Vijenac 380

Kritika

Dmitro Pavličko, Mala antologija horvatskoji poeziji. Ideja svitu. Vidavnictvo Solomiji Pavličko Osnovi, Kijev, 2008.

Ukrajinska vizija hrvatskog pjesništva

Dmitro Pavličko, Mala antologija horvatskoji poeziji. Ideja svitu. Vidavnictvo Solomiji Pavličko Osnovi, Kijev, 2008.

Ukrajinska vizija hrvatskog pjesništva



Misao svijeta (ukr. Ideja svitu) nazvao je svoj izbor hrvatskoga pjesništva njegov prevoditelj, doajen ukrajinske književnosti, pjesnik, publicist, političar Dmitro Pavličko. U nadahnutom uvodu autor ustvrđuje da je ideja svijeta, razmišljanje o njoj, u hrvatskoj poeziji konstanta koja se prenosi stoljećima. Izbor pjesama ostvaren je tako da predoči ukrajinskom čitatelju tu snažnu idejnu, filozofsku napetost hrvatske pjesničke misli, njezinu misaono-estetsku razinu. Zamisao se ostvaruje pomno odabranim izborom od renesansnoga doba do suvremenosti. Ukrajinski pjesnik ostvaruje svoju davnu zamisao – antologijski predočiti hrvatsko pjesništvo barem u njegovu malom izboru, kako je i nazvana knjiga. Iz pera znanog ukrajinskog pisca, prevoditelja antologija iz svjetske poezije, hrvatska je dobila jedno od rafiniranih ostvarenja u ukrajinskom ruhu.

Put hrvatske pjesničke riječi na ukrajinsko tlo bio je obilježen svim onim što je pratilo ukrajinsku književnost u prošlom stoljeću, prožetom sovjetskim režimom koji je stvarao mitove o neprijateljskom zapadu u kojem je hrvatska kultura bila posebno opterećena još i ruskom percepcijom toga doba. No u Ukrajini, bez obzira na rigoroznost režima koji je težio iskorijeniti bilo kakvu nacionalnu osobitost, prosijavalo je posebno stajalište o Hrvatskoj. Posebice u zapadnoj Ukrajini, Galiciji, koja je pripadala istom austro-ugarskom krugu, a pod sovjetski režim potpala 1939. Upravo tom krugu pripada i Dmitro Pavličko, Galičanin, kako s ponosom imenuju sebe tamošnji Ukrajinci kojima je središte – L’ viv. Još od 19. stoljeća Galicija je imala značaj ukrajinskoga Pijemonta, čiji je prvak Ivan Franko, Jagićev doktorand u Beču, crpao motive i iz hrvatske usmene književnosti. Dmitro Pavličko je, za razliku od pisaca istočnijega podrijetla, znao za Hrvatsku, jer je njegov rodni prostor ispunjen odjecima arhaičkih kultura u kojima se spominje i ime Bijeli Hrvati. Urednik vodećega ukrajinskog časopisa za inozemnu književnost »Vsesvit« (»Cijeli svijet«), on je u doba Brežnjevljeva sivila uspijevao donositi prijevode iz hrvatske književnosti od klasike – primjerice, Marina Držića – do upoznavanja sa suvremenicima, u mjeri koju je dopuštala cenzura. Zahvaljujući tim prijevodima probijao se put prema hrvatskoj antologiji.

Ona počinje sonetom anonimnog autora Prsten, ukrajinski ga prevoditelj naziva prvim sonetom u Slavena, opažajući u njemu upravo ideju svijeta. Pavličko prati tu ideju dalje, stoljećima, od liričara dubrovačke škole do baroka. Gundulić osim visokih pjesničkih procjena doživljava zanimljivo povezivanje s događajima minuloga stoljeća. Naime, ukrajinskog autora zadivljuje da Gundulić prikazivanjem roba koji sjedi na prijestolju nastupa ujedno kao vizionar daleke budućnosti, posebice proleterskoga carstva Lenjina i Staljina, opaža Pavličko. Prevedeni su i fragmenti iz Osmana, gdje blistavi barokni batalist stvara panoramu bitke u kojoj su oslikani pukovi ukrajinskih Kozaka, o čemu se u ukrajinskoj filologiji dobro znalo, ali ti su fragmenti na ukrajinski prevedeni prvi put. Neki su hrvatski barokni pjesnici uspoređeni s Ukrajincima, posebice s legendarnim lutajućim filozofom 18. stoljeća Grigorijem Skovorodom. Prema Pavličkovu opažanju hrvatski je književni jezik u povijesnom razvoju imao više sreće, jer se nije potiskivao crkvenim latinskim, dok je ukrajinski sve do kraja 18. stoljeća bio potisnut crkvenoslavenskim.

U rodoljubnim pjesmama Ljudevita Gaja osluškuju se motivi srodni ukrajinskoj poeziji, gdje ideja neiskorjenjivosti naroda prevladava i zvuči u ukrajinskoj državnoj himni, što potvrđuje sličnost državotvornih težnji dvaju naroda, zaključuje autor. Istaknutim dosegom hrvatskoga pjesništva nazvana je filozofska lirika druge polovice 19. stoljeća, čiji vrhunac autor vidi u Kranjčeviću. Upravo je njegova pjesma Misao svijeta i potaknula prevoditelja na naslov antologije. Tu filozofsku osobinu Pavličko prati u sljedećem, 20. stoljeću. Posebno oduševljenje izazvao je Tin Ujević: »Kada sam razmišljao o tome da li početi rad na prijevodima hrvatskog pjesništva, došao mi je pred oči sonet Hrvatskim mučenicima… To djelo proželo me kao da je izašlo ispod pera Tarasa Ševčenka. Pročitavši i prevevši ga, nisam više mogao zaustaviti osjećaj štovanja prema hrvatskoj riječi; ova antologija nastala je kao moja zahvalnost velikom hrvatskom pjesniku.«

I suvremeno hrvatsko pjesništvo za ukrajinskog je autora nastavak traganja za idejom svijeta. U pjesnika 20. i 21. stoljeća on osluškuje »ispovijed ljudi – jedni su preživjeli poteškoće fašističke i komunističke tiranije, drugi, mlađi – sa strepnjom se zadubljuju u globalizacijsku budućnost planeta, gdje romantičnu ideju nacionalno raznovrsnog i pravednog svijeta gazi moćna mašina stereotipnoga života.«

U antologiju je Pavličko uključio i svoje prijevode zbirke U ovom strašnom času, koja je doživjela čak nekoliko varijanti prijevoda na ukrajinski. Pavličko je za tu antologiju saznao kao ukrajinski veleposlanik u Slovačkoj, gdje je od hrvatskoga veleposlanika dobio knjigu, preveo je i pohvalio u uvodu svojoj antologiji.

Autor spominje i sve prethodne prevoditelje hrvatske poezije u Ukrajini koji su pridonosili upoznavanju, od kojih mnogih više nema. Dmitro Pavličko, i sam doajen ukrajinske književnosti, ogledajući se na urađeno, kao da donosi ispriku za svoj uradak: »Meni je žao što nisam preveo mnoga djela hrvatskih pjesnika koja su me se dojmila. Ali se nadam da će moja antologija postati pozivom drugima, mlađima od mene ukrajinskim prevoditeljima, da stvore široko platno, na kojem bi u našem jeziku zaživjele metafore bogate croatiane, čemu bih i ja rado dao skromni doprinos.«

Govoreći o ovoj antologiji, ne mogu ne prisjetiti se kako sam svojedobno, odlazeći na diplomatsku službu u Hrvatsku, predao u Kijevu Dmitru Pavličku, tada istaknutom političaru, zastupniku prvog ukrajinskog parlamenta u neovisnoj Ukrajini, knjige hrvatskog pjesništva s riječima da je upravo on taj koji je pozvan prirediti hrvatsku antologiju. Ne bez razloga: upravo zahvaljujući njemu te istomišljenicima ukrajinski je parlament 11. prosinca 1991. donio odluku o priznanju neovisnosti Republike Hrvatske.

Pravednost takve odluke uskoro je potvrđena istim odlukama ostalih zemalja. Dmitro Pavličko ostvario je obećanje i objavio svoju antologiju, makar i malu. Ona je također odraz njegova stajališta u pjesmi Hrvatska, razabiremo osjećaje neke dubinske povezanosti s Hrvatima:

Ko nestali snovi iz djetinjstva

Tu nada mnom blista krošnja siva:

Tisućljetna maslina, Hrvatska,

Puna rana, ali uvijek živa!

(Prijevod Antice Menac)

Kao jedan od priređivača i organizator ovoga izdanja imao sam posebno zadovoljstvo osjetiti veliki val dobronamjernosti iz odgovora hrvatskih autora, živih i zastupnika pokojnih koji su davali suglasnost za objavljivanje pjesama u antologiji.

Knjiga je izašla i uz potporu Ministarstva kulture RH i osobnu financijsku potporu veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Markijana Lubkivsjkog. Sve to izraz je posebnoga ozračja, dubinskoga, provjerena vremenima koje bismo nazvali hrvatski ukrajinizam ili ukrajinski kroatizam, riječima Dmitra Pavlička u pogovoru antologiji: »Hrvatsko pjesništvo za nas, Ukrajince – to je živa povijest duha srodnog naroda, čitajući je mi upoznajemo sebe, obogaćujemo se vjerom u svoju i hrvatsku nacionalnu, kulturnu i državnu neumrlost.«


Jevgenij Paščenko

Vijenac 380

380 - 25. rujna 2008. | Arhiva

Klikni za povratak