Vijenac 385

Književnost

Povodom 80. obljetnice rođenja Giacoma Scottija

Neugodni Scotti

Povodom 80. obljetnice rođenja Giacoma Scottija

Neugodni Scotti



Zanimljiv žalac na skupu u HDP-u, negdanjoj rezidenciji Ante Topića-Mimare, vili Arko, u povodu 80. obljetnice koju ovih dana slavi Giacomo Scotti, talijanski pisac i hrvatski pisac (što ću poslije objasniti): Riječanin Nedjeljko Fabrio, suvoditelj skupa uz Velimira Viskovića, upitao je Scottija zašto nikad nije preveo Oswalda Romousa, koji je najveći (veli Fabrio), a preveo je na hrvatski niz talijanskih autora. Scotti je objasnio da se on i Ramous baš i nisu slagali te da je Ramous (također Riječanin) govorio: »Io sono in esilio a Fiume« (Ja sam u egzilu u Rijeci). Dakako, pisac je obično uvijek u egzilu, vjerujem i Ramous, iako Scotti svjedoči da je Ramous bio odbio nagradu Grada Rijeke, pa je možda imao neke druge motive?

Tako tipična situacija za Scottija; »Scotti lo scomodo«, neugodni Scotti, nezgodni Scotti, rekao je za nj još jedan Riječanin, Damir Grubiša, aludirajući kako se Scotti cijeloga života s nekim sukobljavao, uključiv tu komuniste, što je bio i sam. Što se pak produkcije tiče, rekoh na skupu s dobrostivom ironijom, Scotti je naš Lope de Vega, jer je objavio otprilike stotinu i pedeset knjiga (!). Grubiša, govoreći o bezbroju Scottijevih povijesnih i publicističkih knjiga (devedesetak!), poput one o Golom otoku, objavljene u Italiji, koja je dočekana aplauzima na Apeninima, ili one o fojbama koja je razjarila talijansku desnicu…

Scotti – prebjeg na naopaku stranu svijeta, naslovio sam svoj istup. Giacomo Scotti nije jedini talijanski intelektualac koji je nakon rata, umjesto u Ameriku – kamo su odlazili njegovi Napuljci, prebjegao u Jugoslaviju. Zanimljivo, Scotti u tome nije nimalo izniman slučaj; Eros Sequi iz talijanske je vojske prebjegao partizanima, Alessandro Damiani krenuo je u Grčku boriti se za komunizam, ali u Rijeci ga je 1948. zatekla Rezolucija Informbiroa, i tu je ostao do danas. Giacomo Scotti došao je 1947. u Pulu, kada su iz nje u egzodus otišli gotovo svi Talijani.

Ali ti ljudi nisu išli na Istok u potrazi za plemenitim divljakom (budalaština europskog Ottocenta, zbog koje su na Istok odlazili mnogi, kao Byron, Mérimée, Loti …), niti pak kao pustolovi okusiti balkansko barbarstvo (još jedna glupava zapadnjačka antropološka dosjetka, kojoj neće odoljeti ni Rebecca West, ili Brian Aldiss…), nego naprosto su ti mladi Talijani u velikom broju dolazili u Jugoslaviju, čak i nekih dvije tisuće (!) radnika mahom iz Tržiča (Monfalconea) – kad je većina Talijana iz nje odlazila! Dolazili su, kao posve mlađahni Scotti, nošeni vjetrom revolucije, graditi besklasno internacionalističko društvo, diktaturu proletarijata! U golemu su broju, dakako, poslani na Goli otok, Titov sukob sa Staljinom za njih je bio – jugoslavenski nacionalizam: Giacomo Scotti jedan je od rijetkih pisaca (naših i uopće) koji će napisati, kako rekoh, knjigu o Golom otoku.

Furio Radin spomenuo je ljevičarski nacionalizam; prije bih rekao da je posrijedi klasni rasizam, šovinizam, komunistička ljevica kao takva, diljem svijeta, bolovala je od sindroma Kerenski, kako je govorio Malraux; čak i socijalisti su bili – klasni neprijatelji. Radin naglašava bitan prinos Scottija; talijanski intelektualci, koji su došli amo iz Italije nakon 1945, i Scotti među njima, zacijelo imaju goleme zasluge za sam kulturni opstanak Talijana u Jugoslaviji, kao i poslije – u Hrvatskoj i Sloveniji.

Giacomo Scotti iz svoga Saviana, kao mladić od nepunih devetnaest godina, nakanio se u bizarnu pustolovinu, u tako beskrajno daleku Jugoslaviju, o kojoj nije znao ništa, ali komunistički mit bio je dovoljan za nj. Silvio Forza i Damir Grubiša osobito su pomno razradili Scottijevo djelo; objavljenih čak nekih stotinu i pedeset knjiga! Od toga trideset dvije zbirke pjesama, dvanaest dječjih romana, petnaest knjiga pripovijedaka i čak devedesetak raznovrsnih publicističkih, povijesnih, esejističkih knjiga. Scotti lakonski tumači svoju nevjerojatnu proizvodnu snagu; »ja sam uvijek u điru«, kopajući po povijesti, arhivima, knjižnicama, tražeći podatke i ljude…

Scotti Giacomo kao hrvatski pisac; Branislav Glumac slikovit je; Scotti kao »oborita riba, rep u Italiji, škrge u Jadranu, glava u Rijeci, ili obrnutim slijedom«. Scotti je pravi antifašist i pravi Talijan, »nikad se nisam pokajao što sam došao u Rijeku«, veli Mino (Giacomo, Giacomino, Mino), kako mu tepa Fabrio. Govoreći o pripadnosti pisca, rekao sam za Scottija da jest i hrvatski pisac, ali ne toliko stoga što živi u Hrvatskoj, niti pak samo zato što piše i na hrvatskome, i prevodi na hrvatski i na talijanski s hrvatskoga, niti pak tek zato što piše i hrvatske teme: kada je Vladimir Nazor pismom pitao Silvija Strahimira Kranjčevića da mu nađe učiteljsko mjesto u Bosni, kako bi naučio dobar hrvatski jezik (Nazor je doma govorio talijanski, u mistu bračku čakavicu, pohađao talijansku gimnaziju u Zadru…), a SSK odgovara mu nek ostane na Jadranu; »jer su i rimski hramovi i mletački palazzetti i romanska narječja dio hrvatske nacionalne kulture!«

Eh, kada bi se u Hrvata danas mogao naći neki novi SSK, neki novi AGM, neki novi ABŠ; ali to je neka druga tema, za neku drugu zgodu, zapravo nezgodu – kakvih nam ne nedostaje… Danas je riječ o Talijanu (iz Italije, a ne ovdašnjemu) hrvatskome piscu, a Giacomo Scotti se i sam smatra i hrvatskim piscem. Rekao bih, posrijedi je iznimno vrijedan pisac. I nadam se da će biti prihvaćen moj prijedlog da njegova domovina Hrvatska (njezini urednici, nakladnici (recimo Matica hrvatska?!), ljudi od pera i mjerodavni, prirede izabrana djela Giacoma Scottija.


Milan Rakovac

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak