikarskog početka, koji bi mogao temeljito prodrmati cijeli njegov slikarski opus. Držim kako je s Noćnim slikama uspio na atraktivan i provokativan način ostvariti tu zamisao.

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak