Vijenac 394

Naslovnica, Razgovor

Petar Selem

Nećemo ići u Europu kao robovi

Umjetnost je iznad političkih i svjetonazorskih podjela, a bezobrazna je i agresivna pretenzija nekih ljevičara da je samo kultura ono što oni zastupaju, a da je sve drugo retrogradno i regresivno / Malo je naroda u kojem su tako glasni oni koji nisu sretni što pripadaju tom narodu, koji su alergični na sve pojavnosti u kojima se očituje nacionalno, državotvorno, hrvatsko / Oni koji unose u naš duhovni, kulturni i politički prostor neugodni naboj mržnje najčešće protestiraju protiv govora mržnje /Antifašizam o kojem se govori u Hrvatskoj postoji do 1944, nakon toga prerastao je u boljševizam / Moramo biti svjesni što nam je napravio komunizam, ali ne smijemo dopustiti da to postane uteg u našim dušama / Tito je neporecivo zločinac što potvrđuju kosti što ih svakodnevno na površinu izbacuje slovenska i hrvatska zemlja / Naše se kazalište u cjelini doima prilično zbunjeno, kao da ne zna točno što mu je raditi

Petar Selem

Nećemo ići u Europu kao robovi


Umjetnost je iznad političkih i svjetonazorskih podjela, a bezobrazna je i agresivna pretenzija nekih ljevičara da je samo kultura ono što oni zastupaju, a da je sve drugo retrogradno i regresivno / Malo je naroda u kojem su tako glasni oni koji nisu sretni što pripadaju tom narodu, koji su alergični na sve pojavnosti u kojima se očituje nacionalno, državotvorno, hrvatsko / Oni koji unose u naš duhovni, kulturni i politički prostor neugodni naboj mržnje najčešće protestiraju protiv govora mržnje /Antifašizam o kojem se govori u Hrvatskoj postoji do 1944, nakon toga prerastao je u boljševizam / Moramo biti svjesni što nam je napravio komunizam, ali ne smijemo dopustiti da to postane uteg u našim dušama / Tito je neporecivo zločinac što potvrđuju kosti što ih svakodnevno na površinu izbacuje slovenska i hrvatska zemlja / Naše se kazalište u cjelini doima prilično zbunjeno, kao da ne zna točno što mu je raditi


Razgovarao Andrija Tunjić

Petar Selem

Petar Selem, redatelj, književnik, sveučilišni profesor i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, nedavno je dobio najviše francusko odličje za kulturu, ali je i objavio Izabrana djela u nakladi Matice hrvatske. Bio je to povod za ovaj razgovor u kojem govori o nizu hrvatskih tema i problema o kojima mnogi još šute.

Nedavno ste dobili odličje Francuske vlade za kulturnu djelatnost u promicanju francuske kulture. Što vam ono znači?

To najviše francusko odličje na području kulture i umjetnosti i nije došlo samo za promicanje francuske kulture, nego je došlo i za promicanje hrvatske kulture. Moj odnos prema francuskoj kulturi uvijek je bio dvosmjeran. Uvodeći francusku kulturu u hrvatsku, neke njezine domete koji su me kao umjetnika kreativca zanimali, nastojao sam da u odgovoru, u povratnom refleksu, Hrvatska s mojom osobom i značajkama moje kulture bude nazočna i u Francuskoj. Čini mi se da je ta uzajamnost, ta dvosmjerna razmjena, upravo ono što su Francuzi tim odličjem prepoznali.

Ima li danas te dvosmjernosti?

Trebalo bi biti. Bitno je rekoh prepoznavanje, ono što je Francuska u meni prepoznala i onda kad sam radio u Parizu s Giorgiom Strehlerom i poslije u Zagrebu, kada je Pascal Bruckner nakon moje predstave Gorki, gorki mjesec rekao da je ta predstava bliža njegovu romanu nego film Romana Polanskog. To su sve razlozi koji u stanovitom trenutku počnu nešto značiti. A svim sam se tim koristio i u političkom prostoru, u nakani uzajamna prepoznavanja.

Nedavno vam je Matica hrvatska objavila Izabrana djela, u kojima će mladi naraštaji moći otkriti mnogo toga ne samo o vama nego i o današnjoj nepismenosti i neznanju. Zašto današnje doba uzmiče pred znanjem, iako se o njemu stalno govori?

Postavili ste sklisko pitanje. U našoj se sredini nažalost, posebno putem medija, promiče neukost i odustajanje od svakoga znanja. Odnosno, znanje postaje zazorno i ocrnjuje se kao nekomercijalno, gotovo neumjesno. Zato, osim u Vjesniku i donekle Novom listu, u ostalim dnevnicima velikih naklada nema više kulturnih rubrika. Umjesto njih ima po pet, šest stranica posvećenih estradi, što je upućivanje prema neznanju, prema činjenici da je znanje nepotrebno, suvišno, da je nešto što pripada nekim drugim vremenima. Ta činjenica počesto se opravdava floskulom: tako je u svijetu!

A je li tako?

Nije! U stranom tisku, ne mislim pritom na kulturne časopise, nego na dnevni tisak, nalazim vrlo širok raspon tema koje tretiraju autori koji znaju i koji znanje tim medijem prenose onima koji čitaju. Nedavno sam u talijanskom Messageru pročitao četiri pune stranice posvećene premijeri Aide u Rimskoj operi. Sačuvao sam ih. Četiri stranice u kojima je bila prizvana i povijest te opere, podsjećanje na važne izvedbe u prošlosti. Jasno, pisalo je i o redatelju Bobu Wilsonu, o njegovoj režiji u odnosu prema nekim drugim režijama. Dakle, cjelovit prikaz, ne na razini estrade, ne tko je bio na premijeri, tko je kakve dragulje imao na sebi, već na veoma ozbiljnoj razini znanja. Tako je u svim velikim europskim listovima, gdje su bogate kulturne stranice prava riznica znanja.

No u nas danas gotovo da i nema novinara koji su kadri tako što napisati?!

U tome i jest problem, mi takvih novinara nažalost više nemamo jer ih urednici ne stimuliraju i ne traže. Kad bi ih tražili, onda bi ih se zacijelo i našlo. Pad znanja u našim medijima katastrofalan je.

Što vas je u životu tjeralo da se bavite i znanošću i kazalištem i glazbom i vjerojatno još koječime za što se ne zna?

O čemu se ne zna, o tome zasad nećemo. Poticala me zacijelo radoznalost. Po naravi radoznao sam kada je riječ o duhovnosti, o kulturi, o umjetnosti. U nekom razdoblju života privukla bi me jedna priča, a u drugom neka druga. To me vuklo i prema glazbi, i prema znanosti, i prema kazalištu, a vuklo me posebno prema kreativnosti i režiji, koja je najdominantnija. Tijek moga životnoga curriculuma stanovita je ravnoteža. U odnosu znanosti i umjetnosti nalazio sam stanovitu unutarnju ravnotežu. S jedne strane znanost kao pouzdanost činjenica na koje se može osloniti, koje imaju svoj red i svoju logiku i s druge kreacija kao izazov nepoznatoga, kao snalaženje u neograničenim prostorima mogućeg. Sve me to na neki način provociralo, uzbuđivalo, ali i odmaralo.

A i temelj su kazališta?

Da, i temelj su, pogotovo zato što sam se uvijek bavio znanošću u području iz kojega je kazalište izniklo: mitologija, rituali, obredi, antička drama, arhetipovi… Te činjenice uvijek su mi bile i stanovita spoznaja, uvid u silnice duha, u mantre koje su me i u režijskom radu podsjećale da ispod priče postoji uvijek duboka i zamamna struktura.

Već ste rekli da današnje društvo malo zanima kultura. Je li danas kultura postala područje za „udarene“ ili je samo područje za sofisticiranu politiku?!

Kultura je širok pojam. U kulturu se često svašta trpa i riječ kultura često se rabi u raznorazne svrhe. Teško mi je govoriti o kulturi kao jedinstvenu pojmu, kao o nečemu što je zadano, što postoji kao konačna činjenica. Kultura je za mene niz vibracija, niz događanja, niz mogućnosti, otvorenih i zatvorenih prostora, vertikala i horizontala… Dakle, kultura je mnogo složenija nego ono što bi se zapravo tim pojmom htjelo obuhvatiti.

Je li složena koliko i stvarnost koju živimo?

Da. I ne samo to. Dok stvarnost koju živimo ima reflekse u kulturi, dotle je ta stvarnost živa. Onoga trenutka kad stvarnost prestane kulturi davati impulse ta je stvarnost mrtva.

Došli smo do naše stvarnosti koja se često ne želi suočiti sa sobom. Evo, u nas se sve ustrajnije tvrdi da se umjetnost ne smije baviti politikom, jer kao kultura nije sastavni dio politike. Je li kultura sastavni dio politike?

Ovisi kako se ti pojmovi rabe. Besmislica je tvrditi da se politika ne smije baviti kulturom i da se kultura ne smije baviti politikom. To su stvari o kojima smo maloprije govorili, to se tiče životnoga prostora u kojemu se sve te stvari susreću. Razumljivo je da se politika ne treba baviti kulturom na način da joj nameće svoje norme, neke svoje zahtjeve, svoje ideološke ili bilo kakve gospodarske i druge naloge. Isto tako sigurno je da se kultura ne treba baviti zastupanjem određenih političkih ideja ili obavljanjem nekoga posla koji se događa unutar same politike. To sigurno nije posao kulture. No sigurno je da su ti refleksi uzajamni, da postoje, i tvrditi da ih nema ili da ne postoje jednako je kao tvrditi da se Crkva nema što miješati u društveni život. Pa Crkva je dio društvenog života. Prema tome, logično je da je tu i da iskazuje svoja stajališta. Tko će ta stajališta prihvatiti, a tko neće, njegova je stvar.

No problem je što neki misle da je kultura samo za njih, da samo oni mogu o njoj govoriti. Recimo, mnogi ljevičari misle da samo oni mogu znati što je prava kultura.

Postoji zaista ružna, recimo to tako, nakana da se sve što je na neki način lijevo, u smislu možda više svjetonazorskih nego političkih određenja, smatra kulturno propulzivnim i kulturno vrijednim. To je apsurd. Totalni apsurd. Ja sam režirao i velikoga katolika Paula Claudela, i ljevičara Jean-Paula Sartrea i u tome ne vidim nikakvo proturječje. Umjetnost je iznad političkih i svjetonazorskih podjela, a bezobrazna je i agresivna pretenzija nekih ljevičara da je samo kultura ono što oni zastupaju, a da je sve drugo retrogradno i regresivno.

Zašto u Hrvatskoj mnogi još žele petrificirati znamenitu hrvatsku šutnju?

Hrvatska je šutnja stvar nesretnoga trenutka naše prošlosti koji je minuo. Obično se veže uz posljednje godine komunističkog režima. Činjenica je također da je brzo nakon te šutnje eksplodirala devedeseta i devedeset prva, da je eksplodirao fenomenalni nacionalni uzgon, kada su čak i dječaci, a da ne govorim o mladićima s krunicom oko vrata, branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

To je točno, no ipak se šutnja, koja je često i strah, održala do danas. Štoviše neki ne bi htjeli ni da se ona prekine s ulaskom u EU.

Glede toga tek djelomice ste u pravu. Postojala je šutnja dijela ljudi koji su mislili da šuteći rade dobro za Hrvatsku, a nisu radili dobro. Ali unatoč tomu mislim da se taj termin previše razvlači, a pripada u prošla vremena. Onoga časa kada je stvorena hrvatska država, a stvorili su je branitelji i svi koji su rekli ne toj šutnji, od tada više ne postoji hrvatska šutnja. Postoje razni hrvatski govori – ovakvi ili onakvi.

Kojima je često cilj ušutkati drukčije mišljenje, koji bi htjeli da je njihovo mišljenje zauvijek i uvijek točno?!

Ako netko misli da su njegova mišljenja uvijek i zauvijek točna, taj je u velikoj zabludi.

Kakva je evo sada hrvatska kultura – avangardna ili tradicionalna i nacionalna?

Hrvatska je kultura i avangardna, i tradicionalna, pripada i nacionalnom i svjetskom obzoru, još bi se moglo naći pet ili deset epiteta kojima bismo mogli hrvatsku kulturu obilježiti ovako ili onako. Ona je sigurno nacionalna jer je hrvatska. Nacionalna je čak i kada se očituju neki kulturni fenomeni koje promiču ljudi koji nemaju nacionalne osjetljivosti, koji su nacionalno možda ravnodušni. Otkako imamo državu, pojam se hrvatstva proširio. To je sad ekstenzivniji pojam i obuhvaća sve ono što je vrijedno, makar dolazilo i od onih koji misle da su anacionalni, pa čak možda i od onih koji ne vole Hrvatsku.

Mislite da ima takvih?

Sigurno da ima. Jedino je nezgodno ako u medijima imaju previše glasa, ako njihov glas u medijima zagluši sve ostale. To je opasno i to nije dobro. Ali mene ne smeta previše što su oni anacionalni ako i kao takvi stvaraju vrijednosti koje su hrvatske, koje će pripasti hrvatskom nacionalnom fundusu. I kao što nam više nitko ne može oduzeti Hrvatsku, tako nam nitko ne može oduzeti ni vrijednosti koje se stvaraju u našem prostoru i koje će uvijek i neporecivo biti hrvatske.

U emisiji Lica nacije izjavili ste da se ne bojite za hrvatski identitet. Jeste li to rekli kao političar?

Uvijek govorim kao osoba koja sebe ne dijeli na političara, umjetnika, pisca... Ako sam rekao da se ne bojim za hrvatski identitet – pri tome stojim, jer mislim da je hrvatski identitet čvrst. Hrvatski identitet nije propao tijekom tisuću godina najnepovoljnijih povijesnih okolnosti, pa neće ni sada.

Kako se sačuvao?

Sačuvao se zahvaljujući kulturi, književnosti, jeziku… I kada mi netko danas govori o opasnosti globalizacije zbog koje bi hrvatski nacionalni identitet mogao propasti, držim to besmislicama. Ako nije propao onda kada se govorilo samo latinski, ako nije propao onda kad su njime vladali Beč, Pešta, Beograd, kako bi propao danas?! O tome nema govora.

To je točno, ali strah nije samo od propadanja, nestajanja, nego i od njegova sputavanja, pa i zaštite od ekstremnosti.

Nacionalni identitet nije činjenica koja može napredovati ili propadati – on je tu. On je zbroj svega onoga što činimo mi koji se nečim u ovoj zemlji bavimo. I na kraju on je zbroj svijesti naših ljudi koji osjećaju i znaju da su Hrvati, koji svoje hrvatstvo nalaze u svome prostoru, u svome kajkavstvu, svome čakavstvu ili u svome ikavstvu tamo dolje u Dalmaciji. U svemu što žive oni nalaze svoj hrvatski identitet na najskromnijoj razini njihova obzorja. Duboko sam uvjeren i znam da je hrvatstvo u njima duboko ukorijenjeno. Zato nema straha.

Koliko u stvaranju identiteta sudjeluje Crkva?

U Hrvatskoj je Crkva neporecivo zaslužna u nekim povijesnim razdobljima, a franjevci posebice, što su sačuvana žarišta hrvatskoga identiteta bez kojih bi bilo teže očuvati ga. On bi bio svakako očuvan, ali crkvene silnice, posebice Crkva u komunizmu, bile su žarište, vatra, oganj gdje se identitet čuvao i sačuvao. Zato ne volim kada se pljuje po riječi ognjište, jer je ono paradigma identiteta.

A smeta li vam kada se pljuje po ognjištarima?

Takozvani ognjištari ljudi su koji su konzervativni u nekim svojim nazorima, koji imaju pravo postojati u normalnom pluralnom društvu, kao i svi drugi. Kakvi ognjištari – to su gluposti.

Biste li pojasnili zašto u Hrvatskoj nekima smeta čak i kad se spominje riječ identitet?

Ponekad mi se učini da hrvatski nacionalni korpus sadrži i stanovitu mazohističku sastavnicu. Malo je naroda u kojem su tako glasni, makar i ne bili brojni, oni koji nisu sretni što pripadaju tom narodu, koji su alergični na sve pojavnosti u kojima se očituje nacionalno, državotvorno, hrvatsko. Slaba im je isprika da su u nekim trenucima ti pojmovi zlorabljeni. A što u ovom nesavršenom svijetu u kojem živimo nije zlorabljeno? Ali zar pojmovi na koje se oni pozivaju i u ime kojih djeluju nisu daleko više i kobnije zlorabljeni? Kažem, nije problem što su takvi, nego što su tako glasni i što raspolažu zvučnicima koji njihovu glasnost još pojačavaju.

Može li se identitet definirati?

Može li se definirati ljubav? On je ono što je u nama, ono što je zapisano u svim hrvatskim knjigama koje su napisane, u svim hrvatskim skladbama koje su skladane, u svim likovnim djelima koja su u Hrvatskoj napravljena, i u svim svetištima što su u Hrvatskoj sagrađena, u svim predstavama koje su u Hrvatskoj odigrane, pa i onima koje govore potpuno univerzalnim jezikom. Identitet je u biću svakoga pojedinca, ali je zbroj i svega, duhovnog i materijalnog, što je u nekom nacionalnom prostoru stvoreno.

U nas je opet u porastu govor mržnje. Hoće li država što poduzeti glede sankcioniranja toga, jer se dopušta nešto što se u Europskoj Uniji kažnjava.

U nas je nažalost pojam govora mržnje izokrenut. Oni koji unose u naš duhovni, kulturni i politički prostor neugodni naboj mržnje najčešće protestiraju protiv govora mržnje. Za njih je govor mržnje ono što ne odgovara njihovu svjetonazoru, njihovu utjecaju, povlasticama, njihovim pogledima na stvari. Zato je govor mržnje postao floskula koja se lijepi gdje nekomu neko mišljenje, neki stav ne odgovara.

Jeste li za zakonsko sankcioniranje govora mržnje?

Za pravno sam sankcioniranje onda kada je riječ o nečemu što je uvreda i što izravno ugrožava egzistenciju ili integritet i dignitet neke osobe ili nekog dijela društva. Inače, u načelu nisam za to. U vremenima koja su Bogu hvala za nama bilo je i previše zakonskih prisila. Treba one koji se pozivaju na govor mržnje, a zapravo ga sami prakticiraju, argumentima prokazati, treba stvoriti klimu u kojoj takve floskule jednostavno, što bi se reklo u Dalmaciji neće paliti. Izolirati ih u prostoru njihove mržnje, i uporno promicati dijalog činjenica, i razumijevanja, svojstven europskom kulturnom prostoru.

U većini medija Sanaderova izjava u kojoj je rekao da nas ne zanima Europa koja ima dvostruke kriterije – jedne prema nama, a druge prema Sloveniji – nazvana je vraćanjem u nacionalizam. Kako je vi tumačite?

Sanader je rekao ono što osjeća devedeset pet posto hrvatskih građana. Mi zaista hoćemo biti dio Europe, mi joj pripadamo, ali ti dvostruki kriteriji ne pripadaju europskoj tradiciji, čiji kriteriji proizlaze iz plemenite europske misli Adenauera, Roberta Schumanna, De Gasperija iz njihove demokršćanske misli. Europa koja pristaje na dvostruke kriterije sigurno nas ne treba zanimati. Pa nećemo mi ići u Europu kao robovi. To je pitanje načela same Europe. Svojom izjavom i takvim stavom Sanader štiti Europu.

Žarko Puhovski nedavno je gostujući na televiziji u Nedjeljom u 2, a povod je bilo njegovo svjedočenje u Haagu, za odlazak Srba u vrijeme Oluje rekao: ˝Nije mi bilo važno tko je protjerao Srbe, Hrvati ili Srbi, nego mi je bilo važno da su ti ljudi otjerani iz svojih mjesta.˝ Nije li to nelogično s obzirom na njegovu tezu o hrvatskom etničkom čišćenju Srba?

Naravno da je nelogično. Važno je što je bio razlog odlaska Srba, tko je Srbe potaknuo na taj odlazak. Protiv sam da iz bilo kakva razloga ljudi odlaze iz svojih domova, ali nije svejedno jesu li te Srbe otjerali hrvatski vojnici ili su ih na to pozvale i prisilile njihove vođe. Svi znamo da su pozvani da odu. Za to postoji niz dokumentiranih dokaza.

Zašto se u Hrvatskoj izbjegava govoriti, recimo, o zločinima partizana i jamama kojih je mnoštvo, a ne otkopava ih se? Kad ćemo se doista suočiti s prošlošću, i ustaškom i komunističkom, bez koje ćemo teško u Europu?

Jame se, naposljetku, počinju otkopavati. Nažalost Hrvatska stjecajem povijesnih okolnosti i zbog činjenice da smo imali rat nije raščistila neke stvari, koje bi vjerojatno bile raščišćene da tako nije bilo. Zato je Hrvatska u pomalo shizofrenoj situaciji. Naime, afirmira se antifašizam, što je svakako u redu, ali onda se pitam tko je pobio zarobljenike i civile u svim tim rovovima, jamama i rudnicima? Jesu li ih pobili nekakvi Marsovci koji su sišli s Marsa – pobili ih i otišli?! Pobile su ih vojne jedinice koje su bile nosioci toga što se nesretno spojilo s antifašizmom. Antifašizam je plemenita ideja, ali nažalost, koliko ja imam uvida, antifašizam o kojem se govori u Hrvatskoj postoji do 1944. Nakon toga je pobjedom boljševičke struje u Narodnoj fronti jednostavno dokinut. Prerastao je u boljševizam. I sada se boljševici pravdaju time da su antifašisti. Hrvatska bi morala to raščistiti. Ne smije se dopustiti da se zločinci skrivaju iza plemenita pojma antifašizma.

Trebaju li o tome govoriti intelektualci koji uporno šute jer se ne žele zamjeriti ovomu i onomu?

A komu bi se mogli zamjeriti?!

Valjda svojoj prošlosti.

To je druga priča. Onda to pitanje treba postaviti onima koji se mogu na taj način sramiti svoje prošlosti.

Smiju li se Hrvati sjećati zla komunizma?

Što znači sjećati se? Ja sam protiv toga da se netko opterećuje zlom, bilo kakvim. Moj ispovjednik i dragi prijatelj fra Stanko na ispovijedi me ne pita jesam li što sagriješio i na koji način, nego me pita: »Nosiš li u sebi kakvu mržnju?« Mržnju prema nekome, osjećaj bijesa, kivnosti, zlopamćenja. To je jedino što me pita. I svaki put mi kaže: »Ako nosiš to u sebi, oslobodi se jer time nanosiš sebi najveću nesreću.« Prema tome, ne želim da budemo opterećeni mržnjom prema komunizmu, prema zlu koje nam je on napravio. Znamo da nam je to napravio i moramo biti svjesni toga što nam je napravio – moramo to pamtiti, jer je poznato da narod koji ne pamti ponavlja greške – ali ne smijemo dopustiti da to postane uteg u našim dušama, u našim srcima i u čistoći našega nacionalnog postojanja.

Trebaju li ljudi koji i dalje zastupaju te ideja priznati: Dobro, mi smo to radili!?

Suvremeni talijanski pisac Pietro Citati napisao je knjigu eseja u kojoj kaže: »Bože, mene fascinira to da ljudi koji su donedavno nad nama provodili nasilje da bismo prihvatili njihovu ideologiju – njihove misli, njihov svjetonazor koji je bio potpuno neprirodan, stran čovjekovu biću i čovjekovoj duši – da ti ljudi nisu imali toliko obraza da barem javno kažu da su pogriješili. Umjesto da su se javno pokajali oni su se pretvorili u najveće demokrate, u najveće zastupnike sloboda.« Kaže da je fascinantno to što nisu osjetili potrebu da kažu da su pogriješili, da su bili na krivom putu.

Danas su u Hrvatskoj najveći zagovornici Europe nekadašnji njezini najveći protivnici.

Da, o tome govori Citati.

Treba li nekadašnji Kazališni trg, a sada Trg maršala Tita, opet postati Kazališni trg?

Ja bih najviše volio da se zove Kazališni trg, jer tu je kazalište koje volim, i u kojemu sam proveo dio života.

Ali Tito je ipak zločinac. Ne treba li i zato promijeniti ime trga?

Da, Tito je neporecivo zločinac, što potvrđuju kosti što ih svakodnevno na površinu izbacuje slovenska i hrvatska zemlja. Ali stvari nisu jednostavne. Njega, a i njegov režim, kao zločinca su, dugih godina u tišini i šutnji, doživljavali oni koji su izgubili svoje najbliže, oni koji su zbog prijestupa u mišljenju sjedili duge godine u njegovim zatvorima. Ali s druge strane imate mnoštvo ljudi koji su živjeli neslobodno, ali relativno pristojno, mogli su putovati po svijetu, mogli su pomalo švercati, bez mnogo rada zaraditi kakvu-takvu plaću, i svi su oni Josipa Broza doživljavali kao simpatična bonvivana koji puši fine cigare, koji na Brijune poziva Sofiju Loren, Marija del Monaca, Richarda Burtona, koji se druži s Krležom i Augustinčićem. To je bila stvarnost, a zločini su, ako se nešto od toga i znalo, ipak bili apstrakcija. Ta je slika ljudima ostala i nekima se možda teško odreći dijela vlastita života.

Zato se vratimo kazalištu i odgovorite je li dobar postojeći Kazališni zakon?

Čim ste donijeli neki zakon, odmah vidite da život tjera na nešto drugo. I nema toga zakona koji može u potpunosti pokriti stvarnost. Dakle, zakon je tu da neke stvari usmjeri, da u nekim stvarima pomogne ako može, da olakša neke stvari u umjetničkom radu. Čim je neki zakon donesen, vidite nakon nekoliko mjeseci da trebaju dopune, da trebaju izmjene. Prema tome, zakonodavstvo je živi organizam koji uvijek iznova mora odgovarati na izazove života.

Recite onda što mislite o današnjem našem kazalištu. Kakvo je ono?

Naše kazalište znade iznjedriti i dobru predstavu, ali se u cjelini doima prilično zbunjenim. Kao da ne zna točno što mu je raditi. Htjelo bi biti avangardno, kako to neki nalažu i zapovijedaju, ali ne zna točno kako, htjelo bi biti i tradicionalnije, ono što se naziva mainstream, ali ne zna baš da li smije, a pomalo je i zaboravilo kako se to radi. Stanovita histerija jednom unesena teško se prebolijeva, a opet, nije moguće u histeriji stalno živjeti. Odgovor ni izlječenje ne nalazi samo po sebi, pa se onda prizivaju odasvud strani liječnici ne bi li lijeka donijeli. Neki optužuju Akademiju da ne proizvodi vrijedne redatelje, a drugi opet tvrde da nije stvar u proizvodnji nego u proizvedenom. Pa onda dolaze svakojaki iscjelitelji, neki s dobrim terapijama, a drugi s napicima poput onoga što ga krčmi Dulcamara u Donizettijevu Ljubavnom napitku. I što onda drugo nego osluhnuti Dragana Despota neku večer u Licima nacije ili Renea Medvešeka nekidan u Vijencu i vratiti se jedinom kazališnom pouzdanju: riječi.

Nije li naše kazalište slabo zbog loše, odnosno nekonzistentne kritike?

Otišli su Brečić i Foretić u dramskoj kritici, Nenad Turkalj u opernoj, Jagoda Martinčević više ne piše u dnevnom tisku. Ali pitanje i nije možda u osobama, nego o mjestu kritike u tiskovinama velikih naklada. A tu se sve više javljaju usputne kritike, koje se estradiziraju, kao i čitav profil tih ostataka kulturnih rubrika.

Uskoro počinje Zagrebački biennale, na kojem ste i više puta sudjelovali. Koliko je Biennale utjecao na životnost, živost glazbe u Hrvatskoj i što znači vama osobno?

Biennale valja dijeliti na nekoliko razdoblja. U prvom razdoblju, ma koliko možda bio jednosmjeran i na neki drugi način totalitaran, značio je fenomenalan prodor svijeta u naš dotad zatvoren kulturni prostor. To su bile uzbudljive stvari koje su, što bi naši rekli, razbucale našu duhovnu i kulturnu atmosferu. Moja prva samostalna operna režija bila je na Biennalu 1969, režirao sam Thomasa Marca i Niccolu Castiglionija, njihove komorne opere. Na Biennalu 1991. režirao sam Prazor Rubena Radice na tekst Jure Kaštelana, mnogi kažu, jedna je to od mojih najboljih režija. Poslije sam režirao Bartókov Dvorac Modrobradog, zatim je izvanredno uspjela Paraćeva Judita. Pratio sam Biennale, dugi niz godina, u petoj knjizi mojih Izabranih djela, Razum i zanos, mnoge su stranice posvećene Biennalu. Dobro je da postoji. Više ne uzbuđuje kao što je uzbuđivao prije četrdeset godina, to je jasno, ali to je smotra na kojoj se profilira suvremena glazba. Kakva-takva.

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak