Vijenac 388

Kritika

Ivan Babić, Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008.

Rječnik života i običaja

Ivan Babić, Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008.

Rječnik života i običaja



Među hrvatskim knjigama u prvom desetljeću novoga tisućljeća posebno se ističe velika množina najraznovrsnijih rječnika. Tu su ponajprije dvojezični i stručni rječnici, zatim jednojezični rječnici hrvatskoga standarda i hrvatskih govora te naposljetku zavičajni rječnici. Posljednji obično obuhvaćaju neku regiju ili grad, a ima ih koji se bave samo najužim rodnim krajem. Od njih je najslavniji, nedostižan po iscrpnosti i načinu obrade, Rječnik govora otoka Vrgade, koji je sastavio Blaž Jurišić, a izdala JAZU 1966–1973.

Uoči prošloga Božića pojavio se još jedan takav rad koji se bavi jezikom malobrojnog pučanstva Studenaca, najvišega sela u Imotskoj krajini. Taj golemi posao obavio je Ivan Babić, rodom sa Studenaca, slavist i rusist, marni djelatnik Gradske knjižnice u Sesvetama, ali ponajprije pjesnik. Znao sam da se Babić prihvatio pisanja rječnika; skroman dio sirove građe objavljen mu je godine 2003. u luksuznoj monografiji Moji Studenci, koja počinje upravo njegovom pjesmom Studenci u nebu. Tada su iz tih dugogodišnjih pabiraka bili izostavljeni, kako piše u popratnom tekstu, svi jezikoslovni podaci o riječima – gramatički opis, podrijetlo, naglasak…

Sada se pak pred nama iznenada pojavilo ozbiljno djelo, pravi spomenik studenačkom govoru. A taj govor polako, ali sigurno umire. S jedne strane, stanovništvo je prije pedeset godina brojilo više od dvije tisuće duša, a danas ih ima tek pet-šest stotina. S druge strane, televizija i drugi masovni mediji potiskuju starije riječi, nameću neologizme i tuđice te razaraju osebujnu sintaksu koju sam kao rođeni Studenčanin i sam naslijedio. Bio je dakle zadnji čas da netko zapiše glasove koji sve rjeđe zvone po studenačkim zaseocima. Ali nije na meni da hvalim našega Ljilju, kako autora odmalena zove cijelo selo. Umjesto toga navest ćemo što jedna stručna osoba piše na poleđini te impozantne tvrdoukoričene knjige.

»Ovaj rječnik, kao rezultat višegodišnjega nadahnutog, vrijednog i predanog rada, po broju natuknica ulazi u red naših najobimnijih dijalektnih rječnika, vjerojatno je najbogatiji štokavši rječnik – ima preko 12.000 riječi. Rječnik je vrlo pomno i precizno akcentiran. Po načinu obrade ide uz bok najboljim hrvatskim dijalektnim rječnicima. Autor je u rječnik unio svu pisanu građu na studenačkom govoru kao i sve ono što je čuo od izvornih govornika. Rječnik je pregledan i čitak, a primjeri uvode čitatelja ne samo u govor nego i u život i običaje Studenaca.« Tako ocjenjuje Mira Menac-Mihalić, šefica Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te nastavlja:

»Knjiga Ivana Babića Studenački rječnik osigurala je da se leksik do sada nedovoljno istraženoga govora kao dio opće i nacionalne kulture očuva. Ovaj rječnik pruža mogućnost novih istraživanja i proučavanja na različitim razinama. Vrijedan je doprinos štokavskoj dijalektologiji, leksikologiji, frazeologiji, onomastici i akcentologiji, i to na hrvatskom i općeslavenskom planu.«

Završit ću ovaj kratak prikaz Studenačkoga rječnika isječkom iz razgovora s autorom. Pitao sam ga: »Što te je nagnalo, Ljiljo, da se bez ikakve materijalne naknade prihvatiš tolikoga posla?« Odgovorio mi je vrlo prirodnim tonom: »Pa, morao sam.«


Mate Maras

Vijenac 388

388 - 15. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak