Vijenac 383

Kazalište

Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica: William Shakespeare, San ljetne noći, red. Paolo Magelli

Napušteni nacrt iluzije

Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica: William Shakespeare, San ljetne noći, red. Paolo Magelli

Napušteni nacrt iluzije



Među mnogim poveznicama između produkcije Crnogorskoga narodnog pozorišta koja je gostovala na ovogodišnjim Gavellinim večerima možda je najbolje najprije spomenuti one najočitije. Dakle, crnogorski je San ljetne noći u Zagrebu gostovao samo nekoliko dana nakon što je kazalište koje organizira smotru najboljeg od domaćeg dramskog kazališnog stvaralaštva, a u sklopu takva programa poziva i predstave iz susjedstva, ali ih ostavlja izvan konkurencije, odradilo još jednu, ovaj put festivalsku, izvedbu Sna u režiji Aleksandra Popovskog. Također, samo dan prije na istoj je, tada obrnutoj pozornici igrao i riječki Turbofolk, pa su kod Magellija i kod Olivera Frljića publika na sceni, a glumci na prosceniju i, većinom, u gledalištu. Baš kao i kod, u posljednjih nekoliko sezona, Damira Zlatara Freya, Ivice Buljana ili, djelomično, Branka Brezovca.

Formalna pretpostavka izvrnute perspektive sama po sebi nije novost, kazalište je već pokušavalo sagledati samo sebe te čak i na taj način ponuditi zrcalo svijetu, ili barem onima koji u kazališnu iluziju još vjeruju. Pored svih metafizičkih i metateatarskih implikacija, čin zamjene scene i gledališta nosi, zapravo, i onu sasvim statističku – danas je naime lakše napuniti scenu nego gledalište. Kazališne su zgrade građene tako da manjina igra za većinu, ali danas je situacija drukčija, s obzirom na sustav kazališnih ansambla i publiku koja od iluzije ne odustaje, ali je traži na drugim mjestima i u drugim umjetnostima ili barem drugim tehnologijama. Ne samo da rijetki idu u kazalište po iluziju, nego se iluzija i sama stvara, činjenicom da predstava kao što je San ljetne noći ili Turbofolk u jednoj večeri moraju imati dvije izvedbe, a i dalje je gužva i traži se karta više. Koliki je zaista taj broj gledatelja na objema izvedbama ipak je nepristojno otkriti u svijetu koji uvijek želi bolje, brže i više.

San ljetne noći vjerojatno je najomiljeniji Shakespeareov tekst – nudi iluzije koliko treba, i ljubavi, ruganja, spletki, naravnog i nadnaravnog te, na koncu, smijeha. U njemu zapravo nema nezadovoljnih, osim možda Puka, kako je to pokazao Popovski, ili obrtnika, kako u razgovoru s dramaturginjom Željkom Udovičić u programskoj knjižici ističe Magelli. Ali to ne ističe u svojoj režiji, koja slijedi Shakespearea, kao i sve one koji upravo posljednjim činom kazališta u kazalištu, a u ovom slučaju može se u kazalištu dodati još jedanput, ustrajava na groteski obrtničke amaterske glume. Unatoč čini se izgubljenu zaljubljeničkom trudu Srđana Grahovca, Dejana Ivanića i Petra Burića, bilo bi lijepo jednom vidjeti Vratila, Petra Dunju, Frulu, Njušku i ostale u režiji koja im posvećuje dužnu pažnju i poštovanje, ali oni su uvijek dokaz iste profesionalne arogancije – poniženi amateri svedeni na imitaciju, žbukanje kože i žderanje sirovog mesa, ovisno o tome igraju li zid ili lava. Činjenica da i danas redatelji nasjedaju na taj stari Shakespeareov komentar vlasti koja misli da se smije smijati svojim podanicima dokazuje koliko je on izvrstan i vječan. A možda je i njegov izostanak u gotovo svakoj inscenaciji samo iluzija na koju mislimo da imamo pravo.

Primjerice, iluzija o drukčijem Snu, ona koju je Magelli ponudio na početku podgoričkoga, kad su glumci ispred još potpuno spuštena željeznog zastora raspoređeni u karakteristični špalir nalik kasnim satima mediteranske svadbe, a Shakespeareove uvodne replike, prikladno eksplikativne i bujne, svedene na poglede i uzdahe. Tih nekoliko prvih minuta, potpomognutih gitarskim improvizacijama Ljupča Konstantinova, zaista najavljuju mogućnost drukčijega Sna i drukčijeg Magellija, dok ostatak nudi tek razigravanje materijala u ponuđenim okolnostima. Igra s rampom i trampolinom, koji podsjeća na davnog Revizora u Kerempuhu, a funkcija mu je samo lijepa kazališna slika tijela ulovljena u neočekivanom pokretu, i dalje je efektna. Izgubljenost među dosadno istim naslonima Gavelle, međutim, nije metafora guste šume, nego tek i dalje sjajna dosjetka, nažalost već iskorištena i zato ipak oslabljena.

Umjesto nje, igra Sna mogla je nastati na tek donekle podignutu željeznom zastoru. Mogućnost koju je na trenutak ponudila ova predstava, da se ne vidi više od izvođačkih nogu, daje misliti o drukčijoj vrsti kazališne iluzije, kao i o odnosu tijela i razuma, točnije razuma tijela i razuma sama, što je također upisano u ovaj vječni tekst. Sanjaju li ili su budni, pitanje je koje se danas može postaviti za bilo koji zaljubljeni par, ali ako je na kazalištu da tu zaljubljenost prenese sve malobrojnijoj publici, onda joj treba više od inverzije pogleda.

Predstava, unatoč svemu, nije ponudila razlog da zaboravimo željezne zastore, u kazalištu ili izvan njega, nego nas baš naprotiv tjera da ih ponovno postanemo svjesni.


Igor Ružić

Vijenac 383

383 - 6. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak