Vijenac 383

Kazalište

ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH: JONATHAN SWIFT, GULLIVEROVA PUTOVANJA, RED. OLIVER FRLJIĆ

Društvena satira i zabavljački obrasci

ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH: JONATHAN SWIFT, GULLIVEROVA PUTOVANJA, RED. OLIVER FRLJIĆ

Društvena satira i zabavljački obrasci



Posljednjih je dana premijera predstave Gulliverova putovanja u kuloarima izazvala dosta polemika. Je li režija Olivera Frljića primjerena dječjem uzrastu ili su njegovi redateljski postupci tek kroki hrvatske političke scene, prozirni odrasloj publici, a nedostupni dječjoj? Pretjerana graja zbog niza predstava kojima Frljić izaziva i uzdrmava ustajalo javno mnijenje u središte pozornosti svraća dječje kazalište, što uopće nije loše jer iznenadna važnost koja mu se pridaje može ishoditi korjenitim promjenama u nehajnu pristupu tom segmentu kazališta. Dječje predstave mahom, uz rijetke iznimke, podcjenjuju dječji intelekt, zanemarujući njihovu maštu i podilazeći publici jeftinim dosjetkama. Predstava Gulliverova putovanja nipošto se ne svrstava u tu kategoriju. Ima li se u vidu da Frljić ne uljepšava svijet prikazivanjem zbilje kroz ružičaste filtre, jasno je da predstava nije namijenjena predškolskom uzrastu djece, posebice one koja žive u izoliranom svijetu obiteljske okoline, kojoj su strane i pozitivne i negativne posljedice procesa šire socijalizacije. Djeca koja razumiju analizu negativnosti engleskoga društva razumjet će političke i kritičke implikacije Frljićeve predstave. Naime, Gulliverova putovanja lektira su za šesti razred osnovne škole, namijenjena dakle jedanaestogodišnjacima i dvanaestogodišnjacima. Publika na pragu mladenaštva itekako dobro razumije medijsku sliku simulirane stvarnosti (u predstavi dobro uigranim televizijskim izvjestiteljima Uršom Raukar i Pjerom Meničaninom), zaoštrenu i nimalo bajkovitu političku stratifikaciju, povezanost eklatantno nasilnih obračuna i kulture cajkuša (ovdje u nešto blažoj i pohrvaćenoj inačici Sve bi seke ljubile mornare) ili prijetvornost u ustrajavanju na društvenoj i pravnoj jednakosti.

U negativnoj utopističkoj optici svaka se pojava očituje izvrnuto. Izobličavanjem normativa liliputanska vlast odiše nesposobnošću, a Gulliver se na sve načine nastoji dodvoriti autokratskom vladaru, u tumačenju Gorana Bogdana kontrastiranjem naivnosti i lukavosti, s jedne strane u nastojanju da postane ravnopravnim članom društva, a s druge da to društvo opovrgne, svrgne ili uništi. Pravna država Liliputancima je nepoznanica, zakonodavna, sudska i izvršna vlast sljubljene su u jednu, što vjerno oslikava duel liliputanskih kralja (Frano Mašković) i kraljice (Nina Violić) i njihova macakanja, sinonima nesuglasica i bračnih prepirki, koji kao posljedica kraljičina hira rezultira donošenjem zakona o smrtnoj kazni za Gullivera. Da bi se zaslužila smrtna kazna, dovoljno je napraviti bezazlenu psinu kao što je mokrenje u blizini kraljevskoga dvora. To je posve prihvatljivo u društvu temeljenu na građanskoj poslušnosti umjesto na etičkim imperativima, poduprto iskazom podanika kralju »čuo sam sve što kažete da sam čuo«. Kralj je istodobno prikazan kao figura podložna manipulaciji, koji ne zna zašto ni protiv koga ratuje. Odgovornost zakonodavnih struktura komentira se odgodom suočavanja sa subverzivnim neprijateljem jer »dvor nije oprao kosu«. Stručnjakinja za jezike (Zdenka Marunčić) s bičem u ruci i knjigom na glavi tumači Gulliverov jezik narječjem kojem je u osnovi blef, namjerno iskrivljujući svaku njegovu rečenicu. Glas razuma u centralističkom sustavu, tipičnu ulogu kraljevskih luda preuzimaju ularima upregnuti konjići (Barbara Prpić-Biffel i Csilla Barath-Bastaić), njištanjem ismijavajući svaku nametnutu laž.

Redateljski postupci ne nude konačna rješenja niti publiku navode na doktrinarnu jednostranost. Frljić prije svega detektira situacije svakodnevnog življenja obilježena i korumpiranošću državnih struktura i nepotizmom i ostalim društvenim anomalijama, usmjeravajući se teatraliziranju nelogičnosti i njihovu izvrtanju kroz zabavljačke obrasce stiliziranoga pokreta sletske, no u kontekstu karikiranja izrazito funkcionalne koreografije Sandre Banić Naumovski, najočitije u grupnim scenama mornara i dvorske svite te dominantne glazbene dramaturgije Damira Šimunovića s brojnim ponavljanjima dvaju glazbenih brojeva, Popcorn i Fly Me to the Moon. Lepršavosti pridonose kostimi dvorske svite i mornarska odijela proizašla iz Modnoga studija Artiđana te dinamika izmjene grupnih prizora scenografski bogato opremljenih i gotovo prazne scene s tek golemim Gulliverovim stopalima ili krpenim zatvorskim rešetkama koje izranjaju iz svoda pozornice (scenografija Ive Matije Bitange i Lea Vukelića). Koliko će se tko snaći u dešifriranju scenske metaforike i implicitne društvene kritike, na kraju ipak ovisi o razini baratanja interpretacijskim alatom. U ostalim ulogama mornara te dvora nastupaju Kristijan Ugrina, Petar Leventić, Vedran Živolić, Milivoj Beader, Danijel Ljuboja, Jasmin Telalović, Rajko Bundalo i Edvin Liverić.


Ivana Slunjski

Vijenac 383

383 - 6. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak