Vijenac 388

Osvrt, Televizija i film

HRVATSKE SERIJE

Čekanje humora

HRVATSKE SERIJE

Čekanje humora


Odmori se, zaslužio si


Nova situacijska komedija (sitcom) hrvatske proizvodnje, koja se odnedavno prikazuje na javnoj televiziji, već u svom naslovu Zakon! tendira biti i mladenački otkačena i humoristički se odnositi prema snagama zakona i reda. Protagonisti, komični policijski duo koji čine inspektor Zdravko Maček, kojemu poput Humphreyja Bogarta ili Luckyja Lukea vječno s usana visi pljuga, i njegov spori pomoćnik Mateo Ćirić, rješavaju zagonetne slučajeve u izmišljenom hrvatskom mjestašcu Svetkovini. Redatelj Ivan Goran Vitez i scenaristi Tonči Kožul i Zoran Lazić parodijom kriminalističkih i forenzičarskih serija pokušavaju unijeti u svoj novi uradak ponešto apsurda i nadrealizma pomiješanih s hrvatskom svakodnevicom. No, nažalost, preglumljivanje, predvidljivi i neduhoviti dijalozi, zastarjeli gegovi te poneki metafilmski citat zasad nam ostavljaju tek nadu u uspješnije nadolazeće nastavke.

Ipak, nismo ni očekivali humoristični klasik kakvo je primjerice bilo Naše malo misto pa čak ni vanrednost kultnoga dalmatinskog Gitka TV u epizodi CSI Drniš. No, još se jednom potvrdila kolektivna svijest gledatelja o hrvatskom humoru koji je, u jednom neodređenom trenutku, postao neuhvatljivim, gotovo mitskim. Svako malo poneki sineast, ili pokoja produkcijska kuća kakvih trenutno na tržištu ima sve više, upuste se u nadobudnu potragu za svetim hrvatskim humorom. Tako snimaju preuzetke (remakeove) stranih uspješnica, poput negledljivih Bračnih voda, najavljuju nove (npr. Mućke, što je poklonicima te serije ravno blasfemiji) ili se upuštaju u osmišljavanje nečeg »potpuno novog« i »neviđenog na ovim prostorima«. Čini se kao da nam je uvijek iznova taj hrvatski humor nadohvat ruke i kako je potreban samo još jedan filmski uradak ili serija da bi se on ipak potvrdio kao kulturno-povijesna činjenica.

Budući da za hrvatski film, koji je doduše procvjetao, žanrovi kao da i ne postoje – a još se manje u njima on uspijeva razigrati, pa tako kinematografija učestalo proizvodi drame s primjesama komedije, krimića i koječega ili komedije koje se u završnici ispostave kao drame (u užem smislu te riječi), nije neobično što ni hrvatske serije ne uspijevaju žanrovski zadovoljiti gledatelja. Tako u nas komedija bude znatno manje od komedije ili se pak s komedijom znatno pretjeruje, a isforsirani humor, dakako, nije duhovit, pa umjesto smijeha dobivamo samo još jednog cinika!

Jedna od serija koje se vrte na hrvatskim TV-programima, Nad lipom 35, kombinacija je Kafića uzdravlje i glazbenih emisija/festivala pomiješanih s trashom, odnosno kičem i autoironijom. U njoj vicevi zamjenjuju zaplet situacijske komedije pa se spomenuta serija može pratiti i tek površno, neusredotočeno. Čini se kako njezinim kreatorima ne smeta njezina ispodprosječnost, oni su je, zapravo, itekako svjesni. No ciljana publika je što veći broj gledatelja, čiju većinu čine neobrazovani i poluobrazovani puk, kojima su uz spomenutu seriju namijenjene i Luda kuća, i hrvatska inačica Bračnih voda, Zauvijek susjedi, Kazalište u kući, Naša mala klinika, Bibin svijet i dr.

Budući da u komedijama kaos igra najvažniju ulogu (uz nepredvidivost i sretan kraj), bitno je u tom kaosu ne pretjerivati kako se gledatelj ne bi nepotrebno iziritirao, što se hrvatskom gledatelju ipak učestalo događa pa on uzaludno mijenja kanale nabasajući na gotovo istu stvar u drugoj ambalaži. No dašak osvježenja nudile su donedavno simpatične Bitange i princeze namijenjene mlađoj i srednjoj generaciji tzv. urbane provenijencije, dakle onima kojima pojmovi iz popularne kulture nisu nepoznanica.

Dvije su serije, jedna na javnoj, a druga na komercijalnoj televiziji, srednjostrujaške i pripadaju u podžanr obiteljske komedije: Lud, zbunjen, normalan, koji je, zapravo, humor naših susjeda Bosanaca i Odmori se, zaslužio si autorskoga dvojca Snježane i Gorana Tribusona, s izvrsnom glumačkom postavom koju predvode Vera Zima i Ivo Gregurević (hrvatski everyman). S protagonistima iz te serije postoji i određeni stupanj gledateljske identifikacije (ne znamo da li je to zato što je scenarist književnik), što zasigurno pridonosi gledanosti, ali i „uvažavanju“ djela kao takva.

Svi još polažu nade u Željka Pervana i njegovu djelomično spontanu komediju koja se bazira na stand-upu, tj. nastupu uživo pred publikom. Iako je izvorni koncept emisije Večernje škole (koja možda nije tipična humoristična serija, ali sadrži neke njezine zakonitosti: jedan ambijent, iste protagoniste, zaokruženu radnju, u ovom slučaju temu na kojoj se gradi humor) s godinama izgubio na komičnoj oštrici, a slijedom se toga i odnedavno prestala prikazivati, Pervan i dalje stoji na tronu hrvatske televizijske komedije.

Također, mnogi danas prepričavaju skečeve Bijelih udovica kao većinom uspješnu parodiju na slavne, bogate i mentalno zakinute osobe iz hrvatskoga javnog života, no spomenuti zasad imaju premalu minutažu da bismo ih mogli svrstati u protagoniste humoristične serije, a čini se kako se i urednici komercijalnoga programa boje da će se njihov humor istrošiti pa će smijeh potpuno utihnuti.

Možda nam se čini kako je hrvatski humoristični program još mlad i nerazvijen, no njegova su antologijska djela nastala prije četrdeset godina. Budući da komedija nije baš tako laka kategorija kao što bi se to nekom možda učinilo, mladim autorima to bi ipak trebalo biti izazov. Danas se umjesto kvalitetnih scenarija na natječajima otkupljuju nerazrađene, okvirne ideje, ali i svakojake razrađene budalaštine. Umjesto banalnosti i prvoloptaških štosova koji se osvrću na običan život, možda bi se tvorci hrvatske komedije trebali odvažno okrenuti parodiji, montipajtonovskom apsurdu i društvenoj i političkoj satiri kojoj nam u realnosti ipak ne nedostaje građe…


Ana Srzić

Vijenac 388

388 - 15. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak