Vijenac 385

Naslovnica

90 godina od stvaranja Jugoslavije 1. prosinca 1918.

»Sveopći palanački apsurd i besmisao«

90 godina od stvaranja Jugoslavije 1. prosinca 1918.

»Sveopći palanački apsurd i besmisao«



Je revais (…) republiques sans histories.


»Volio sam (…) republike bez povijesti«, zapisao je Arthur Rimbaud u Alkemiji riječi, drugom dijelu svog Delirija iz Sezone u paklu.

U prethodnom paklenom stoljeću bilo je mnogo republika bez povijesti.

Doista, valjalo bi ih jednom sve popisati i razmotriti.

Na primjer, Karpatsku Ukrajinu, koja se proglasila neovisnom 1939, da bi je za tri dana, na krilima Hitlerove razgradnje Čehoslovačke, progutala Mađarska.

Ili Prinčevinu Pinda, odnosno Vojvodstvo Makedonije, arumunjsku (vlašku) protalijansku tvorevinu iz 1941.

Pa rusku pronacističku Lokotsku autonomiju. Ili Tanu-Tuwu u središnjoj Aziji, neovisnu između dva rata.

Ili pak razne države iz posljednjega rata, čiji predsjednici, ako su živi, danas čame u zatvorima.


Tri države u 34 dana


Zanimljiv je slučaj nezavisne države Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koju je, odcijepivši je od propale Austro-Ugarske, Hrvatski sabor proglasio 29. listopada 1918, da bi ista, jer je Sabor vlast prenio na Narodno vijeće, upravo automatski bila pripojena Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se protezala od Karavanki i Jadrana sve do granice s Rumunjskom u Vojvodini te do krajnjega jugoistoka Bosne.

Ali i ta zagrebačka Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) trajala je samo tridesetak dana.

Samo do 1. prosinca 1918, kada je njezino izaslanstvo, smjerno stupajući onim istim paklenim »putem popločanim dobrim namjerama« (neizostavno je, ipak i opet, citirati i Stjepana Radića: »kao guske u magli«) u Beogradu predalo vlast srbijanskom regentu Aleksandru Karađorđeviću i na pladnju mu ponudilo osmu najveću državu u Europi, balkanski imperij u povijesnoj znanosti i u svijesti milijardi ljudi poznat po imenu Jugoslavija.


De iure i de facto…


Jugoslavija zacijelo nije bila monarhija niti, potom, republika bez povijesti. Ali znatno je obilježila pakleno stoljeće.

Precizno gledajući, Jugoslavija nije stvorena 1. prosinca 1918, niti je nestala 25. lipnja, odnosno 8. listopada 1991. (kada su se iz nje izuzele napadnute konstitutivne članice Slovenija i Hrvatska).

De iure, odgovorom srbijanskog regenta Aleksandra na adresu koju mu je 1. prosinca 1918. predalo Narodno vijeće, stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kratica je ista kao i kod Države SHS, ali redoslijed je nabrajanja naroda – bitno promijenjen!

Vidovdanskim Ustavom iz 1921. država je nazvana (ne Kraljevstvom nego) Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, a posebnim zakonom tek 1929. nastupa Kraljevina Jugoslavija.

Nova, Titova Juga (DFJ, FNRJ, SFRJ) raspada se u ratnom vihoru devedesetih, ali (tada već baš svima!) iritantno ime nestaje tek 4. veljače 2003. pretvorbom miloševićevske krnje i besperspektivne Savezne Republike Jugoslavije u (kratkotrajnu) Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore.

De facto, Jugoslavija je nastala prije devedeset godina, svoj je integritet (teritorijalni i svaki drugi) izgubila prije sedamnaest godina, a s međunarodne je scene nominalno iščeznula prije samo pet godina.

U međuvremenu, zbila su se dva rata, Drugi svjetski i više novobalkanskih; Slovenija, Hrvatska, BiH, Kosovo, NATO, Makedonija – a svi protiv agresije velikosrpske klike združene s jugounitarističkim snagama, poduzete isprva barem uz prešutnu potporu tadašnjih svjetskih sila, zapadnih ili istočnih.

Ništa novo, to je regent Aleksandar radio i prije ujedinjenja sa zagrebačkom Državom SHS, dakle i prije 1. prosinca 1918, zaposjevši odnosno odcijepivši znatna njezina područja.


Imali pa nemali...


Jesu li to momci iz Narodnog vijeća odnosno iz Jugoslavenskog odbora tada mogli znati? Zacijelo nisu mogli ni naslutiti što će se dogoditi.

Ali jesu li mogli bolje?

Vjerojatno jesu.

To im – tom Paveliću, Korošecu, Pribičeviću i mnogima inima – priznaje i vazda britak, ali vazda lijevo i jugoslavenski orijentiran genij Miroslava Krleže.

»Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca (ta skupina malograđanskih politikanata, svećenika obiju vjeroispovijesti, advokata i brbljavaca), to konzervativno Narodno vijeće (konzervativnih doktora prava i pjesnika) na Markovu trgu god. 1918. skrenulo je stroj konzervativne, kverulantske, šljivarske, turopoljske državnopravnosti s legitimnih M.-Á.-V. (madžarskih državnih željezničkih)-tračnica na Ń.-Ä.-Ć. Kolosijek kraljevskih državnih srpskih željeznica, a iz toga se rodio sveopći palanački apsurd i besmisao.«

Sedam godina prije 1000. obljetnice Tomislavova Hrvatskog Kraljevstva (925–1925), dakle nakon pune 993 godine hrvatskoga mukotrpnoga, ali neprekinuta međunarodnog subjektiviteta uglavnom pod tuđim zastavama – zahvaljujući poklonstvu u Beogradu, Hrvatska uspijeva izgubiti praktički sve prerogative državnosti.

Mjesec dana prije 1. prosinca 1918. Zagreb je imao upravu nad najvećim (većim nego što ga je poslije imala NDH) područjem u svojoj povijesti: nad Slovenijom, Hrvatskom, BiH i Vojvodinom.

Već potkraj studenoga ostali su bez Vojvodine, koja se mitingaški priključila Srbiji (kao odmah potom i Crna Gora). Dvije godine poslije, temeljem Vidovdanskog ustava, kako ispravno zapaža Ivo Goldstein, »nikada, od 16. stoljeća, nije vlast sa sjedištem u Zagrebu imala ingerencija nad tako malim prostorom – zagrebačka je oblast obuhvatila Hrvatsko zagorje, sve do Varaždina, potom i Križevce, ali ne i Koprivnicu i Bjelovar. Kako joj je granica bila na Kupi, izvan Zagrebačke oblasti ostali su i Karlovac i Petrinja.«

Tražili su priznanje zagrebačke Države SHS od strane Antante, a na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. nisu uspjeli ishoditi čak još ni priznanje nove superdržave (karađorđevićevske pred-Jugoslavije), pa je, recimo, Ante Trumbić tamo sudjelovao kao delegat – Srbije.

Potpisnici Zagrebačke rezolucije tražili su »narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba«, a dobili su centralističku žandarsku državu s »prosinačkim žrtvama« već nakon samo pet dana, Vidovdanski ustav, Obznanu, Oktroirani ustav i Šestojanuarsku diktaturu.


Tražili, a dobili… ironiju povijesti


Tražili su mir i dobro, a dobili su pokolj u Skupštini i metke u Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

Sve dobro čemu su se nadali iščekivali su na temelju Krfske deklaracije iz 1917. godine, kada je poraženi srpski dvor i cijela vojna sila pred habsburškim vojskovođama izbjegla tamo daleko, na maleni grčki otok. Umjesto ravnopravna položaja u novoj tvorevini, dobili su Aleksandra kao diktatora od Triglava do Gevgelije i apsolutnog vladara Balkana.

Neke od prerogativa državnosti uspio je Vladko Maček 1939. povratiti uspostavom Banovine Hrvatske.

Hrvatski momci iz beogradske delegacije nisu nikad koketirali s Hitlerom i Mussolinijem, no proširena je Banovina Hrvatska 1941. postala Nezavisna Država Hrvatska, a Banovinin otac Maček završio interniran u Jasenovcu.

Da ironija bude veća, regent princ Pavle bio je taj koji je potpisao Trojni pakt 1941. godine. Srušio ga je puč generala Dušana Simića, istog onog anglofilskog generala koji je u kasnu jesen 1918. prijetio aneksijom (otprilike na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag) zagrebačke Države SHS u slučaju neujedinjenja s Beogradom.

Da ironija bude još veća, imperatoru Aleksandru na idolopoklonstvo momci iz Zagreba stigli su pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Zubara, ne poglavnika. Valjda povijest želi takve ironije, da njegov kompletni imenjak i nesrodnik dr. Ante Pavelić, pravnik i ustaški poglavnik, bude onaj koji će Hrvatskoj (tek nakratko, tek upitno i djelomice, i svakako na bolan način) vratiti državnost, priklanjajući se istoj (opet krivoj!) strani kao prethodno beogradski princ Pavle, i to načelima i sredstvima koji će zauzdati razvoj i položaj Hrvatske sve do konačne pobjede u Domovinskom ratu devedesetih (a nažalost opterećujući nas, nadajmo se manje, a ne više, vjerojatno za sva vremena).


Mogli su, ali nisu…


Kao što momci iz Narodnog vijeća nisu mogli znati što će se dogoditi 1941, 1945, 1991… tako ni mi ne možemo do kraja znati što su oni mogli, željeli, htjeli... Zbog objektivnih okolnosti. I subjektivnih težnji, srodnih samo tim trenucima i samo njihovim srcima.

Povijest jest ironična, ali kratkotrajan je i konkretan povijesni trenutak nedokučiv. Poput Von Paulusove odluke da na jedan dan odmori Armadu pred već palim Staljingradom. Da nije tako postupio, možda bismo danas živjeli u Trećem Reichu. A možda i ne bismo.

Zagrebačku Državu SHS nije htjela priznati Antanta. Dok je Vijeće četvorice (SAD, Engleska, Francuska i Italija) još razmišljalo o ustroju nove Europe, priznajući Čehoslovačku ali ne i zagrebačku Državu SHS, oporavljene i ozlosiljene Antantine članice – prebježnička Italija i donedavno na Krf svedena Srbija – već su bile okupirale i anektirale znatne dijelove jednomjesečne tvorevine.

Kao i mnogo puta potom, Hrvatska se boriti nije mogla, ni vojno niti politički. Vojne sile nije bilo, štoviše, odmetnula se mahom u zeleni kadar, a upravnih i političkih preduvjeta za iole kakav opstanak bez Beograda jedva da se moglo računati.

Ali s Beogradom se moglo pametnije.

Beskrupulozni Aleksandar, đilkoš posebne vrste, u Sankt Petersburgu obučen časnik i vrhovni zapovjednik ponajmanje od pobjedničkih Antantinih armija, potican od Velike četvorice, potirući za svoje diktature ponajviše i Komunističku partiju, koja će nakon 1945. godine ipak vratiti neka obilježja hrvatskoga suvereniteta, zapravo je uveo model istočnjačkoga pseudodemokratskoga vlastodrštva, velikosvojenacionalnoga i unitarističkoga, bitno prije nego što će to poći za rukom korifejima socijalističke revolucije.


U Odesi je počelo…


Sve što se događalo potom – znamo.

Ali malo znamo što je bilo prije.

»U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata na Kulikovu polju.«

I dalje:

»Odeski pokolji nose u sebi sve elemente kasnije političke južnoslavenske tragedije, a duboko moralno negodovanje nad ovim dinastičkim umorstvom, kome je nedostajao svaki realniji politički smisao, izazvalo je u najširim masama neodređeni moralni revolt protiv jedne koncepcije koja se ovdje nametala kao novi motiv političkoga ropstva.«

Tako Krleža, taj isti vazda lijevo i vazda jugoslavenski orijentiran, piše o prvom srbijanskom masakru Hrvata u 20. stoljeću, gotovo nepoznatoj epizodi pokolja koji je srpska vojska počinila nad vlastitim hrvatskim suborcima, pripadnicima dobrovoljačkog korpusa sastavljena od zarobljenih austrougarskih vojnika južnoslavenskog podrijetla.

Sve što se događalo potom – moramo znati.

I ne zaboravljamo.



Posvećeno žrtvi Vukovara 1991.


Denis Peričić

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak