Vijenac 383

Matica hrvatska, Naslovnica

ZNANSTVENI SKUP 1918. U HRVATSKOJ POVIJESTI

1918. – granica epoha

ZNANSTVENI SKUP 1918. U HRVATSKOJ POVIJESTI

1918. – granica epoha



Kada kažemo da je 1918. granica epoha, onda to znači da su se nakon nje dogodile promjene koje su za dulje vrijeme bitno odredile živote ljudi, odnosno ljudsku povijest.

Ilustrirat ćemo to dvjema slikama. Prvu nam daje povjesničar i publicist Josip Horvat (Živjeti u Hrvatskoj), a drugu američki političar i politički pisac Zbigniew Brzezinski (Izvan kontrole).

Sjećajući se zagrebačkoga djetinjstva, Horvat ovako oslikava opće ozračje u našem gradu na početku 20. stoljeća:

»Mijenjali su se i generali i visoki činovnici i ženska moda, samo odore, uniforme društva, uvijek strogo u redoslijedu prema društvenoj hijerarhiji, ostali su isti dajući životu grada i zemlje pečat stalnosti. Činilo se da je taj poredak vječan i u skladu se s tim odvijao život. Uvijek su isti bili njegovi utrenici i liniju se njegova uspona moglo odrediti prilično točno unaprijed za svojih trideset godina, dakako za svakog pojedinca prema osobnim prilikama. Nakon svršenih nauka, svatko je mogao unaprijed izračunati kako će napredovati u državnoj službi, koliki će mu biti dohodak, kad će se moći povući u mir — život svakoga bijaše, istina, jednoličan ali stalan u svojoj sigurnosti. Dakako bilo je izuzetaka, i pozitivnih i negativnih, ali ti su bili rijetki. Ta je sigurnost života djelovala i na misao i na volju. Diktat poretka primalo se bez roptanja. Sve bijaše pokorno: ‘sluga pokoran!’ simbolički je zvonilo iz svačijih usta mjesto pozdrava.«

Nije tako bilo samo u Zagrebu, nego i u drugim sredinama Srednje i Zapadne Europe.

A evo u što je, prema Brzezinskom, Svjetski rat preobrazio ovaj Horvatov svijet:

»Nasuprot nadama, dvadeseto stoljeće postalo je najkrvavije i mržnjom najispunjenije u povijesti čovječanstva, stoljeće halucinatorne politike i čudovišnog ubijanja. Okrutnost je institucionalizirana do nevjerojatnih razmjera, smrtnost organizirana poput masovne proizvodnje. Potresna je suprotnost između mogućnosti znanosti da čini dobro i političkog zla koje je prouzrokovala. Nikad u povijesti ubijanje nije bilo tako globalno, nikad se nije zatrlo toliko života, nikad uništavanje ljudi nije bilo provedeno tako koncentrirano u ime oholo iracionalnih ciljeva.«

Dvadeseto stoljeće prema Brzezinskom može se tako označiti kao »vrijeme politike organiziranog ludila, prisilne utopije i megaumiranja«. Računa se tako da je tijekom njega ubijeno više od 175 milijuna ljudi s »predumišljajem u politički motiviranim pokoljima«, koje su prouzročili totalitarizmi: boljševizam, fašizam i nacionalsocijalizam.

Zašto se sve to dogodilo? Zašto krvavo iskustvo Prvoga svjetskog rata nije djelovalo preventivno, nego će vrlo brzo doći do novoga rata?

Ne može se reći da ljudi i narodi nakon rata nisu bili svjesni onoga što im se dogodilo i da to nisu htjeli izbjeći. Pod dojmom strahovita krvoprolića britanski premijer Lloyd George izjavit će u Parlamentu: »Upravo je završio posljednji rat u povijesti čovječanstva.« A da bi se to i ostvarilo, na drugoj strani Atlantika niknula je ideja (Wodroow Vilson) o kolektivnoj sigurnosti nad kojom će bdjeti Liga naroda.

No uzalud! Sve što će se događati nakon Prvoga svjetskog rata uvodit će svijet u novi još obuhvatniji i krvaviji sukob.

Zašto, kad su kraj krvavog rata te novi principi (počela) koje je iznjedrio bili izvrstan okvir za uređenje svijeta u kojem bi bilo ugodno živjeti?

Ti su novi principi: pravo naroda na samoodređenje, opće pravo glasa, odnosno liberalna demokracija i kolektivna sigurnost.

Podsjećam, ishodom rata koji je s pozornice otpuhao četiri carstva završio je stoljetni proces započet Francuskom revolucijom. Završio je rat između naroda i božanskog prava, između dinastija i nacija. U ratu nation contre roi pobijedio je narod, kojemu je već potkraj rata priznato pravo na samoodređenje. Općim pravom glasa, pak, inauguriranim nakon rata, posebno mjesto u povijesti zauzima pojedinac kao pripadnik nacije. Toliko posebno da se zna reći kako je opće pravo glasa postalo vladar svijeta. Sustav kolektivne sigurnosti trebao je pak jamčiti da će oslobođena energija nacije i pojedinca moći u miru doći do punoga kreativnog izražaja.

No sva ta uzvišena načela ne samo da se nisu korektno primjenjivala nego su bila zlouporabljena dajući posve suprotne učinke od očekivanih. Način na koji je ostvareno pravo na samoodređenje naroda (Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija) više je značio prijetnju miru nego pridonosio stabilnosti. Ni opće pravo glasa u mnogim slučajevima nije značilo napredak. Naime, pokazat će se da je elitama mnogo lakše manipulirati masom običnih građana nego ograničenim brojem izbornika koji su biračko pravo stjecali na temelju imovinskoga cenzusa te bili upućeniji u poslove vezane uz politiku odnosno državu. Umjesto da služi zajedničkom dobru, opće pravo glasa u mnogim slučajevima davat će legitimitet autoritarnim režimima (u Jugoslaviji primjerice), odnosno totalitarnim sustavima fašizmu, nacionalsocijalizmu i komunizmu. Liga naroda pokazala se posve neučinkovitom u čuvanju mira.

Očito je, dakle, da su ta načela donesena ili u funkciji pobjedonosnoga završetka rata i smirivanja stanja nakon njega ili su bila izraz iskrenih želja, no njihovi donositelji nisu imali dostatno snage da im poslije udahnu život.

S tim u vezi zanimljivo je viđenje Guglielma Ferrera, koji odmah nakon rata u knjizi znakovita naslova Tragedija mira iznosi:

»Svi su auktoriteti pali i stoga jedina sila upravlja svijetom; sila jedina i gola, ili prikrivena tu i tamo kakvim crvenim dronjkom ili komadićem nacionalne zastave /…/ jer sila je tako slabašna kada je sama i gola! Ne obmanjujte se, ljudi! Jedini naslovi auktoriteta, koji još vrijede, jesu željezo i zlato! Sloboda je umrla ujedno s božanskim pravom. Od vremena do vremena vladati će onaj, koji bude uspio da ga začas poslušaju stotine tisuća bajuneta i koji uspije, da se domogne službenih strojeva, koji štampaju novac. Činjenica će odlučivati pravom, a ne pravo činjenicom!«

Ferrero, inače zagovornik novoga svijeta, daleko je od toga da idealizira prethodno stanje. U navedenoj knjizi on piše: »U habsburškoj su carevini Nijemci i Madžari podržavali svoju hegemoniju nešto silom, a nešto vjekovnim prestižom habsburške krune. U novim državama će se hegemonija Poljaka, Čeha i Srba nad Nijemcima, Madžarima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima, Arbanasima i Bugarima moći podržavati jedino silom. /…/ Rat je dakle oslobodio narode i darovao im vlade, koje će, doklegod bude bjesnio sadašnji duh odmazde, biti okrutnije od habsburškog carstva, i to tim više okrutne i nasilne, u koliko se budu više osjećale slabijima.«

Iz toga bi se dalo zaključiti da je s demontažom carstva u čijoj je osnovi čast, ugled, autoritet… nastala praznina koju europska intelektualna i politička elita očito nije znala ispuniti novim sadržajem. S Europom koja nakon rata polako prestaje biti (jedino) središte svijeta – i to je jedna od prijelomnica u svjetskoj povijesti – nešto se očito događalo. Ferrero već početkom 1923. to objašnjava na ovaj način: »Europa umire od intelektualne iznemoglosti. Svjetiljka misli se gasi.«

I bio je dobrim dijelom u pravu. Jer kako inače objasniti da je nakon onakva krvoprolića izostala katarza. Opći je dojam da u međuraću nitko ne osjeća grižnju savjesti zbog milijuna ljudi poslanih u sigurnu smrt. (Izraz topovsko meso upotrebljava se upravo od tada.) A kako i bi kad su nacionalni egoizmi koji su doveli do rata upravo nakon njega napuhani do prsnuća. (Izraz sacro egoismo kao jedini prihvatljivi oblik ponašanja država također je nastao u tom kontekstu.) Pobjednici su mislili samo na reparacije, a poraženi na revanš.

Unatoč uvođenju općega prava glasa demokracija je proživljavala duboku krizu. Opći je dojam onoga vremena da je ona neučinkovit način vladanja. To su zapazili mnogi autori, koji inače imaju vrlo kritički odnos prema fašizmu. Tako prema Patricku J. Buchmannu »mnogi su Europljani krajem 30-ih bili spremni okrenuti leđa liberalnom i demokratskom poretku stvorenom versailleskim poretkom i prihvatiti autoritarniju budućnost.«

Takvih razmišlja nije bio imun ni jedan od najvažnijih katoličkih intelektualaca onoga vremena Emmanuel Mounier, koji je koketirao s Vichyjem. Recimo da je njegov pandan u Hrvatskoj bio dominikanac Hijacint Bošković. No i taj izraziti kritičar fašizma nije isključivao neke njegove vrijednosti. U knjizi Filozofski izvori fašizma i nacionalsocijalizma piše:

»Kako će se razviti i što će nastati od ovih totalitarističkih pokreta, to je teško kazati. Međutim, potrebno je, da kod ovih totalitarističkih pokreta istaknemo pored negativnih i pozitivne elemente, koji se kod njih javljaju, a koji mogu imati korisnih rezultata za izgradnju novog društvenog uređenja.

Ti se pozitivni elementi mogu svesti na ovo: objektivizam, zabacivanje pretjeranog individualizma, zdrava reakcija protiv racionalizma i opravdana kritika nezdrave demokracije.«

Spomenimo usput da su rasne predrasude i antisemitizam bile sveprisutna pojava u Europi. Manjine su recimo gotovo posvuda smatrane petokolonašima. Na njih se gledalo kao na prijetnju za sigurnost države, a ne kao na druge građane. (U Jugoslaviji neko vrijeme zvali su ih građani na otkaz.)

Lošoj europskoj perspektivi pridonosila je i zabrinjavajuća demografska stagnacija. Neki su se Britanci pitali: »može li rasa koja je na izmaku« upravljati divovskim imperijem? (Ciano će u Dnevniku zapisati Mussolinijevu ironičnu opasku kako žene na Zapadu više ne rađaju jer da je to navodno bolno.)

Stoga je fašističko (ali i komunističko) »isticanje volje, vitalizma i akcije impresioniralo mnoge zapadnoeuropske intelektualce, koji su sve više osjećali okruženost osrednošću i fatalizmom.« Izvan toga kruga nacionalsocijalistička politička filozofija nije dublje prodrla, premda je nailazila na sporadične simpatije u svim europskim narodima. U Europi, koja je očito patila od nedostatka invencije, mnogi su sa simpatijama gledali na njemačku gospodarsku koncepciju, koja je, među ostalim, predviđala i koordinaciju europskih ekonomija.

Šanse koje je 1918. pružila Europi očito nisu bile iskorištene. Ono što će se događati nakon nje sve je prije od novoga početka u pozitivnom smislu. Trebat će se dogoditi još jedan rat i dosta toga nakon njega da se principi koje je iznjedrila počnu uspješno primjenjivati u korist općega dobra.

Što se tiče Hrvatske, ni ona se nije okoristila urušavanjem staroga svijeta. U novoj državnoj formaciji njezin položaj promijenjen je utoliko što je – kako to netko slikovito reče – od najizbačenije točke Srednje Europe prema Balkanu postala najizbačenija točka Balkana prema Srednjoj Europi sa svim lošim posljedicama.


Ljubomir Antić

Vijenac 383

383 - 6. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak