Vijenac 394

Književnost, Kritika

Veselko Koroman, Stariji od vremena, Alfa, Zagreb, 2008.

Duhovni portret s Uzvišenim

Sead Begović

Veselko Koroman, Stariji od vremena, Alfa, Zagreb, 2008.

Duhovni portret s Uzvišenim

Koncipirajući ovu knjigu pjesama dekaloški, kao deset zapovijedi, neznatno varirajući kanone judeokršćanske civilizacije u naslovu pjesama, Koroman će svoja dosadašnja hrvatsko baštinska očuvanja, poglavito ona književna, napokon posve obrubiti svemirom koji je stariji od vremena. Stoga treba upozoriti da će kritički čitatelji knjige biti prisiljeni primjenjivati najslobodnije kreacije živog agensa našega postojanja prigodom iščitavanja. Kozmologijska pjesnikova estetika dovodi nas do čista simboličkog zgušnjavanja i stilskog reda. Proces razumijevanja svijeta vodi nas od promašaja ka definitivnim zaključcima. Transcendentno je u pjesnika posve zamislivo, kao što je i objektivno dostupno, a subjektivno nepristupačno jer je ponekad u povojima bolne supstancijalne (privatne) naravi.

Iako, se pjesnik kao osoba oslanja na hrvatsku povjesnicu Bosne i Hercegovine te je uz to blizak kranjčevićevskom poimanju zemlje i svemira, Koroman ne može odoljeti da ponekad, nakon svih antropoloških i teološko mudroslovnih promišljanja, zapjeva u slavu stvarnoga života, prirode i njezina uzastopna rađanja te će zapjevati onako kako Zemlja zapovijeda (pjesma Među zidovima bijelim).

Kada mu pjesme isijavaju kozmološku višeznačnost i transmisiju vjere u apologetskim kušnjama i kada je svjestan Stvoritelja i dovršitelja svijeta, pjesnik je ujedno svjestan i pjesme kao autonomne sfere neprispodobive sa skeptičnom naravi zbilje. Nepouzdane osjetilne zamjedbe i prijevarni duh on s lakoćom mijenja za predobra Božja načela i uzglavlja, unoseći pritom moralnu crtu i eshatološka preispitivanja. Ali što je zapravo to stvarno za pjesnika koji osluškuje vječnost i koji bi u posljednjoj selidbi sa sobom ponio samo Bibliju i svoje pjesme? Možemo ga zamisliti kako stoji pred pitanjem: Vjeruješ li u Boga? Odgovor je predvidljiv: Pa naravno, ja sam pjesnik i Bog je posljednja instanca koju nezaobilazno moram opjevati. Ako je Koroman u većem dijelu dosadašnjeg opusa vjerovao u poetski um, u igru s filozofskim premisama, a ponekad i tlapnjama, sada se posve vjernički okrenuo korjenitom poetskom načelu duševnosti koja svemir vidi kao spas, život kao otajstvenu danost i sudbinu kao rajsku perspektivu. Zbog toga pred nama nije pjesnik što jeca, a ni bivši pjesnik škrtih riječi, negovorljiv i na granici hermetizma. Najbolji putokaz za čitanje ove poezije jest već rečeni dekalog (Deset zapovijedi Božjih), sročen u naslovima deset ciklusa: Znao sam samo jednog Boga, Kadikad izgovorio sam Božje ime uzalud, Nisam svetkovao svaki dan gospodnji, Poštovao sam oca i majku, Nisam ubio, Ne znam jesam li griješio sa ženom, Nisam krao, Nisam svjedočio lažno, Pogledao jesam, kadšto, odabranicu čiju, Srcem, ne poželjeh nikad stvari tuđe.

Te će zapovijedi pjesniku poslužiti kao intenzivna duhovna komunikacija s čitateljem i kao osobni korektiv pjesničke selektivne svijesti koja se zbog spasa na trenutak zatvara u novootkriveni svijet. Svjestan transcendentnosti Božje i ograničene ljudske spoznaje, on traži rješenja koja napokon ostaju misterij, ali i olakšanje. Nadalje, on umije mitološki simbol Venere (božice ljubavi i ljepote; Zornjače, Večernjače) dovesti u vezu s molitvom Očenaša kao jedinstveno teističko shvaćanje. Simbol zvijezde u ovim pjesmama, kao prozora svijeta i simbola duha, često je obilježje svjetlosti i mraka, odnosno, zvijezde koja sa svojom svjetlošću prodire kroz tamu u noć nesvjesnog. Pjesnik hita ka dubinskim tajnama, istinama koje bi se trebale ukazati jer Bog bjelodano utječe te mu se pjesnik izravno obraća nakon svih nedaća i potom komentira njegove nakane: »Ne znam zašto bi se Bog srdio / i na koga, i na što, kad sve je / što bdi iz njega samog, i takvo / kakvo jest, po volji njegovoj.« Koroman se u pjesmama grli sa svojim najbližima. Ovozemaljsku, stvarnu obiteljsku tragiku, gubitak djeteta, on transcendira kao kristološki pomak koji se naprosto nekima događa, ali ga ne svodi na slutnje i dileme (»…možda Luciferov sam…«) već svjestan Kristova rođenja iz nebesa – on pita se: »Gdje je ružo to kraljevstvo / svetih? Kud se vinu moje dijete?« ili »…raduju se dolasku / unukovu roditelji moji, i mole Boga da / me utješi čime, tamo, u nizini zemaljskoj / s koje podiže ga k sebi…« Iako pobožnost nije pjesnikovo nadahnuće već religiozni stvaralački čin nadahnut srcem i dušom, putem kojih će postupno razotkrivati svoj intimni svijet.

Posve je jasno kakav pjesnički svemir (ono što je starije od vremena) u ovoj knjizi zanima Veselka Koromana. To više nisu zavičajno mitske pastorale s usvojenim nadrealnim vezama u postupku, već hipersenzibilni govor, počesto psihološki toniran, koji sada po svaku cijenu izbjegava šutnju. Uostalom kako govoriti (pjevati) u vjerskom zanosu, u refleksnim slutnjama, koloritno i zanosno, a istom emitirati egzistencijalističku prazninu života. To je za ovog pjesnika nespojivo. On je usmjeren u jednom pravcu – »ka zvijezdi nepoznatoj«, ka vječnom obzorju jer je čovjek, kao dijete Božje, stvoren i za zemlju i za nebo. Izljevi neobuzdane ludosti, sve što može postati neprijatelj višim ciljevima života i spoznavanja – strano je Koromanu. S ovom knjigom on obnavlja i nadopunjuje svoju poetsku misao. I ako je prije u njegovim mitogenim i filozofičnim pretpostavkama nestajao uzvišeni i stvarni život, sada se on ozbiljuje i zrcali u Božjoj naravi, a ne kao formalna pretpostavka identiteta. Zaključci ovog pjesnika proishode iz uvjerenja da uzrok reda u našem postojanju mora biti božanski.

U ovim je pjesmama pohranjen spiritualni univerzum inteligentna smijeha i pod koprenom prigušene boli koja je rezultat nekoga gubitka i uopće svjetskog nagiba. Ovaj put Koroman ne živi povijesni svijet u statičkim nego u dinamičkim duhovnim odnosima, koji se ne mjere u vremenskim veličinama povijesnog svijeta. Zadano ovdje i sada prekoračuje se u idealnim slikama koje postoje samo izvan nas. Pjesnikovo unutarnje stanje nije samo njegovo iskustvo, ono je pokretačka struja svijeta koja odgovara na upite svevremena stanja. Stoga ova njegova najnovija knjiga nije samo razvojna faza pjesnikova duha – ona je duhovni portret s Uzvišenim za kojim se tragalo i kojemu se napokon ušlo u trag. Ono što je u pjesmama (u Deset zapovijedi Božjih) zahtijeva izvornike, a ne imitacije života. No iako ova poezija, kao poezija, neizbježno oponaša, njezina univerzalnost nije upitna religijsko-kozmička jeza – ona je živa granica jezika i misaono osjećajnog organizma u kojemu neosporno vlada mašta, ali i religiozni nagon koji osvježava naše živote.

Sead Begović

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak