Vijenac 393

Književnost, Kritika

Kajkavska lirika Moslavine, Matica hrvatska, Ogranak Kutina, Kutina, 2009.

Moslavačka kajkaviana

Đuro Vidmarović

Kajkavska lirika Moslavine, Matica hrvatska, Ogranak Kutina, Kutina, 2009.

Moslavačka kajkaviana

Moslavina je pomalo izgubljen dio Hrvatske. Ta zemljopisna regija razbijena je administrativnim granicama na nekoliko županija, što utječe na njezin pokrajinski identitet. A taj je identitet verificiran, ne samo kao povijesna činjenica nego i u etnografskoj, folklornoj, jezičnoj, kulturnoj, književnoj i subetničkoj tradiciji. Ogranak Matice hrvatske iz Kutine najnovijim izdanjem Kajkavska lirika Moslavine predstavio je kajkavsku književnost Moslavine kao dio pokrajinske samobitnosti. Kajkavsko narječje prevladava u Moslavini. Razvedeno je u nekoliko subdijalektalnih cjelina, pri čemu su i pojedina sela razvila vlastiti lokalni idiom. Taj raspon seže od srednjoposavskih kajkavskih oblika (Jokoli, Jokešinec, Kutejna), koji se u selu Ilovi javljaju kao kejkavski idiom, pa sve do varijanata bliskih prigorskim kajkavskim govorima. Ta se raznolikost očituje u predstavljenim stihovima šestorice moslavačkih pjesnikinja i pjesnika koji pišu na zavičajnom idiomu. To su Mijo Stuparić, Višnja Sever, Nada Pomper Gulija, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić i Božica Brkan.

Predgovor zborniku Kajkavska lirika Moslavine napisao je Dražen Kovačević. On piše: »Moslavina čini istočno rubno područje kajkavskog govora, dijelom izgubljenoga migracijama stanovništva, uglavnom vezanim uz industrijalizaciju, razvoj naftne i petrokemijske industrije. Također, cjelovit prostor govora kojemu će se od Česme pa uz Lonju do Ilove čuti ke, kej i kaj postupnom globalizacijom nestaje. Prvi put nakladništvo nudi zbirku kajkavskog pjesništva, uglavnom iz južne Moslavine, koja još čuva, a u nekim prigodama, uglavnom etnosadržaja, i obnavlja autohtono jezično blago.«

Na kraju ove moslavačke kajkavske antologije nalazi se rječnik manje poznatih riječi, te bilješke o pjesnicima kao relativno cjelovite i dobro napisane obavijesti o uvrštenim autorima.

Prvi u antologiji koju predstavljamo uvršten je izbor iz pjesničkog opusa Mije Stuparića Novaka, između dva svjetska rata poznatog i priznatog pjesnika seljaka i hrvatskoga pučkog tribuna. Rođen je 28. rujna 1881. u Velikoj Ludini. Sklonost pjesništvu iskazao je još kao dječak. Već kao četrnaestogodišnjaku Hrvatski narod objavljuje mu prvu pjesmu U spomen Anti Starčeviću. Godine 1910. na vlastiti trošak tiska prvu zbirku stihova. Nakon Prvoga svjetskog rata i stvaranja Jugoslavije pod srpskom dinastijom, Stuparić pristupa HSS-u i postaje istaknuto ime u političkom i književnom životu Hrvatske. Razvija se u vrsna govornika, visokomoralnog političara, ali i u priznatog književnika, tzv. seljačke, odnosno socijalne orijentacije. Godine 1922. neka ga glasila nazivaju najvećim hrvatskim seljačkim pjesnikom. Iduće godine objavljuje ep Matija Gubec (Slavenska knjižara, Zagreb), a 1927. Seljačka sloga izdaje mu Izabrane pjesme. Koliko je bio cijenjen u moslavačkom kraju govori činjenica da je tri puta, 1923, 1927. i 1935, bio izabran za narodnoga zastupnika u državni parlament. Usporedno s političkim radom nastavlja se baviti književnim stvaralaštvom. Godine 1937. Nikola Bačić uvrštava Stuparića u Antologiju nove hrvatske kajkavske lirike. Okušava se i kao prozaik. U nakladi Slavenske knjižare objavljuje 1937. Joco Udmanić, a 1939. HKD sv. Jeronima predstavlja Stuparićevu zbirku pripovijedaka Ispod Garićke planine. Umro je zaboravljen i politički proskribiran, u rodnom selu, 17. prosinca 1956. U povodu četrdesete godišnjice smrti Općinska organizacija HSS-a Velika Ludina objavljuje mu zbirku kajkavskih stihova Moje srce. Božidar Petrač uvrstio ga je 2001. u antologiju Hrvatska uskrsna lirika – od Kranjčevića do danas, a Vladimir Lončarević 2007. u antologiju duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu – od Jurja Šišgorića do naših dana.

Antologija Kajkavska lirika Moslavine koju predstavljamo donosi deset Stuparićevih pjesama. Uvršteni stihovi otkrivaju darovita pjesnika. Njegov lirski zvon, emocionalna uravnoteženost, dobra rima, ali i predmetno-tematska razina, odišu svježinom, dobrotom, čovjekoljubljem i domoljubljem i danas, toliko godina nakon što su napisani.

Višnja Sever Siglhuber pripada poznatoj obitelji iz Popovače. Rođena je 1923, kao dijete Zorke Sever, narodne učiteljice, slikarice i etnografkinje, i oca Josipa, gospodarstvenika, glazbenika i političara radićevca izabrana u Parlament 1928. Višnja pripada velikoj skupini državotvornih Hrvata koje su zbog njihovih uvjerenja komunističke vlasti osudile na godine teške robije. Robijala je cijela obitelj: Višnja, oba roditelja i stric Stjepan. Obiteljski je imetak oduzet, a bivši vlasnici pretvoreni u beskućnike. No nadarenost i vjera vraćaju stvari na pravu razinu. Nakon izlaska iz zatvora obitelj se preseljava u Zagreb, a Višnja završava studij na Filozofskom fakultetu, gdje 1965. magistrira na Odsjeku za povijest umjetnosti. Usporedno sa znanstvenim radom bavi se slikanjem i piše stihove. Objavila je više pjesničkih zbirki, a Vladimir Lončarević uvrštava njezine stihove 2007. u antologiju duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu – od Jurja Šišgorića do naših dana.

Stihovi Višnje Sever odlikuju se biofilnošću, dobrom rimom, glazbenim odjecima, slikarskim pasažima, osobnim emocionalnim nabojem i lijepim popovačkim kajkavskim govorom.

Nada Pomper Gulija rođena je 1942. u Repušnici. Godine 1967. završila je školovanje za učiteljicu. Nakon kraćega boravka u Križevcima napušta domovinu i s obitelji seli i trajno se nastanjuje u Münchenu. No vezu s rodnim krajem i materinskom riječju ne napušta. Uključuje se u niz udruga i akcija od nacionalnog značenja, poglavito tijekom Domovinskoga rata. Bavi se književnim radom na hrvatskom i njemačkom jeziku. Objavljuje nekoliko knjiga pjesama na hrvatskom književnom jeziku te na kajkavskom moslavačkom narječju, ali i na jeziku zemlje koju je odabrala za drugu domovinu. S njemačkoga na hrvatski prevela je mnoge njemačke pjesnike, a pjesme Dragutina Tadijanovića koje je prevela na njemački objavljene su kao knjiga. Danas je Nada Pomper članica Društva njemačkih književnika, što je veliko priznanje za osobu koja dolazi iz staleža gastarbajtera.

Kao kajkavska pjesnikinja Nada Pomper oslanja se na govor rodnoga sela. Djetinjstvu i krajoliku svoje mladosti posvećuje nježne i pomalo sentimentalne stihove, ali pored njih uspijeva dokazati da se na rodnom idiomu mogu iskazati ozbiljnije teme, odnosno stvoriti stihovi refleksivnih sadržaja.

Dragutin Pasarić (Repušnica, 1948), novinar, književnik, istaknuti kulturni djelatnik na području Moslavine, autor više knjiga proznih zapisa, nakladnik, dugogodišnji djelatnik Matice hrvatske, nedvojbeno je spiritus movens svih nastojanja da se sačuva, spasi od zaborava i njeguje kulturni zavičajni identitet Moslavine.

Pasarićevi kajkavski stihovi nose u sebi ljubav prema rodnom kraju i materinskom govoru. On kao pjesnik traži sugovornika, dušu s kojom će podijeliti raspoloženja, prenijeti misli. Pasarić je kultiviran autor, veseo čovjek i kulturni poslenik bez premca.

Katarina Brkić (Repušnica, 1949) nježna moslavačka poetesa, kajkavskim stihovima progovara ne samo o krajoliku nego i o tzv. društvenim temama. Njezin je pjesnički govor tvrd, ali i životan, jer takav je i život ljudi o kojem Katarina pjeva.

Božica Brkan (J/Okešinec, 1955), poznata je hrvatska novinarka i pjesnikinja. Članica Društva hrvatskih književnika. Višekratno nagrađivana za pjesničke uratke.

Kajkavske pjesme Brkanove odlikuje snažan, slojevit i bogat domaći izričaj, kojim opisuje ne samo život u moslavačkom kraju nego i teme refleksivnog sadržaja, pokazujući zavidne poetske domete. Njezin kajkavski jezik funkcionira kao književni na razinama semantičkih datosti i predmetno-tematskih širina. Po tome možemo je svrstati u vrh suvremenoga hrvatskog kajkavskog pjesništva, u krug s Božicom Pažur i Nenadom Piskačem.

Kajkavska lirika Moslavine vrijedno je izdanje kutinskog ogranka Matice hrvatske. Jedina je zamjerka ovom, za Moslavinu vrlo važnu djelu, izostavljanje njegova autora. Ispada da ga nema, ili je nepoznat, osim što se kao urednik potpisuje Dražen Kovačević.

Đuro Vidmarović

Vijenac 393

393 - 26. ožujka 2009. | Arhiva

Klikni za povratak