Vijenac 386

Razgovor , Znanost

Strani i hrvatski znanstvenici na simpoziju o Boškoviću u Beču

Rugjer Bošković je naš suvremenik

Strani i hrvatski znanstvenici na simpoziju o Boškoviću u Beču

Rugjer Bošković je naš suvremenik


slika


U Beču je u listopadu održan Međunarodni simpozij o Rugjeru Boškoviću, hrvatskom filozofu, astronomu, matematičaru, fizičaru, inženjeru, književniku i diplomatu iz Dubrovnika. Skup Ruđer Bošković (Boscovich) i njegov model materije bio je sazvan u povodu 250. obljetnice prvog izdanja njegove knjige Philosophiae naturalist theoria, Beč, 1758. Sudionici znanstvenoga skupa bili su Volker Bialas (München), Zvonimir Čuljak (Zagreb), Inge Franz (Leipzig), Luca Guzzardi (Milano), Ivan Koprek (Zagreb), Stipe Kutleša (Zagreb), Anto Mišić (Zagreb), Thomas Neulinger (Beč), Maria Petz-Grabenbauer (Beč), Georg Schuppener (Leipzig), R. W. Soukup (Beč), Nikola Stanković (Zagreb), Josip Talanga (Zagreb) i Hans Ullmaier (Aachen) koji je i autor zapažene knjige o Boškovićevoj Theoriji.

Profesor Ullmaier održao je predavanje o Rugjeru Boškoviću i suvremenosti njegova znanstvenog rada, ali i o njegovom vrlo raznolikom djelovanju kao diplomata u okviru skupova hrvatske kulturne zajednice Colonia Croatica u Kölnu 26. studenoga. Iskoristili smo tu prigodu da porazgovorimo s dr. Hansom Ullmaierom o njegovu istraživanju djela i lika Rugjera Boškovića.


Gdje je niknula ideja da se u Beču održi simpozij o Rugjeru Boškoviću ?

–Za vrijeme boravka u Beču u proljeće 2006. našao sam se nakon posjeta Isusovačkoj crkvi pred pločom u spomen Rugjera Boškovića nad ulazom u Jezuitsku kuću, gdje je on stanovao tijekom 1757/ 58. Pritom mi je palo na pamet da simpozijom podsjetimo na to da je Bošković prije 250 godina tu napisao i objavio svoje glavno djelo Philosophiae naturalis theoria. Bio sam tada u posjetu predsjedniku Austrijskog društva za povjesnicu znanosti prof. Helmutu Grössingu, kojemu sam izložio svoju ideju, i on ju je odmah prihvatio. Složili smo se da ću se ja brinuti za znanstveni program, dok će on poticati organizacijsku stranu pothvata. I zbilja, njemu je brzo uspjelo dobiti financijsku pomoć od austrijskoga ministarstva znanosti i Odjela za kultura grada Beča u visini od devet tisuća eura. Austrijska akademija znanosti ustupila nam je prostorije. Držao sam posebno simboličnim da se dvorana u kojoj je održan simpozij nalazila samo oko osamdeset metara od mjesta gdje je živio i radio Rugjer Bošković.


Kako je tekla suradnja organizatora s hrvatskim sudionicima?

–Predavači koje smo pozvali iz Hrvatske došli su iz dvije ustanove: Instituta za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (Kutleša, Čuljak, Talanga) i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove (Koprek, Mišić, Stanković). Svi sudionici dobro su međusobno surađivali, na vrijeme su poslali priloge, održali su izvrsna i dobro pripremljena predavanja, potpomažući me svim raspoloživim snagama, posebice prof. Stipe Kutleša i provincijal hrvatskih isusovaca pater prof. Ivan Koprek. Koprek je na simpoziju, osim svoga referata, održao kratak i sadržajan uvodni govor. Razočarao sam se zbog toga što na skup nije došao prof. Ivica Martinović (Dubrovnik/Zagreb), inače najpoznatiji istraživač djela Rugjera Boškovića u Hrvatskoj, kojega sam upoznao 2003. u Dubrovniku, gdje smo vodili sadržajne razgovore. Nakon toga nije odgovarao na moja pisma i e-mailove. Jasno, pozvao sam ga među prvima da sudjeluje na simpoziju o Boškoviću u Beču, ali ni na to nije reagirao. Možda u meni vidi konkurenta? Ako je tako, nalazi se na krivu putu, jer moja je glavna zadaća da Bošković i njegovo djelo ponovno dobiju važnost koju zaslužuju na njemačkom govornom području i ništa drugo.


Kako biste ukratko saželi rezultate simpozija u Beču na način kako bi ih mogao shvatiti i nestručnjak koji se zanima za znanstveni rad Rugjera Boškovića?

–Prigodom planiranja simpozija nismo išli uobičajenim putem raspisivanja općenitoga poziva na skup, nego smo pozvali kolege koje smo smatrali kompetentnima, predloživši im teme referata. Bio sam iznenađen da su svi prihvatili naše prijedloge, i tako nam je uspjelo da na simpoziju dobijemo reprezentativan pregled gotovo svih aspekata Boškovićeva života, djela i znanstvenoga okoliša. Svaki slušač mogao se informirati o temi koja je odgovarala njegovu interesu. Tomu je pridonijela i činjenica da je na kraju bilo govora o Boškovićevu odnosu prema ljudskoj duši i Bogu, a to su bile teme koje su morale zanimati i nestručnjake.

Sva predavanja izaći će sredinom 2009. kao zbornik radova Austrijske akademije znanosti pod naslovom Sitzungsbericht der Österreichische Akademie der Wissenschaften. Tako će biti dostupna javnosti pa će se o njima moći informirati i oni koji nisu bili na simpoziju.


Koliko znam, Rugjer Bošković i njegovo djelo nisu dovoljno poznati u međunarodnim znanstvenim krugovima. Zašto je tako ?

–Dok Bošković zauzima čvrsto i poštovanja dostojno mjesto u anglosaskim zemljama, u Italiji i jasno u Hrvatskoj (te djelomično u ostalim južnoslavenskim zemljama) u ostalim europskim zemljama gotovo je zaboravljen. Razlozi su tomu mnogostrani. Na cijelom području Habsburškoga Carstva, u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu isusovci su upravljali svim sveučilištima i dok je tako bilo Bošković je bio omiljen u cijeloj Europi (sve znanstvene knjige o fizici, kemiji i matematici pozivale su se na njegove radove). Nakon što je raspušten Isusovački red i otpušteni njegovi nastavnici, očito se radilo na tome da se što brže poništi sjećanje na njihovo djelovanje – što je općenita tendencija u „prevratima“. Dodatni je razlog bio na njemačkom govornom području. U tu svrhu citirat ćemo povjesničara fizike F. Rosenbergera koji je već 1884. pisao: »Boškovića se često neposredno naziva stvarateljem atomistike, u kojoj se atomi opisuju kao aktivne snage. Svakako je njutnovska otkrića najčvršće povezao sa starom atomistikom, pa je na njegovim stazama znanost do danas još više napredovala. Unatoč tome, posebice u Njemačkoj, malo se opažalo i priznavalo Boškovićeve zasluge, one su tamnjele poradi teorija našega velikog filozofa Kanta, koji je trideset godina nakon Boškovića u svojim metafizičkim početnim osnovama prirodnih znanosti opisao materiju s dvjema snagama, odbojnom i privlačnom, koje se skupa u svojim učincima ponašaju kao jedna, Boškovićeva snaga.«


Bošković je bio tipičan renesansni čovjek, intelektualac koji se kretao u različitim duhovnim svjetovima. Koje su njegove spoznaje, kratko formulirane, ostale važne do danas?

–Vaša karakteristika Boškovića je ispravna, no ne smije implicirati da bi on zbog toga bolje pristajao u 15. stoljeće. Naprotiv, njegov pokušaj stvaranja jedinstvene teorije materije bio je tako postavljen da je bio toliko ispred svoga doba, da zbog izostanka mnogih preduvjeta nije mogao ili je vrlo ograničeno mogao postići svoj cilj.

Unatoč tomu Bošković je u svojoj teoriji kao prvi razradio spoznaje koje (barem kvalitetno) vrijede još i danas, dugotrajno utjecavši na razvitak prirodnih znanosti. Samo nekoliko primjera: Prvo, polja (snaga) koje „drže svijet na okupu“, što ih danas nazivamo nuklearne, odnosno atomske snage poveznice koje određuju temeljne ćelije svih čvrstih i tekućih oblika materije. Te se snage pri većim udaljenostima naizmjenično privlače i odbijaju, pri čemu nastaju meta(stabilne) pozicije mikrodjelića odnosno atomi u molekulama, krutim tijelima, tekućinama itd. Drugo, važan je i geometrijski poredak (struktura) osnovnih ćelija, a ne samo vrsta (primjerice grafit, dijamant i ostali ugljici koji imaju različite izglede, boje, čvrstoću… jer su atomi u njima različito poredani). Treće, pri istraživanju mikrokozmosa zakazuje zdrav ljudski razum, čak je ponekad kontraproduktivan. Napredak se ponekad mora postići putem gubitka očiglednosti. Primjer za to je Boškovićeva filozofija prirode. U njegovoj knjizi Puncta matematičke su točke opisane kao neizmjerivo malene. Unatoč tomu posjeduju masu i podliježu tromosti i sili teži. Zdravu razumu to je nezamislivo, od našega se shvaćanja zahtijeva mnogo apstrahiranja. Jasno, mnogo više za kasnija otkrića, kao što su teorija relativnosti ili kvantna mehanika.


Hrvati su ponosni na svoga univerzalnog genija Rugjera Boškovića. No prije nekoliko godina beogradski tjednik NIN uvrstio ga je u sto najvažnijih Srba! I Talijani posežu za Boškovićem u svojoj vrlo opsežnoj literaturi o njemu i njegovu djelovanju. Je li se Bošković u svojim izjašnjavanjima deklarirao kao sin Dubrovnika i svoga hrvatskoga naroda?

–Koliko sam mogao ustvrditi (no nisam stručnjak za to), sukob zbog Boškovićeve „nacionalnosti“ temelji se na početnom poglavlju prijevoda na engleski njegove Theorie u godini 1922. iz pera J. M. Childa (Manchester). Autor toga poglavlja Life of Roger Boscovich je Branislav Petronijević, profesor filozofije na beogradskom sveučilištu. On je napisao: »On his fathers side, the family of Boscovich is of purely Serbian origin, his grandfather, Boško, having been an orthodox Serbian peasant of the village of Orakova (sic!) in Herzegovina. His father, Nikola, was first a merchant in Novi Pazar (Old Serbia), but later settled in Dubrovnik (Ragusa, the famous republic in Southern Dalmatia), whither his father, Boško, soon followed him, and where Nikola became a Roman Catholic.«

Da je Boškovićev djed Boško bio pravoslavni srpski seljak u Orakovi (to se selo zapravo naziva Orahov Dol), ne mogu dokazati ni osporiti, ali mi se čini vrlo nevjerojatnim, jer na tom području u blizini mora gotovo nema Srba. Sigurno je netočno da je Boškovićev otac Nikola bio trgovac u Novom Pazaru, njega je tamo poslao poslodavac Gleđević nakon što je kod njega radio nekoliko godina u Dubrovniku. Osim kod Petronijevića nigdje nisam našao da je Nikola u Dubrovniku prešao iz pravoslavne u katoličku vjeru.

Nije bila Childova zla namjera dati Petronijeviću da napiše uvodno poglavlje u prijevodu Boškovićeve Theorie na engleski (inače odličan prvi prijevod na strani jezik), a razlog možemo naći u tradicionalnom britanskom nepoznavanju južnoslavenske povijesti, i u tome da je taj projekt uglavnom financirala vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ali ako bi i bila istina da je Boškovićev otac srpskoga podrijetla, nijedan ga razuman čovjek ne može označiti Srbinom. Mozart, primjerice, nije Nijemac zbog toga što je njegov otac izrastao u švapskom Augsburgu i poslije kao mlad čovjek došao u Salzburg. Nastojanje Talijana da Boškovića reklamiraju za sebe mogu bolje razumjeti. Ipak je on u Rimu završio školovanje, mnogo je godina djelovao tu i u Milanu, većinu pisama napisao je na talijanskome. Italija je radila i radi mnogo na istraživanju Boškovićeva djela uz prilična financijska sredstva. Meni se ta tema čini suvišnom, posebice zbog toga što se naša Europa sve više ujedinjuje. A da je Bošković unatoč svome univerzalizmu i kozmopolitizmu bio blisko povezan sa svojim zavičajem, legitimira ga kao moderna Europljanina. On nikada nije osporavao svoju povezanost s rodnim gradom, pokrajinom i narodom. Evo nekoliko primjera. Kad ga je d`Alembert u jednoj svojoj publikaciji nazvao »talijanskim matematičarem velikoga ugleda«, Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique to ispravio napisavši da je Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan. Većina njegovih pisama rodbini i prijateljima u Dubrovniku napisana je na hrvatskom (ilirskom) jeziku. To se vidi, primjerice, u pismu bratu Boži u Dubrovniku iz Beča 1757, u kojemu opisuje susret sa časnicima hrvatskih postrojba koje su preko Beča putovale na bojišta Sedmogodišnjega rata. Na kraju pisma oduševljeno je napisao: »Eviva Haddick e i nostri Croati!« I na kraju valja spomenuti njegovo neumorno zauzimanje u mnogim diplomatskim misijama po zadatku Dubrovačke Republike na prijestolničkim dvorima u Beču, Parizu i Londonu i u poslanstvima ostalih država koje su gotovo uvijek završavale u korist njegova rodnoga grada. Da bih izbjegao svaku sumnju u plagijat, želim ovdje naglasiti kako većina navedenih primjedbi i argumenata ne potječe iz moga istraživanja, nego sam ih preuzeo iz raznih izvora, posebice iz izvrsne Boškovićeve biografije Žarka Dadića (hrvatsko-englesko izdanje, 1987) i, među ostalim, iz radova Ž. Markovića i I. Marinovića.


Povezani ste s Hrvatskom ne samo radovima o Boškoviću nego i biografijom. Možete li nam o tome nešto reći?

–Rođen sam u donjoaustrijskom gradu Stockerauu, gdje se nama prijateljska obitelj brinula za mlade hrvatske vojnike koji su bili izvježbavani u vojarni tadašnjeg njemačkog Wehrmachta. Nakon rata javio nam se bivši vojnik koji je radio kao liječnik u bolnici u Grazu. Bio je to Đuro Radaković, koji se prigodom posjeta spomenutoj obitelj zaljubio u jednu kćer. Poslije su se oženili i vratili u Sarajevo, gdje je dr. Radaković nastavio raditi u bolnici. Njegova sestra Milka udala se u Požegu za Maksa Bleiziffera, majstora mehaničara čija se obitelj naselila tamo za vrijeme Vojne krajine. Maks i Milka imali su kćer Miru, koju sam upoznao u Stockerauu kad je došla u posjet kao sedamnaestogodišnja djevojka. Bila je to ljubav na prvi pogled. Godine 1961. oženio sam se Mirom u Požegi (u crkvi, i to kao stranac, što su vlasti smatrale provokacijom). Zahvaljujući pomoći visokih funkcionara, inače pacijenata dr. Radakovića, Mira je relativno brzo dobila dozvolu za iseljenje. Godine 1964. otišli smo u Oak Ridge, u Sjedinjene Države, gdje sam radio kao fizičar u tamošnjem Nacionalnom laboratoriju. Godine 1977. vratili smo se u Jüllich (Njemačka), gdje sam dobio namještenje u Institutu za nuklearna istraživanja. U Jüllichu se radio moj sin Johannes, koji je studirao dva semestra u Zagrebu kod profesora Žmegača, započevši tu svoj magistarski rad. Žena mi je prerano umrla, ali moji odnosi s njezinom obitelji vrlo su bliski i nastavljaju se i dalje. Baveći se Boškovićem stekao sam nove prijatelje u Zagrebu i Dubrovniku.


Gojko Borić

Vijenac 386

386 - 18. prosinca 2008.

Klikni za povratak