Vijenac 388

Naslovnica, Razgovor

Razgovor: Drago Štambuk

Danas je istina u egzilu

Usta javnosnika puna su slobode i demokracije, no manipulacije njima oduzimaju slobodi i demokraciji svaki smisao i vjerodostojnost. Bit će sve više prazna govora, sve manje istine, ali i sve više potmule šutnje. Brbljanje će nas zagušiti, a šutnja nam slomiti srca. Odgovornost je velika, onih koji vode svijet da ga ne vode u krivom smjeru, a onih koji slijede i dadu se voditi da se ne dadu voditi u krivom smjeru. Knjiga Rebecce West Crno janje i sivi sokol prožeta je izrazito prosrpskim tonom

Razgovor: Drago Štambuk

Danas je istina u egzilu



Usta javnosnika puna su slobode i demokracije, no manipulacije njima oduzimaju slobodi i demokraciji svaki smisao i vjerodostojnost. Bit će sve više prazna govora, sve manje istine, ali i sve više potmule šutnje. Brbljanje će nas zagušiti, a šutnja nam slomiti srca. Odgovornost je velika, onih koji vode svijet da ga ne vode u krivom smjeru, a onih koji slijede i dadu se voditi da se ne dadu voditi u krivom smjeru. Knjiga Rebecce West Crno janje i sivi sokol prožeta je izrazito prosrpskim tonom


Pjesnik Drago Štambuk zbog diplomatske karijere napustio je liječničko zvanje. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na poziv predsjednika Tuđmana postao je, prvo, hrvatski diplomatski predstavnik u Londonu, a zatim je uslijedila veleposlanička služba u Indiji, pa u Egiptu i posljednjih nekoliko godina u Japanu i Republici Koreji. Sve vrijeme svojega poklisarstva, a i prije, sretao se i s osobitim figurama kulturnog, umjetničkog, gospodarskog i svakog drugog života, te ih upućivao u povijest, kulturu i politiku Hrvatske. Dosad je objavio trideset i četiri knjige poezije, od kojih i prijevode na raznim jezicima (arapskom, albanskom, engleskom, francuskom, španjolskom…). Ljetošnja nagrada zaklade HAZU Dragutin Tadijanović i posjet domovini za vrijeme božićnih blagdana povod su ovom razgovoru u kojem Štambuk govori o mnogome što je javnosti često nepoznato i nedostupno.


U životu su vas nagrade nekako zaobilazile, no ljetos ste dobili nagradu zaklade HAZU Dragutin Tadijanović. Što vam znači ta nagrada?

Tadiju sam poznavao i s njime se družio, čak ga i ovjenčao 2001. maslinovim vijencem na oltaru u crkvi Krista Kralja, u svom rodnom mjestu, Selcima na otoku Braču, u sklopu književne manifestacije Croatia rediviva (ča, kaj, što), koju sam utemeljio 1991. Bilo je to na Sv. Iliju, kada su olujna grmljavina i sijevanje otjerali pjesnike i publiku s otvorena trga u crkvu, gdje se događanje nastavilo pod svjetlom voštanica u atmosferi nesvakidašnjeg zajedništva. Bje to noć za pamćenje u kojoj se riječ pjesnička uprostorila i iskazala svoju pravu sakralnu narav. A što je istinski pjesnik ako ne svećenik Riječi? Tadijin obzir prema riječima i njegova književna skrupuloznost često su se krivo interpretirale i zlonamjerno tumačile. Od Tadije se zapravo štošta može naučiti i utoliko sam počašćen nagradom njegova imena i darežljivosti. Otkako nas je napustio, mi nismo više mladi.


Svojedobno ste napisali pjesmu o hrvatskoj šutnji. Vjerojatno je postojao jak razlog za takvu pjesmu?

Riječ je o pjesmi Historia iz 1988: »Pejsaž hrvatske šutnje, / o kako ga dobro znam. // Kao slijepac svaku izbočinu / u mraku svoje sobe«. To je jedna od rijetkih mojih pjesama koju znam naizust. Godina uz pjesmu otkriva vremenski kontekst u kojemu je govorenje istine, iz znanih nam političkih razloga, bilo bitno reducirano. Otuda šutnja. Vrijeme koje ne dopušta govorenje istine, a sva su vremena na svoj način omeđujuća u potkopavanju punine istine i njezine univerzalnosti, pridonosi šutnji. Ne onoj orijentalnoga tipa koju vezujemo uz mudrost i spoznaju već uz najočitiju političku prisilu i ograničavanje naše ljudskosti. I danas je istina u egzilu.


Zašto je u egzilu?

U današnjem svijetu, usprkos velikom brbljanju i kakofoniji, ne vlada istina već teror političke korektnosti. Istina koju prekriva šutnja, a o kojoj zborim u svojoj pjesmi, u vladajućoj je zamjeni teza izmijenila mjesto s političkom korektnošću što često graniči i sljubljuje se s laži. Usprkos stalnu pozivanju na slobodu i demokraciju, stvarne slobode temeljene na istini, na paradoksalan način, u svijetu ima sve manje. Što se to dogodilo s nama, pitati nam se? Koja je to vrsta totalitarizma koji na perfidan način postaje novom utopijom i svetom kravom što se ne smije staviti pod znak pitanja? Usta javnosnika puna su slobode i demokracije, no manipulacije njima oduzimaju slobodi i demokraciji svaki smisao i vjerodostojnost. Vrijeme u kojemu živimo zastrašujuće je, ono je džungla patvorena obilja, prepuna otrova i opasnosti. Okovani lijanama, snivati nam je Tarzana, idealno biće, koji će nas osloboditi, sobom zanjihati, te prenijeti od stabla do stabla, sve do ruba prašume i proplanka na kojemu gori starodrevna vatra o koju nam je ogrijati ozeble ruke i ostudenjena srca.


Je li šutnja strah od sebe i identiteta ili je strah od govora i mišljenja?

Šutnja proizlazi iz poriva za samoodržanjem i preživljavanjem u opasnim, a kako ih volimo imenovati – olovnim, vremenima. Tako – odšutjeti znači preživjeti. To je ljudski razumljivo. No za širu zajednicu, za narod, pa i za svijet, pojedinci koji prelaze granice i usuđuju se, usprkos svemu, govoriti istinu, dragocjeni su. Šutnja je znak političke i inih opresivnosti u kojima ljudi instinktivno, poput životinja, naučeni ili istrenirani otprije, znaju kada zucnuti, a kada ne. Naravno da to stanje nije ono kojemu bi zdravo društvo trebalo težiti. Ali kako se svijet u sebe urušio i izgubio svaku snažniju vertikalu, te prezreo čak i Boga kao stožer svojega povijesnoga hoda, bit će sve više prazna govora, sve manje istine, ali i sve više potmule šutnje. Brbljanje će nas zagušiti, a šutnja nam slomiti srca. Potreban nam je danas, kao zebi sunce, jedan Franjo Asiški koji će, strašno je reći, preko svjetskih ekrana kriknuti: Car je gol, na samu smo rubu ponora i u smrtnoj opasnosti da izgubimo sebe i svoju jedinu zemlju. Vrijeme je okrenuti se prema unutra i prema gore, te iz svoje kreativne i plemenite šutnje početi hrabrije graditi svijet čovječji prema istinskoj ljudskoj mjeri, a ne onakav kakav nam nameću molosi iz profitokratskog i, silom oružja, intoksiciranog ozračja.


Kako se oteti toj moći i tom ozračju?

Velika je odgovornost svakoga pojedinačno da u svom resoru, svojoj zajednici, selu ili gradu, učini sve na izgradnji životvorne vertikale vrednota i općeg dobra. U tome biti kreativan i domišljat zadaća je svih nas, a posebice mislećih ljudi i onih koji nas vode. Odgovornost je velika, onih koji vode svijet da ga ne vode u krivom smjeru, a onih koji slijede i dadu se voditi da se ne dadu voditi u krivom smjeru. Vratit nam se prezaboravljenim vrednotama: ljubavi, istini, miru, općem dobru, te pomaganju onima koji slute i čeznu put izbavljenja.


Koliko ste bili upućeni u politiku kada ste ušli u diplomaciju?

U vrijeme kada sam ušao u diplomaciju živio sam i radio kao liječnik u Velikoj Britaniji i nisam dotad sebe posebno držao političkim bićem, ali osjećaj da dolazi velika nevolja natjerao me da počnem razmišljati kako pomoći agresijom ugroženoj Hrvatskoj. Bilo je to koncem osamdesetih. Nazvao sam jednoga dana Foreign Office i dogovorio sastanak u Red Lion’s Pubu u Whitehallu s dužnosnikom koji se bavio Jugoslavijom.


Što ste mu tada rekli?

Rekao sam mu da me kao liječnika ponajprije zanima preventivna medicina i upitao ga bi li britanska strana mogla upotrijebiti neku vrstu preventivne diplomacije ili politike kako bi spriječila rat koji je nadolazio. Miloševićevi istupi i Memorandum SANU jasno su ukazivali na to što velikosrpska politika sprema Hrvatskoj.


I što vam je na to odgovorio?

Primio je moju kopiju Memoranduma SANU i nije rekao ništa vrijedno spomena. Poslije toga uslijedio je moj javni angažman te brojni susreti s političarima, novinarima i inim kreatorima britanskoga javnoga mnijenja, nastupi na Trafalgar Squareu, pisanje i objavljivanje pisama upozorenja. U međuvremenu sam se sprijateljio s barunicom Margaret Thatcher, Michaelom Footom, Edwardom Heathom te mnogim zastupnicima koje sam argumentirano upozoravao na zloćudne promjene u bivšoj državi.


Kako se u svemu tome ponašala Margaret Thatcher?

Bila je iznimno otvorena i vjerovala mi je. Znala je da u politiku nisam ušao zbog probitka, već iz duboke potrebe da se suprotstavim zlu i agresiji za koju sam znao da će biti krvava i tragična. Gospođa Thatcher bila je glas razuma i potpore Hrvatskoj i žrtvama agresije za vrijeme rata. Tako sam 20. rujna 1991. – na svoj rođendan, ali i na dan kada su iz Beograda cvijećem ispratili tenkove za Vukovar – proveo s njom cijeli dan u razgovorima i intervencijama. Sljedećega dana u svom je domu, nakon faksiranja zajednički napisana tiskovnog izvješća Associated Pressu, na primjedbu jednog od savjetnika da će je britanska Vlada zbog njezina angažmana pribiti na križ, izjavila: »Ako je u pitanju pribijanje Hrvatske na križ, onda bolje da na križ pribiju mene nego Hrvatsku.«


Zašto gospođa Thatcher za rata nije posjetila Hrvatsku, nego tek poslije?

Situacija se silno zakomplicirala s ratom u Bosni i Hercegovini, pa je gospođa Thatcher tada odgodila posjet Zagrebu koji sam dugo pripremao. Hrvatsku je pohodila tek 1998. nakon reintegracije hrvatskoga Podunavlja, i nakon što sam joj, na svoju inicijativu, osobno uručio poziv Predsjednika Republike.


Što vas je zbližilo s gospođom Thatcher ?

Zbližio nas je sličan način odčitavanja događaja. Bila je dijagnostičar i intuitivac, tražila je, i od mene dobivala, bitne simptome i znakove balkanske političke bolesti. Jako smo se dobro razumjeli. Osim toga, bila je neopterećena predrasudama i imala iznimno dosljedna politička stajališta glede Hrvatske. Uvjerivši se u moju istinoljubivost i dobra predviđanja često me znala pitati što je sljedeće.


Zna li današnja engleska politika kako pomoći Hrvatskoj?

To pitanje valjalo bi postaviti nekom drugom.


Poslije Velike Britanije otišli ste u nekadašnju englesku koloniju Indiju. Kakva je zemlja Indija?

Indija je prevelika tema za kratki razgovor. Ona i nije zemlja, već stanje duha.


Tko je od indijskih političara ostavio dojam političara s vizijom?

Svaki od premijera i predsjednika s kojima sam se sastajao bio je osobit na svoj način, imao i slabosti i vrline, ali držim da je premijer Atal Behari Vajpayee donio najteže odluke koje su Indiji pripremile put za svjetsku velesilu.


Za mandata u Indiji postavili ste autorsku izložbu indijske suvremene umjetnosti. Zašto indijske?

To sam učinio zbog ondašnjih logističkih nemogućnosti da prezentiram hrvatske umjetnike. U razloge zašto nisam mogao dobiti hrvatske umjetnine neću ulaziti, bili su izvan mojega dosega. Izložba se zvala Non-diplomatic art, otvorio ju je indijski predsjednik, a neki umjetnici koje sam tada otkrio Indijcima, poput Iranne, danas su među najcjenjenijim indijskim suvremenim slikarima. Spomenuti je nedavno u Singapuru proglašen najboljim azijskim umjetnikom.


U Indiji ste se jako zbližili s majkom Terezijom?

Majka je osoba koju sam duboko poštovao i kojoj sam 1995, na svoju sugestiju, a potom na njezin pisani zahtjev, predao u Calcutti hrvatsku diplomatsku putovnicu za njezin 85. rođendan.


Kakva je osoba bila majka Terezija?

Govorila je kako je samo pisaljka u Božjim rukama i kako je čovječji ego najveći njegov neprijatelj jer mu priječi pristup k Bogu. Bila je u svemu iznimna. Nakon predaje putovnice otišao sam s njom u novoizgrađenu salezijansku crkvu, na prigodnu misu zahvalnicu. Tamo, blizu oltara, čekao ju je poput trona velik naslonjač, no ona je zahtijevala da ga maknu. Na kraju je uspjela sjesti na stolac jednak ostalima. Kada je završila misa, otišli smo u društveni prostor crkve, gdje su prilazile povorke ljudi koji su joj darivali cvijeće, čestitke, priloge i doticali stopala… U Indiji, kada se nekomu iskazuje poštovanje, dodiruju mu se stopala. Tako su i njoj, uz naklon, Indijci dodirivali stopala, a ona im je polaganjem dlana na glave davala znak blagoslova.


Već tada se očitovala njezina svetost?

Svetost nije u savršenstvu, već u herojskom nastojanju da se čini dobro. Bila je posve predana odbačenima, bolesnima i siromašnima. Radovala se činjenici da sam liječnik, jer upoznali smo se u vrijeme kada ju je Cristopher Hitchins napadao u Vanity Fairu govoreći da je medicinski inkompetentna, da joj financije nisu transparentne, što ju je povrijedilo. Nitko se u Indiji nije našao da je obrani od tog napada. Tješio sam je da je položiti umiruće u čisti krevet, nahraniti ih, napojiti i utješiti, već velika stvar. Ljudima koji su umirali na cesti vraćala je dostojanstvo. U gradu koji je mjestimice bio poput otvorene, izvaljene utrobe, pun ljudskih nevolja, bila je anđeo milosrđa i postala znak dobra u zlu vremenu.


Je li točno da ste s njom razgovarali na dan smrti?

Dva sata prije smrti telefonirao sam joj, razgovarao s njome i kazao joj na hrvatskom »Majko, danas mi zvučite jako dobro«… I osjećala se, kako je navela, dobro. Bili smo bliski i uvijek je tražila da molim za nju.


Bili ste na njezinu pogrebu?

Uz njezinu nećakinju i nekoliko prijatelja bio sam, nakon službenog i javnog, ceremonijalnog dijela pogreba, jedini predstavnik vanjskoga svijeta, pored svećenika i sestara, na privatnom dijelu pogreba u njezinu domu. Rukama sam je svojim, čini mi se danas kao da sanjam, pomogao položiti u grob. Nakon nekoliko dana posjetio me tadašnji francuski veleposlanik u Indiji Claude Blanchemaison i ispričao kako se Hilary Clinton, došavši se sljedećega dana pokloniti na Majčinu grobu, zagledala u vijenac ruža u obliku šahovnice na vrhu groba i zapitala čiji je to vijenac. Sestre su joj odgovorile: »Njezina prijatelja, hrvatskoga veleposlanika«. Sestre su hrvatski vijenac, znajući za naše prijateljstvo, stavile na najpovlaštenije mjesto.


Poslije Indije uslijedio je Egipat i novi zanimljivi susreti.

U Egiptu sam se družio s Naguibom Mahfouzom, arapskim književnikom i nobelovcem. Zajedno s njegovim bliskim prijateljima u Sheppard’s hotelu na Nilu vodili smo često intelektualno i ljudski poticajne razgovore. O Naguibu sam čak napisao i pjesmu, posvećenu staroj dobi – koja govori o tome kako ga, oslabljena vida, prijatelji vode pod ruku te mu glasno čitaju na uho zbog slaba vida i sluha. Kada ljudi s Orijenta drže nekoga blizu srcu, pokazuju mu veliku pažnju i ljubav, što je, onda, i ganutljivo promatrati.


Na arapski je prevedena jedna vaša knjiga za koju je predgovor napisao Edwar Al Kharrat, poznati egipatski novelist.

Kharrat je napisao predgovor za moju knjigu prevedenu s engleskoga na arapski, nazvanu Loghat al-Tamazuq ili Language of Dismemberment (Jezik razdjela), tiskanu dvojezično.


Koga ste sve sretali od političara?

Sretao sam se s mnogima – od predsjednika Mubaraka, do Amr Mousse koji je sada predsjednik Arapske lige, zatim Abu Gheita, negdašnjega šefa Predsjednikova Kabineta, a sada ministra vanjskih poslova, pa guvernera Aleksandrije, koji je obnovom preporodio grad…


U životu ste se susreli i s velikim brojem pisaca, a koliko znam prijateljevali ste i s Raymondom Carverom i Doris Lessing. Kakav je bio čuveni Carver?

Bio je veoma stidljiv i povučen čovjek, alkoholizam ga je učinio ranjivim. Prvo je bio ovisan o alkoholu, a potom o Tess Gallagher, što je bila mnogo zdravija ovisnost. Upoznao sam ga 1984. kod Doris Lessing, koja je bila moja susjeda u londonskom Hampsteadu.


Kakav je dojam na vas ostavila Doris Lessing?

Pri prvom našem susretu dala mi je knjigu Rebecce West Black Lamb and Grey Falcon (Crno janje i sivi sokol) jer je htjela čuti što mislim o knjizi koja se bavila Jugoslavijom. Nisam je uspio ni pročitati do kraja, jer je bila iritantna, pisana sa stajališta koje nije nimalo uvažavalo hrvatske poglede na povijest i odnose u bivšoj državi, pa sam joj kazao da sam indigniran izrazito prosrpskim tonom Rebeccina pisanja i da ne razumijem što to Engleze uzbuđuje u šumi neuravnoteženih prosudbi prepunoj općih mjesta.


I kako je na to reagirala?

Bila je zadovoljna mojom ocjenom, a naknadno sam saznao da Rebeccu West, Damu britanskoga Imperija, nije trpjela, a ni literarno cijenila. Navesti mi je da je vjerojatno i netrpeljivost prema Rebecci razlogom odbijanja iste titule. Često sam se sastajao s Doris i njezinim sinom Peterom, koji je moj vršnjak. Druželjubiva je, izvrsno kuha i voli hraniti ljude. Obožava mačke. Isticala se, kao i danas, osebujnim prosudbama i uvijek su se s pozornošću iščekivala njezina mišljenja o najrazličitijim temama. Kod nje sam upoznao mnoge pisce, među njima Salmana Rushdieja, Margaret Drabble i Kazua Ishigura.


Kakav je Rushdie?

Uvijek je njegovao kontroverze, što ga je i dovelo do fame najpoznatijega pisca na svijetu.


Sada ste u Japanu, koji je vjerojatno osobita zemlja.

Za nas zapadnjake Japan je fundamentalno različita zemlja, utoliko više što nas ništa ne priprema za nju. Odnos prema životu, ljepoti, prolaznosti, umjetnosti, prirodi i artefaktima u svemu je drukčiji. Mi smo verbozni, stalno dodajemo, i za nas više je više. U Japanu manje je više.


Što to znači?

Pojednostavnjenje i redukcija, tišina i ne-govor, društvena harmonija, ravnoteža forme i sadržaja, s predominacijom oblika, uvažavanje hijerarhije, starosti i iskustva, diktira fenomenološku agendu. Dovoljno je prisjetiti se japanskih poetskih formi; mi čeznemo za sjajem i za novim, oni traže istrošeno, ciknuto, zasjenjeno i vremenom obilježeno. Ljepota je za Japance melankolična i osamna, obilježena prolaznošću, koju tako vrhunski odražava sakura – cvat divlje trešnje. Trenutna je, plane i nestane. Mi brojimo tako da pružamo prste ruke prema van, dok oni to čine prema unutra. Mi zamotavamo poklone tako da objekt stavimo na sredinu papira, dok oni počinju s ruba. Mi smo baštinici simetrije, oni asimetrije. I gradovi su ageometrični, Tokyo se formira poput amebe, rotirajuće, s pseudopodijima. Nikada u njemu nije na prvu jasno gdje je sjever, a gdje jug, ceste se sijeku dijagonalno i tangencijalno, lome na čudan način, grupiraju po posebnim pravilima.


Dobro poznajete Tokyo?

Od Tokija znam samo ono što sam prohodao i posvojio vlastitim korakom. No bez Japana iskustvo svijeta, i za mene osobno, ne bi bilo cjelovito, jer nedostajala bi mu krucijalna, komplementarna paslika.


Kakva je japanska književnost?

Od Genji monogatarija, najstarijega romana na svijetu koji je upravo proslavio svoje prvo tisućljeće, do Akutagawe, Kawabate, Oea, Mishime i Murakamija, te kratkih poetskih formi tanke, wake, haikua, golem je raspon. Kroz literaturu najlakše je razumijevati ovu čudesnu zemlju


U Japanu ste izabrani za počasnog člana njihova PEN-a. Nije li to neobično?

Neobično je utoliko što sam prvi doživotni član.


Zašto ste poduprli inicijativu Gradonačelnici za mir?

Nakon što sam prvi put posjetio Hirošimu, upoznao sam gradonačelnika Akibu, koji je zajedno s gradonačelnikom Nagasakija pokrenuo inicijativu Gradonačelnici za mir. U tu se akciju, i mojim posredništvom, učlanilo dvadeset i sedam hrvatskih gradova – od Dubrovnika do Lipika, Petrinje…


Što je njezin cilj?

Cilj inicijative jest podizanje svijesti o opasnosti nuklearnoga oružja i traženje od svjetskih političara da porade na tome kako gradovi ne bi bili mete nuklearnih napada jer pritom stradava uglavnom civilno stanovništvo. Predsjednik Mesić, koji je u ožujku prošle godine posjetio Hirošimu i poklonio se žrtvama strašnoga atomskoga razaranja, na moju informaciju o sudjelovanju brojnih hrvatskih gradova u projektu Gradonačelnika za mir, upitao je: »Je li i moja Orahovica učlanjena«? Čuvši da nije, zamolio je da njezinu gradonačelniku pošaljem prijedlog, što sam i učino, tako da je i Orahovica, predsjednikovo rodno mjesto, danas član spomenute inicijative.


U Japanu ste organizirali i mise za Vukovar.

Na dan pada Vukovara 2006. organizirao sam prvu misu zadušnicu za vukovarske žrtve u Nagasakiju, u katedrali Urakami. Godine 2007. prigodna misa za Vukovar održana je u Hirošimi u Memorijalnom centru za mir u svijetu, dok se istovremeno u četrdeset i dvije crkve hirošimske biskupije molilo za vukovarske žrtve i za mir u svijetu. Prošle godine sveta misa zadušnica održana je u Tokiju, jer je i Tokyo također grad koji je praktički uništen pred kraj Drugoga svjetskog rata pa su i njegovi građani, kao i oni iz atomskom bombom uništenih gradova, suosjećali s razaranjem Vukovara.


Kako Japanci doživljavaju cara?

Car je ujedinjujući simbol, prvi svećenik Zemlje izlazećeg sunca. Njegovo Veličanstvo i prvi je pjesnik Carstva koji preko svojih tanka i haiku pjesama upućuje suptilne poruke podanicima. Čitajući poeziju cara i carske obitelji građani neizravno zaključuju i o duhovnom stanju i zdravlju Japana. Cijela carska obitelj iznimno je obrazovana i svaki član svira na nekom instrumentu. Car je ihtiolog, specijalist za jednu vrstu ribe. Razgovori s članovima carske obitelji uvijek su poseban doživljaj. Nekada je to komentar vrta pred kojim stojimo, pojedine teme iz šintoizma, njihove autohtone religije, iako Japanci nisu religiozni na naš način.


Nego na kakav?

Riječ je više o filozofiji i odnosu prema životu i prirodi gdje je sve dotaknuto kamijem, odnosno božanskim. Car svake Nove godine, u mraku njezina prvoga dana, ima dužnost obaviti drevne rituale u hramu carskoga dvora – što u prenesenom smislu obnavlja i čuva duhovno jedinstvo zemlje. Postoji bliskost profila Dalaj-lame s profilom japanskoga cara, koji je samo simbolički vladar zemlje, no oduvijek znamo da su simboli važniji od političkih funkcija. Car zrači svojom prisutnošću, on ne treba učiniti ništa da bi odaslao svoju poruku ucjelovljenja zemlje i držanja Japana na okupu. Smisao, logos, vertikalna osovina Japana stanuje u Imperijalnoj palači u središtu Tokija.


Kakav je image Hrvatske u Japanu?

Turistička privlačnost Hrvatske ubrzano raste i broj turista iz Japana podvostručio se prošle godine. Prema napisu premijerskoga kandidata Sadakazua Tanigakija Japan doživljava hrvatski boom. Broj turista koji žele posjetiti Hrvatsku stalno raste, dok drugdje opada. Japanci su, i preko promidžbenih akcija Veleposlanstva u Tokiju, otkrili Hrvatsku, njezinu prirodnu i kulturnu baštinu, visoku ekološku i estetsku razinu, te ljepotu od koje zastaje dah. Hrvatski kreativni i ljudski potencijali, njezina strateška pozicija na ulasku u srednju i jugoistočnu Europu, te pripadajuća im tržišta, sve više usmjeravaju Japan prema Hrvatskoj i njezinoj dubokoj riječkoj luci. Hrvatska se ubrzano percipira kao zemlja u koju se isplati ulagati.


Znači li to da japanska politika doživljava Hrvatsku perspektivnom?

Japanski ministri znanosti i obrazovanja s kojima tijesno surađujem doživljavaju Hrvatsku kao zemlju koja je znanstveno i kreativno jaka. Posljednja dva japanska ambasadora u Hrvatskoj znanstvenici su, što i nije slučajno. Zanimljivo je da se Hrvatska percipira i kao haiku-velesila, uz Japan i SAD, po broju nagrada na međunarodnim haiku natjecanjima, a što možemo zahvaliti i profesoru Vladimiru Devideu koji je svojim prijevodima japanske haiku-poezije i tekstovima o njoj, haiku-poeziju u Hrvatskoj duboko ukorijenio.


Je li točno da je u Japanu arija U boj, u boj iz Zajče-ve opere Zrinjski jedan od najpopularnijih zborskih napjeva?

Više no točno. Međutim, dugo se vjerovalo da je to češka narodna pjesma, što je i naporima Veleposlanstva napokon otklonjeno. Priča o prispjeću u Japan našega napjeva također je zanimljiva. Po završetku Prvoga svjetskog rata američki brod Hefron, koji je evakuirao češke i slovačke vojnike iz Sibira, možda i s kojim Hrvatom, u Japanskom je moru zadesila oluja pa se oštećeni brod dva mjeseca popravljao u luci grada Kobea. Vojnici su prenijeli napjev članovima najstarijega i danas najuglednijega japanskoga muškoga zbora sveučilišta Kwansei Gakuin utemeljenoga 1899. Na njihovu repertoaru ta je pjesma ostala do dana današnjega i svaki javni nastup završe njome.


Zna li se u Japanu išta o hrvatskoj književnosti?

Zanimljivo je da je Marulićeva knjiga De Institutione bene vivendi per exempla sanctorum bila uz Bibliju druga bitna knjiga koju je Franjo Ksaverski donio 1549. kada je došao kristijanizirati Japan. Ona je po svemu sudeći bila obrazac, predložak i nadahnuće za prvu europsku knjigu uopće na japanskome, u latinskom pismu romadžiju, koja ze zove Životi svetaca, a tiskana je 1591. Kompilirala su je dva brata isusovca, Pavao i Vincencije. Glede toga pripremamo izložbu Marulić i Split u njegovo doba koja bi se predstavila u Kagoshimi, Nagasakiju i na Sophia sveučilištu u Tokiju, a sadržavala bi i japansku dionicu Marulićeve knjige. Naši u Japanu najprevođeniji pisci su Ivo Andrić i Ivana Brlić Mažuranić.


Koliko na Japan utječe globalizacija, odnosno ame-ri-kanizacija svijeta?

Snažne zemlje otpornije su na globalizaciju jer su i njezini zamašnjaci, no svejedno Japan je mijenjajući kurs nakon Drugoga svjetskog rata izgubio dio staroga identiteta, pa su tako u posljednje vrijeme sve glasniji pozivi za reformom obrazovnoga sustava koji bi imao vratiti japanski duh u nastavu. Globalizacija je Japanu poslužila i kao kotač za afirmaciju japanskoga gospodarstva i japanskih proizvoda u svijetu i neviđeni prosperitet. No snage moderniteta i one koje teže reafirmaciji japanesknoga u Japanu još nisu rekle posljednju riječ.


Budući da ste i veleposlanik u Republici Koreji, biste li usporedili te dvije nacije?

Razlika je u temperamentu. Koreanci su izravniji i otvoreniji, Japanci suzdržaniji. Brojna civilizacijska dostignuća su u Japan (poput slikovnoga pisma) stizala iz Kine i preko Koreje, također i budizam, ali je Japan uvijek znao pounutriti i usavršiti sve što je prispjelo na njegovo otočje.


U razgovoru koji smo vodili dok ste bili veleposlanik u Egiptu pitao sam vas imaju li Hrvati identitet ili ga još traže? Odgovorili ste da ga imaju, ali ga stalno moraju preispitivati i pretvarati u »zlato ljudskosti, jer bez ljudskosti identitet postaje manje vrijedan od ugljena«. Je li danas bliže zlatu ili ugljenu?

Hrvatska je iznimno bogata zemlja, prirodom, umjetnošću, složena identiteta, koji je kadšto problem mnogim Hrvatima jer ne znaju što će s njime. Naravno da ljudskost držim osnovom svemu, pa tako i identiteta. Pod svaku nam je cijenu sačuvati ljudsko lice svoje domovine, pa i po cijenu tog istog identiteta. A zlato ili ugljen o kojem biste da zborim? Htio bih vjerovati, zbog dobrobiti naše zemlje, da je na pomolu nova vrsta plemenite alkemije u kojoj će tako potrebno zlato ljudskosti korigirati identitet Domovine pretvarajući je u Tomislavovu svemirsku lađu.


Razgovarao Andrija Tunjić

Vijenac 388

388 - 15. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak