Vijenac 380

Likovne umjetnosti

Izložba Osječki skulptori moderne, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 19. lipnja – 29. rujna 2008.

Zaboravljeni kipari međuraća

Izložba Osječki skulptori moderne, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 19. lipnja – 29. rujna 2008.

Zaboravljeni kipari međuraća


U hrvatskoj povijesti umjetnosti mnoštvo je terra incognita koje se katkad znaju pokazati kao iznimno zanimljiva područja istraživanja i interpretacije, a jedna od njih nedvojbeno je i osječka skulptura prve polovice i sredine 20. stoljeća. Grad koji je mjesto u povijesti moderne hrvatske umjetnosti stekao ponajprije zahvaljujući secesijskoj arhitekturi, kinu Urania Viktora Axmanna, Pejačevićevu zdencu Wilhelma Carla Hofbauera, kućom Povischil Ante Slavičeka, čuvenom glavnom poštom mađarskog arhitekta Istvana Bierbauera, činilo se da i nije imao neku posebnu skulptorsku ili slikarsku scenu. Mora se priznati da razina koju je dosegnula secesijska arhitektura grada gotovo nikada neće biti dosegnuti slikari i skulptori koji su u tom vremenu živjeli u Osijeku. To ipak ne znači da nije bilo zanimljivih i važnih djela, niti da ta scena nije bila bogata autorima, kako je to uostalom i pokazao mladi kustos Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku Daniel Zec, organiziravši izložbu osječkih kipara Josipa Leovića, Mihaela Živića, Oskara Nemona i Rudolfa Švagela-Lešića, koja se nalaze u fundusu ustanove. Skupina nije odveć homogena, jer su u osnovi samo Leović i Živić, a nešto kasnije i Švagel-Lešić dulje vremena živjeli i radili u Osijeku. Sva su četvorica, međutim, na ovaj ili onaj način ipak vezana uz grad na Dravi.

U neveliku prostoru prizemlja galerije izloženo je dvadesetak djela spomenutih kipara nastalih uglavnom između početka dvadesetih i kraja tridesetih godina 20. stoljeća. Iznimka je jedno djelo Josipa Leovića iz 1960. te studija za skulpturu Majka i dijete (koja je podignuta kao spomenik stradanju osječkih Židova u Drugom svjetskom ratu) Oskara Nemona, vjerojatno iz 1965.

Stilski izrazi koji obilježuju njihova djela kreću se od kasne secesije i simbolizma, katkad s primjesama art-décoa, do raznih realizama tipičnih za međuratno razdoblje. Utjecaj čelnih osoba tadašnjega hrvatskog i jugoslavenskog kiparstva također je jasno vidljiv. Kod Mihaela Živića zapaža se tako nasljedovanje djela Ivana Meštrovića, kako ponajprije pokazuje njegova studija Muškog torza, a u djelu Rudolfa Švagela-Lešića (Ženski akt iz 1938) utjecaj njegova profesora s Akademije Frana Kršinića.

Od četvorice skulptora najdublji je trag u osječkoj sredini nedvojbeno ostavio Josip Leović. Osječanin je rođenjem, a u rodnu je gradu i živio veći dio života radeći kao nastavnik na Ženskoj realnoj gimnaziji te, nakon Drugoga svjetskog rata, kao kustos i restaurator u Muzeju Slavonije. Najzanimljiviji je dio njegove biografije suradnja s osječkim poduzetnikom Rudolfom Povischilom, čija je obitelj posjedovala uglednu tvornicu pokućstva, a za čiju je vilu Ankin dvor u blizini grada izradio niz skulptura. Od radova koje je Leović izveo za Povischila na osječkoj je izložbi prikazana Žalost, nastala oko 1920. Skulptura je oblikovana posve u tradiciji secesijsko-simbolističkog kiparstva iz ranijih desetljeća 20. stoljeća. Na sličnu je tragu i skulptura Radnika (1927), barem u oblikovnom smislu, iako se u biranju teme nazire socijalna osjetljivost karakteristična za međuratnu hrvatsku umjetnost.

Kipar koji se na izložbi najviše izdvaja opusom nedvojbeno je Oskar Nemon. Iako je podrijetlom iz osječke obitelji Neumann (poslije je promijenio prezime) Nemon nije bio vezan stvaralaštvom za rodni grad – u međuraću je živio uglavnom u Bruxellesu da bi se potom 1939, bježeći od nacista, preselio u Englesku. On dakle nije mogao utjecati na ostale umjetnike iz kruga i samo ga zbog podrijetla autor izložbe uključuje u tu skupinu skulptora. Nemon ima izrazito zanimljivu biografiju – u Engleskoj je bio vrlo cijenjen portretist, a prijateljevao je s belgijskim nadrealistima i Sigmundom Freudom, kojega je i portretirao i čiji je portret izložen i na ovoj izložbi.

Većina skulptora prilično je nepoznata širemu krugu ljudi, no neki od njih gotovo su posve zaboravljeni, kako pokazuje primjer Rudolfa Švagela-Lešića. Taj se kipar, naime, tijekom Drugog svjetskog rata vezao uz ustaški režim pa je u poslijeratnom razdoblju bio posve gurnut na marginu. Iako nije riječ o veliku imenu, njegova je portretna plastika zanimljiva na razini dokumentarne vrijednosti.

Zanimljivo je napomenuti kako je glavni izvor financiranja skulptora (osim, jasno, Nemona) bio u osnovi jednak kao i glavnim osječkim slikarima 19. stoljeća (Hötzendorfu i neko vrijeme Waldingeru) – radili su u raznim školskim ustanovama. Ta informacija nije navedena bez razloga – ona naime pokazuje kako osječka sredina još nije bila dovoljno ekonomski moćna da bi mogla izdržavati umjetnike koji bi živjeli isključivo od svoga stvaralaštva – no takva je situacija, mora se priznati, u međuratnom razdoblju, obilježavala većinu hrvatskih gradova.

Iako ni skupina umjetnika koji su prikazani na izložbi, a ni izložena djela ne čine osobito koherentnu skupinu, njihovo je izlaganje nedvojbeno pridonijelo razumijevanju osječke, pa i hrvatske likovne scene međuratnog razdoblja. Izvlačenje potpuno zaboravljenih djela iz nedostupnih depoa muzejskih ustanova vrijedno je samo po sebi, a činjenica da je, barem dijelom, riječ o zanimljivim ostvarenjima, nedvojbeno će potaknuti i sama autora izložbe, a vjerojatno i druge povjesničare umjetnosti, na dalje istraživanje njihovih opusa.


Dragan Damjanović

Vijenac 380

380 - 25. rujna 2008. | Arhiva

Klikni za povratak