Vijenac 382

Naslovnica, Tema

Portret Hrvatskoga radija, sve o Dramskom i Trećem programu

Radio nije samo medij, nego i umjetnost!

Portret Hrvatskoga radija, sve o Dramskom i Trećem programu

Radio nije samo medij, nego i umjetnost!



Sveprisutan, ali samozatajan. Te riječi jako dobro oslikavaju Hrvatski radio. Kao i drugdje u svijetu stariji brat ostaje u sjeni mlađe sestre televizije, koja prodornošću plijeni pozornost medija i javnosti. Međutim, Dramski program HR-a nagrađivan je i slušan. Zato taj program Hrvatskoga radija zaslužuje bolju percepciju šire kulturne i intelektualne javnosti. Šire jer ona uža, oni istinski ljubitelji medija koji se sluša u tišini i uglavnom zatvorenih očiju, postoje i nisu rijetki. Riječ je o programima (tu valja ubrojiti i Treći) koji imaju svoj nemali broj slušatelja, ali zato je recepcija u medijima – nedostatna. Pisanje ovdje u »Vijencu« pokušaj je ispravljanja te očite nepravde. Patetično? Nije, jer ponekad je istinu potrebno izreći onako starinski – jako i bez ostatka! Vidjet ćemo iz tekstova koji slijede da se o radiju nekada pisalo mnogo, da su izlazile najave, a znamo i to da je do prije desetak godina za autore koji su redovito pisali o pojedinim radioostvarenjima bilo mjesta u novinama. Danas nažalost toga nema...

Neposredni su povod ovom tekstu dvije prve nagrade na festivalu Prix Italia, koji prezentira najbolje drame, dokumentarne drame, serijale i internetske stranice iz 85 javnih medijskih kuća iz 44 zemlje sa svih kontinenata. U tako jakoj konkurenciji upravo su emisije Dramskog programa Hrvatskoga radija zasjele na najviši tron. Nagrade su osvojili radiodrama Istinite pripovijesti Jasne Mesarić te radijski dokumentarac Leon i Kata Nikice Klobučara. Radiodrama Istinite pripovijesti nagrađena je u kategoriji adaptiranih radiodrama, a prvi je put emitirana u travnju ove godine na Hrvatskom radiju. Dokumentarac Leon i Kata nagrađen je u kategoriji sveukupne kvalitete za radijske dokumentarce i prvi je put emitiran u siječnju na Hrvatskom radiju.


Nagrade su – pravilo!


Kad je o Hrvatskome radiju riječ i posebno o programu za kulturu, nagrade su pravilo, a ne iznimka. Tako je Dramski program HR-a prisutan od šezdesetih godina neprekidno na vodećim europskim i svjetskim radijskim festivalima, a počelo je 1968, kad je u Berlinu Zvonimir Bajsić (prvo ime u dosadašnjoj povijesti hrvatske igrane i dokumentarne radiodrame) dobio prvu nagradu za svoje Prijatelje. Nakon toga pa sve do danas traje niz međunarodnih priznanja za uratke Dramskoga programa Hrvatskog radija. Njih je od 1968. do 2008. godine Dramski program dobio 28, od toga 18 prvih.

U posljednjih dvadesetak godina Dramski program dobio je prve nagrade na svim najuglednijim međunarodnim festivalima (Prix Italija, Prix Europa, Washington, Hvar, Pariz, Tokijo, Bukurešt)!

Počeci Dramskoga programa Hrvatskoga radija (tada Radija Zagreb) sežu daleko u prošlo stoljeće. Evo kako u Dramskom programu predstavljaju svoj program: Prva radiodrama emitirana je 1927. Od tada se neprestano njeguje radiodramska riječ da bi se od početka 60-ih kad je ustrojen Dramski studio započelo i »narušavanjem sklada poratne agitpropovske književnosti«. Bilo je to otvaranje prema suvremenim kretanjima u zapadnoeuropskoj umjetnosti i kulturi.

12 dramskih emisija mjesečno



Tijekom posljednjih pedeset godina Program se razvio u ono što je danas: u »vrhunski program radija« (citat skupine istraživača), koji mjesečno u svojih dvanaest igranih i poluigranih žanrovski različitih emisija emitira u prosjeku četrdeset emisija. Od dvanaest emisija dvije se emitiraju na Prvom programu HR-a, dvije na Drugom i osam na Trećem!

Dramski je program dramsko-literaran program koji stvara radijske emisije strogo umjetničkoga tipa (radiodrame; jedina umjetnost radija koja je autentično radijska) čija je osnova u književnim i dramskim djelima domaće i svjetske baštine, u recentnoj domaćoj i svjetskoj književnoj produkciji i u originalnim radiodramskim tekstovima.

Taj program proizvodi i arhivira literarno-dramsku baštinu, pa je kao takav pandan zbirkama nacionalne i sveučilišne knjižnice i jedinstven arhiv svih naših umjetnika. Serija od četiri knjige Portret umjetnika u drami donijela je u tiskanom obliku brojne emisije istoga naslova. Dakle, iz Portreta, »jedine emisije esejističko-razgovorno-poluigranog tipa u našem programu proizišao je jedinstven istoimeni zbornik«. U njemu su predstavljeni redatelji i glumci svih generacija, a knjige koje je uredio (kao i radioemisije istoga naslova) Borben Vladović stalan su podsjetnik na tu emisiju.


Radiodramu posluša 5 do 10 tisuća ljudi


Urednica je Dramskoga programa od travnja ove godine teatrologinja Željka Turčinović. Evo što ona o tome kaže: »Radio je uvijek u drugom planu, samozatajan, ali ujedno ima pionirsku ulogu jer prati dramsku produkciju, daje priliku mladima da se iskažu. U Dramskom programu svoju umjetnost izbrusile su Tena Štivičić, Ivan Vidić, Lada Kaštelan, a u jeftinoj produkciji svoje su tekstove mogli čuti i mladi, sada već afirmirane Ivana Sajko, Nina Mitrović i mnogi drugi. To je mjesto gdje radio prestaje biti medijem i postaje umjetnost!«

Željka Turčinović iznosi svoju zamisao o povećanju slušanosti dramskih emisija: »Osnažili smo suradnju s regionalnim centrima te na taj način uključujemo i glumce koji djeluju u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu... i drugim hrvatskim gradovima. Moja je strategija u tome da se radiodrame mogu čuti u regionalnim središtima, da se tamo stvori radiodramski termin, pa će drame čuti više ljudi! Razgovarat ću i s Radiom Sljeme da neke emisije temom i građom govore o Zagrebu. Decentralizacija programa i veća slušanost recentne produkcije važni su u mom poimanju radija.«

Od nje saznajemo da jednu radiodramu posluša između pet do osam tisuća ljudi, a toliko ih malokada vidi neku kazališnu predstavu. Turčinovićeva ističe kako kulturna javnost jako dobro zna njihove vrijednosti, koje nikako ne žele komercijalizirati.

U Dramskoj redakciji uskoro kreće novi projekt nazvan Radio bisernica, koji donosi novi prodor dramskoga programa, ovaj put u škole. Autorica projekta Lada Martinac Kralj ističe: »Riječ je o zbirci radiodrama na temelju klasičnih djela književnosti. Riječ je o dvama kompletima kompakt-diskova (CD-a) – izbor za osnovne i srednje škole, a program je realiziran uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, a ima još sponzora... Dakle, u godini koju je UNESCO proglasio godinom jezika mi školama nudimo njegovanje jezičnoga blaga, nudimo im autore poput Kušana, Wildea, Držića, Ivane Brlić-Mažuranić, pa Čehova, Cervantesa...«


Treći program – prilika mladima


O Trećem programu Rajka Rusan, urednica kulturno-znanstvenog programa Hrvatskog radija kaže: »Sa svojih 39 emisija i 22 ostvarena sata govornoga programa tjedno, Treći program Hrvatskoga radija pokriva vrlo široki raspon tema, područja i događaja. Time pokušava, angažirajući najrelevantnije autore, kritičare, komentatore i sugovornike, zadovoljiti interese publike zainteresirane za suvremena zbivanja u književnosti, kazalištu, filmu, likovnosti, zaštiti kulturne baštine, u humanističkim i prirodnim znanostima, općenito govoreći – za zbivanja na hrvatskoj i svjetskoj kulturnoj sceni. A emisije su, da nabrojim samo neke, Bibliovizor, Filmoskop, Triptih, Ogledi i rasprave, Forum Trećeg programa, Doba znanosti, Izvori i uviri, Enciklopedija male povijesti te Dnevnici i pisma, Zoofon, Svjetska proza, Antologija pripovijetke, Poezija naglas, Hrvatska baština, Eurostorije...«

Naglašava pritom veliku zainteresiranost mladih ljudi za rad na Radiju, posebno na Trećem programu. Pritom ističe kako tu nisu privlačne zarade, nego prilika da se rade stvari za koje drugdje nema ni prostora ni sluha. Eto, nagrađeni Nikica Klobučar mlad je čovjek, tu su još Marija Hodnik i mnogi drugi. Nude se, kaže, raznovrsni sadržaji, ali nema najava u medijima, pa se i mladima teško snaći. Evo za njih upute kako da za detaljniju satnicu programa saznaju na internetu: Hrt.hr / Program HRT i HR / Radio / I program, II program, II program...

Naša sugovornica nastavlja: »Koristila bi nam svakako dodatna najava u medjima, a pogotovo recepcija, odjek, kritika. No, toga nema. A mi upravo ove godine želimo uvesti nove emisije iz znanosti: Prozor u digitalno (informatika); Elektrosfera (internet) i Ekonomski globus (ekonomija). Planiramo i suradnju sa Zagrebačkim sveučilištem te još bolju s Maticom hrvatskom, koje smo djelatnosti i dosad redovito pratili.

Ovih dana bit ću u Berlinu, gdje se u sklopu EBU sastaju ljudi sličnih programa kao što je naš Treći, pa i iz velikih zemalja i velikih radija poput BBC-a, ORF-a, CDF-a. Svi imaju slične probleme, pa ćemo razgovarati na okruglom stolu o tome kako se suprotstaviti internetu i drugim snažnim utjecajima. Razmjena iskustava dobro će doći...«


U sjeni i tišini...



Urednika u Trećem programu Borisa B. Hrovata upitali smo kakva je uloga HR-a danas, kako uređuje svoje emisije te zašto Ogledi i rasprave nisu češće iz pera domaćih autora. On odgovara: »Može se reći da je javni radio poprilično zanemaren medij, koji informativnu, obrazovnu i kulturnu funkciju obavlja u sjeni i tišini te je svi uzimaju zdravo za gotovo. Ja osobno emisiju Hrvatska proza uređujem od 1993. i dosad sam uredio otprilike tisuću emisija. Sve to prezentirano na način primjeren tradiciji (45-godišnjoj) Trećega programa, ali i modernoj radiofoniji. U izboru bitan je kriterij vrsnoća, koja tako posjeduje svoj ekskluzivni prostor u sklopu medija koji dopire, barem idealno, u svaki dom u našoj zemlji. Upravo su dva ponedjeljka za redom emitirani dijelovi novoga romana Branke Primorac Prekinuta šutnja...«

Hrovat uređuje i ciklus Antologije pripovijetke, koji donosi djela svjetske pripovjedne baštine. Trenutno je u tijeku ciklus priča Cesarea Pavesea (u povodu stote obljetnice njegova rođenja), a uskoro će uslijediti i nastavak ciklusa posthumno objavljenih djela Franza Kafke.

Hrovat još kaže: »Emisiju Ogledi i rasprave uređuju svi urednici Trećeg programa, naizmjence: osobno uredim otprilike dvije emisije mjesečno, gotovo uvijek eminentnoga domaćeg autora. Tako sam objavio eseje o hrvatskim pjesnicima akademika Zvonimira Mrkonjića, dramaturške studije Sanje Nikčević, eseje Branimira Bošnjaka, Helene Peričić i dr. Slažem se da bi se trebalo orijentirati pretežito na domaću produkciju, no financije i ovdje diktiraju stvari... U svakom slučaju, Dramski i Treći program legitimiraju, uz Informativni program, Hrvatski radio kao javni servis i nužnu sastavnicu hrvatskoga civilnog društva i kulture: njihovu zadaću ne može i neće preuzeti nitko drugi.«


Dosta je samozatajnosti



Umjetnički programi, dakle Dramski i Treći program Hrvatskoga radija, nekad Radija Zagreb, da ostanemo na domaćem terenu, svakako su zrcalo naše duhovne identifikacije, našega poimanja stvarnosti koja je nešto više od pukog preživljavanja i borbe za podmirivanje svakodnevnih površnih užitaka, kako neki žele da mi sami vidimo svoj život. Nisu u pravu. U odnosu na broj stanovnika u nas je mnoštvo kvalitetnih književnika, glazbenika, glumaca, redatelj i njih, te darovite ljude itekako se iskorištava u umjetničkim programima Hrvatskoga radija. Spominjali smo ovdje nagrade najvišega ranga, poput Oscara, odnosno Nobela. Unatoč slaboj kritičkoj percepciji takvih golemih uspjeha (o kojima, ruku na srce, televizija može samo sanjati) ipak se radioemisije slušaju i komentiraju, za radio se piše... Ma, sve što nas ne ubije ojača nas – kao da poručuju oni koji s druge strane mikrofona šalju dobre vibre nama slušateljima. Nastavljamo komunicirati! I savjet kulturnim djelatnicima na HR-u za kraj: zaboravite riječ samozatajnost i borite se svim sredstvima za svoj dio medijskoga kolača. Zaslužili ste ga.


Anči Fabijanović


Dramski program u brojkama


Predstavimo ovdje produkciju Dramskoga programa u brojkama:

- godišnje Dramski program ima u prosjeku 170 premijera radiodrama

- godišnje Dramski program proizvede u prosjeku 150 sati novog programa

- ovu produkciju stvaraju 24 uposlenika. To su urednici-dramaturzi, redatelji, glazbeni dramatuzi, dvije tajnice i urednica programa

- suradnici dramskog programa su glumci svih hrvatskih glumišta (od Dubrovnika do Osijeka), brojni naši dramaturzi, prevoditelji i pisci

- mjesečno u Dramskom programu biva angažirano u prosjeku 90 glumaca. (To je neusporedivo više nego što se može vidjeti tijekom mjesec dana na svim zagrebačkim kazališnim daskama ukupno). Godišnje u stvaranju programa surađuje četrdesetak pisaca, prevoditelja, dramaturga...


Među najzaslužnije za razvoj svega što se postiglo na Hrvatskome radiju svakako spadaju Zvonimir Bajsić, Marijan Koletić, Nikola Vončina te mnogi drugi kojima ovdje ne spominjemo imena.


Zvonimir Bajsić


Otac dokumentarne radiodrame



Odnedavno jedna dvorana na HRT-u nosi ime Zvonimira Bajsića (1925–1987). S pravom jer riječ je o autoru koji će, kako piše Nikola Vončina, »na području radiodrame hrvatski radio uvesti u elitne krugove svjetske radiofonije«. U svojoj knjizi isti autor spominje Bajsića kao čovjeka koji prekida s izvođenjima ruskih autora, pa prvi 1951. režira djelo američkog autora Normana Corwina Bez naslova (prijevod Borislav Mrkšić), a zatim i njemačkog autora Oskara Wesela Hirošima... Iste te 1951. na Radiju Zagreb debitiraju budući krugovaši. Tada je naime izvedena Životna tragedija Ivana Mane Jarnovića, a Vončina ističe kako je to »nakon oslobođenja bila jedna od prvih literarno-glazbenih formi.«

Bajsić je ostavio više od 250 radiodramskih ostvarenja. U njegovoj radijskoj režiji premijerno se izvode dramski tekstovi Antuna Šoljana, Ivana Slamniga i drugih hrvatskih pisaca, kao i prva javna izvođenja Becketta i Ionesca na prostorima bivše Jugoslavije. Za mnogobrojne radiodramske režije Bajsić je dobitnik niza nagrada na festivalima u zemlji i svijetu, pa je tako i posljednja režija, Čovjek koji je spasio Nizozemsku (Antun Šoljan), osvojila 1985. Prix Futura u Berlinu.

Njegovi vlastiti radiodramski tekstovi, osim na Radiju Zagreb, izvedeni su i prevedeni na više od dvadeset važnih svjetskih radijskih postaja. Najvažniji su Bajsićevi radiodramski tekstovi: Laka noć Leno (1954), Mekana proljetna zemlja (1959), Varalice (1959), Čuvajte se subote (1962), Lice iza stakla (1963), Prijatelji (1966), Gle, kako dan lijepo počinje (1974), Gospodo, čovječanstvo je umorno (1978), Ne (1980) te posljednja, Slike iz života jednog radiodramaturga.

Ono po čemu će Zvonimir Bajsić zauvijek ostati upamćen jest njegov osebujni opus dokumentarne radiodrame, tj. featurea (fičera). On je 1968. autor prvog featurea u nas pod simboličkim naslovom Zbogom.

Osim desetaka domaćih nagrada svojim je radom zadivio svijet te je na festivalima kao što su Prix Italia, Ondas te Prix Futura u više navrata nagrađivan glavnim nagradama. On je svakako hrvatski autor s najviše nagrada. Bajsićevi radovi uvršteni su u Antologiju 30 godina svjetskog featurea European Broadcasting Uniona postali su dio obavezne literature.

Praško proljeće 1984. (u suradnji s ton-majstorom M. Jurjevićem), posljednji i najimpresivniji feature, Zvonimira Bajsića, u kojem se govori o kulturi kao mogućnosti otpora. Autor nije doživio premijeru toga djela na Radiju Zagreb.


Umjesto razgovora o nagradama – zabilješka


Jedino je pravo bogatstvo bogatstvo duše


Na festival smo, nažalost, urednica Nada Zoričić i ja, došle na sam kraj. Uzbuđenje, napetost i iščekivanje pomalo raste, usprkos silnim naporima da se držimo čvrsto na zemlji. Nada je negdje u gužvi u pregrijanoj dvorani, a ja na stubama održavam nezainteresiranu facu proučavajući krovnu konstrukciju poluotvorene zgrade koju provjetravaju mediteranski vjetrovi. Jedino mi je uho, kao zakletu radijskom djelatniku, stalno uključeno: i zaista, začujem poznate zvuke guslara, koji pjeva Lukijanov tekst u maniri narodnoga pripovjedača. (Fusnota: Lukijan iz Samosate: Grk iz Sirije, zanemaren, gotovo nepoznat, a zapravo postmodernist antike koji ironizira klasike antičke književnosti, jedan od prvih autora fantastičnih pripovijesti.) Je li moguće? Naša emisija u užem izboru? Možda mi se ipak samo čini? Uskoro dolazi kolega s poljskoga radija i uzbuđeno maše. Dobro, samo mirno, nije to najstrašnije što se čovjeku može dogoditi.

Konačno, kava, voda, hrana na najljepšem mjestu cijeloga kompleksa – velikoj, osunčanoj terasi okrenutoj moru. Ubrzo dolaze članice žirija pjevajući temu iz naše emisije, čestitaju, a zatim još veći šok. Predsjednica žirija zove Nadu u stranu i otkriva joj, dan prije službenoga proglašenja, da je naša emisija osvojila glavnu nagradu, i da možemo javiti sretnu vijest u redakciju. Kako je i druga emisija Dramskog programa Leon i Kata, autora Nikice Klobučara i Srđana Nogića, i urednika Ljube Pauzina također nominirana za nagradu, tražimo u gužvi predsjednika žirija za dokumentarnu dramu. Srećom, to je naš prijatelj s austrijskoga radija, kojega možemo zamoliti da nam otkrije tajnu; je li i ta emisija osvojila prvo mjesto? Da, oba su pala!

Prtljaga ne stiže, kupujemo nešto na brzinu za svečanu prigodu, štipamo se u nevjerici, kupujemo suvenire i, napokon sutradan, dva sata prije ceremonije dolaze kovčezi. Sad nam je već sasvim svejedno, ionako je bilo toliko uzbuđenja da nam priprema za dodjelu nagrada postaje nevažna.

A što jest važno? Ono što ostaje kao najvažnije zadovoljstvo je da je posao kojim se bavimo i koji volimo dobio veliko svjetsko priznanje.

A kao posljednja zadaća ostaje ona najteža: ostati isti kao prije. I, sasvim prigodno, vraćam se na Lukijanov citat: »Jedino stvarno bogatstvo je bogatstvo duše, ostala su podložna velikim gubicima.«


Jasna Mesarić

redateljica u Dramskom programu

Hrvatskog radija


Nikola Vončina


Među prvima u Europi


Nikola je Vončina, kako piše Antonija Bogner-Šaban, »dramski povjesničar i vrstan radijski stručnjak... autor niza knjiga, studija i preglednih članaka u kojima uspješno povezuje dva prožimajuća polja – dramsko i radijsko.« O tome što ga je potaknulo na istraživanje povijesti radija Vončina kaže u Portretu umjetnika u drami: »Prve moje spoznaje o našoj radiofonskoj tradiciji, još iz vremena kad sam radio na radiju, ponukale su me na taj rad. Ustanovio sam, naime, da smo pripadali među one malobrojne narode koji su bili zasnivači specifičnog radiofonskog stvaralaštva u Europi i svijetu (prva hrvatska radiodrama Vatra Ive Šrepela emitirana je primjerice prije prve talijanske, prve ruske itd.) i da se u tom pogledu nemamo čega stidjeti. Još onda sam pomišljao kako bi to valjalo iscrpnije istražiti, a tad sam imao vremena da prionem tom poslu. Naravno, obradivši prvo razdoblje, nazovimo ga međuratnim, nadošao sam na razdoblje Drugog svjetskog rata, pa na poratno... i, eto, tako, to je išlo dalje.«


Prva radiodrama Vatra, a ne Konvoj



Listati knjigu Nikole Vončine Dvanaest prevratnih godina: 1941–1953. (zapravo je riječ o Zborniku Trećega programa Radija Zagreb) zaista je pravo i istinsko zadovoljstvo. Primjerice on piše kako je u vrijeme NDH djelovao Hrvatski krugoval, koji je nudio brojne kulturne sadržaje. U sklopu Dramskog četvrtka, ističe autor, u program je vraćena prava radiodrama s obradom nnogih svjetskih klasika, pa književnika iz Hrvatske. Još dodaje: »U emisijama iz književnosti, u kojima su osim Miroslava Krleže i još pokoje doista rijetke iznimke redovito sudjelovali svi najistaknutiji pisci onoga vremena. (Vladimir Nazor je, primjerice, posljednji put pred mikrofonom čitao svoje pjesme na Badnjak 1942, samo pet dana prije odlaska u partizane s Ivanom Goranom Kovačićem).«

Vončina piše kako je uprava Hrvatskoga krugovala bila snošljiva prema onima koji su bili neskloni poretku. A motiv je bio – sačuvati funkcioniranje ustanove...

Ulazak partizana u Zagreb značio je najavu »još jedne promjene političko-programskog predznaka iz povijesti zagrebačke radio-stanice«. Neki su od članova vodstva ostali, drugi su uhićeni, a dvojica su ubijena. Ideologizacija i politizacija vidjela se u to vrijeme najviše u informativnim emisijama, ali nisu bile pošteđene ni emisije iz kulture. Tako je, piše Vončina »veličanje Sovjetskog Saveza i povezanost s njim ostalo jednom od osnovnih programskih zadaća. (...) pa je npr. 20. studenog 1945. Drago Ivanišević pred mikrofon redateljski postavio jednočinku Jurja Valdena Lupež iz Amsterdama (to je druga dramska emisija uopće u poratnom razdoblju)...« I dvotjednik »Radio Zagreb« donosio je mnoge članke i fotografije o SSSR-u...

Zanimljiv i duhovit zna biti Vončina kad piše o tim olovnim vremenima. Tako napominje da su se »... nametnule ponajprije dogmatsko-pragmatične namjere politike (godina je 1947, op. a.) da sveukupnu ‘nadgradnju’, pa i umjetnost, kulturu... stave u službu ‘razvoja proizvodnih snaga’ odnosno ‘stvaranja socijalističkih društvenih odnosa’.« Osnivanje Radiodramskog studija, saznajemo, mijenja situaciju, iako i dalje prevladavaju djela sovjetskih autora. Dramskim programom rukovodi Mladen Škiljan do 1948, a zatim Ivan Hetrich...

Povijest radija ide dalje, a radi »produbljivanja bratstva i jedinstva« uvodi se u sezoni 1949/50. i suradnja i razmjena gostovanja zagrebačkoga Radiodramskog studija i s Dramskim programom Radio Beograda.

Prva poslijeratna radiodrama Konvoj Ivana Hetricha i Borislava Slanine proglašena je za veliki događaj, čak je rečeno da je prva naša ili domaća radiodrama uopće. To Nikola Vončina oštro opovrgava i napominje da je prva bila 1927. Šrepelova Vatra, a poslije ih je izvedeno još podosta.

Vijenac 382

382 - 23. listopada 2008. | Arhiva

Klikni za povratak