Vijenac 394

Književnost, Kritika

ŠUMOM ZNANSTVA

Britanska istinoljubivost grofa Tolstoja

Ante Stamać

ŠUMOM ZNANSTVA

Britanska istinoljubivost grofa Tolstoja

Ante Stamać

Posve bi bešćutan i intelektualno zadrigao bio onaj tko bi pored povijesne tragedije hrvatskog pučanstva nakon Drugoga svjetskog rata prolazio kao da se tu odigrao nekakav šaljivi ideološki igrokaz s ishodom 1 : 1, ili da se zbila tek nekakva često ponovljiva pa zato i banalna povijesna zgoda. Naš kondicional kao da računa s inače jasnim suprotnim indikativnim stanjem stvari. Kao, eto, nije i „ne biva se“ bešćutan; nema intelektualno zadriglih! Nema, ali ne tu!

Knjiga uvaženoga britanskog povjesničara grofa Nikolaja Tolstoja Ministar i pokolji*, objavljena prvi put još 1986, već punih osamnaest godina omogućuje da se suvremenik i na hrvatskom jeziku upozna s opsežnim i do u sitnice podrobnim istraživanjima što ih je autor bio obavljao tijekom pustih desetljeća svoga rada. Pa premda je u knjizi grosso modo rekonstruirano i izloženo uglavnom sve što se tiče tragičnih zbivanja iz 1945. – koja se obično podvode pod sinegdohično ime Bleiburg – začuđuje da se u nas i danas, dvadesetak godina nakon objave knjige i šest desetljeća nakon zbiljskih događaja, osim doista rijetkih stručnih iznimaka mogu čuti samo pusta naklapanja ideologiziranih politikanata, medijskih neznalica i znanstvenih nevježa. Jer knjiga Ministar i pokolji ne zasniva se na pričama i poželjnim idološkim ili političkim opredjeljenjima, nego na točnim podacima koji se kao autentični dokumenti čuvaju u arhivima odnosnih ureda britanske vlade te u živim iskazima svjedoka: začetnika zbivanja, njihovih provoditelja, i čudom preživjelih žrtava. Spisi i dokumenti donose se u ovjerovljenim prijevodima; iskazi pak u autoriziranim zapisima.

U naše dane, kad su se i opet začele raspre o masovnim smaknućima i križnim putovima, dobro bi bilo posegnuti za spomenutim monumentalnim povijesnim djelom, a ne budalasto se zabavljati nekakvim okruglim stolovima i televizijskim panel-raspravama, na kojima se sudionici, birani mahom prema načelu što manje znanja, to više preuzetne (samo)uvjerenosti, još spore o identitetu, broju, funkciji i postupcima krvnika i žrtava, premda su sve odnosne činjenice utvrđene već odavno. (No komunisti, koji se rado vole zvati i ljevičarima, nikada nisu bili skloni prepoznavati i priznavati zbiljske sadržaje. Beznadno rezistentni na realnost, zločinstva svojih prethodnika pretvarali bi u junačka djela, a ogavnosti duše i tijela u poželjne vrline! Tako je i danas.) Utvrđene činjenice, ne štedeći nikoga, iznosi upravo grof Tolstoj, poradi čega je i doživio sudbinu ravnu Galilejevoj. Jedan je naime od glavnih aktera „britanske prijevare“, general Toby Low, kasniji sir Aldington, utuživši znamenita povjesničara dobio protiv njega parnicu, prouzročivši mu pad na prosjački štap. No grof Tolstoj neće se libiti ispovjediti svoju znanstveničku vjeru: Magna est veritas et praevalebit!

Pa o čemu to Tolstoj iznosi nepobitne činjenice?

Prvo što valja naglasiti jest, da se tragedija Hrvata ne izdvaja iz općeg konteksta, u kojemu su sličnu ili još goru sudbinu doživjeli i Kozaci (popularan naziv za Ruse, Ukrajince, Bjeloruse i pripadnike kavkaskih naroda koji su se borili protiv Sovjetskog Saveza, a uz sile Osovine), često spominjani Slovenci (završivši, njih oko 40.000, mahom u jamama Kočevskog Roga), te četnici (kojih je veći dio britanska vojska kao svoje „saveznike“ uspješno otpratila u slobodu!). U sektoru kojim je nakon završetka rata upravljao Peti korpus Osme armije, dakle diljem Koruške i južne Štajerske, zatekla se u neopisivu metežu silna izbjeglička rijeka od više od milijun pripadnika raznoraznih poraženih vojski i komunizmu nesklona građanstva i seljaštva. No zatekle su se i znatne snage Titove vojske, koja je od Britanaca htjela ni manje ni više no preoteti Korušku! Glede brojaka, ona o 200.000 Hrvata usklađena je u svim važnim izvješćima, baš kao i broj od oko 100.000 Kozaka, te spomenuti broj Slovenaca. Nadalje, Britancima su se kanile predati ne samo vojske nego i brojne obiteljske pratnje. Pred komunističkim su se „revolucionarnim“ osvajačima, banditima i protuhama, povlačile čitave obitelji, slojevi, staleži, zanimanja, uglavnom civilno pučanstvo. Svi su doživjeli istu ili sličnu sudbinu: bili su predani svojim progoniteljima, Kozaci discipliniranim okupacijskim trupama ruskoga generala Tolbuhina, a Hrvati i Slovenci Titovim primitivnim, kaotičnim i krvožednim egzekutorima (neke od njih Tolstoj poimence spominje). Osobito su se glede posljednjih njihovi ubojice, nerijetko obični pljačkaši, pokazali stručnjacima za ubijanje iz „klasne i nacionalne“ mržnje. O tome uostalom, osim Tolstojevih točnih podataka, danas postoje već doista brojna izvješća preživjelih sudionika, ne samo u Hrvatskoj nego i u mnogim drugim europskim zemljama čiji su državljani prošli pakao povlačenja kroz okupiranu Austriju. A sve su dostupniji podaci i izvješća iz jugokomunističkih arhiva, navlastito oni Partije i Ozne. Pa i živih je još dosta osamdesetogodišnjaka i devedesetogodišnjaka.

Operirajući tim i takvim, znanstveno strogo provjerenim podatcima, Nikolaj Tolstoj svoja istraživanja usredotočuje ponajprije na odgovornost koju za opću tragediju snose britanske vojne vlasti. Analizirajući slijed postupaka u svakog od najvažnijih britanskih zapovjednika, dolazi do vrlo utemeljene sumnje, da su za užasne razmjere tragedije krive prvenstveno neusklađene zapovijedi na relaciji: Glavni stožer savezničkih snaga – vrhovni saveznički zapovjednik feldmaršal Alexander – ministar Harold Macmillan – operativni zapovjednici. To su, poimence: zapovjednik Osme armije Richard McCreery, zapovjednik Petog korpusa Charles Keightly, zapovjednik Sedamdeset i osme pješačke divizije Robert Arbuthnott te general Patrick Scott, koji je na samu Bleiburškom polju izručio Hrvate Milanu Basti „na dalji postupak“. U svemu tomu najzagonetnija je uloga kasnijeg britanskog predsjednika vlade Macmillana, koji je i glede Kozaka i Slovenaca i Hrvata nakon tajnog političkog putovanja iz Caserte u Klagenfurt donio odluku suprotnu onoj koju je zastupao američki ambasador Kirk. Čudnim je makinacijama upravo između 13. i 15. svibnja izručio Hrvate i Slovence, potom i Kozake, dobro znajući da ih sve čeka, rečeno vlastitim mu riječima, „ropstvo, mučenje i vjerojatno smrt“. Autor nam sugerira da se Macmillan povodio za tajnim sporazumima sa sovjetskom tajnom službom (s Berijinim zamjenikom, generalom Vsevolodom Merkulovim).

Tolstojeva je knjiga zaokupljena u prvom redu istinom o odgovornosti „među svojima“. Takva bi istraživanja, opsjednuta prvenstveno istinom, bila prijeko potrebna i suvremenoj hrvatskoj povijesnoj znanosti i historiografiji.

---------

* Prevedena na hrvatski i objavljena u Nakladnom zavodu Matice hrvatske još 1991. godine!

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak