Vijenac 380

Naslovnica, Razgovor

Razgovor: Milan Ivkošić, novinar

Mediji provode represiju nad narodom

MILAN IVKOŠIĆ, NOVINAR

Mediji provode represiju nad narodom



Novinar Milan Ivkošić u sadašnjem hrvatskom novinarstvu jedan je od rijetkih novinara, možda i jedini, koji o hrvatskoj stvarnosti piše i govori bez ustručavanja i dodvoravanja. Oštra pera, mnogima, a osobito vlasti, stalno je smetnja da dokraja i bez straha provedu što naume. O sebi i svojem pisanju te o vlasti, narodu, kulturi, identitetu i mnogočemu govori u ovom razgovoru za »Vijenac«.


Kako je danas biti novinar?

– Kako komu. Ja sam se uspio izboriti za nezavisnu, autorsku poziciju i meni je lijepo biti novinar. Pišem o čemu hoću i kako hoću.


Pišete li odgovorno?

– Dakako. Da ne povrijedim čitatelje novina i ne naudim vlasniku novina i redakciji, koji pak baš nimalo ne utječu na moje stavove. Meni je ugodno biti novinar. Zapravo mi je uvijek bilo ugodno novinariti, čak i u komunizmu kada je bilo liberalnijih urednika, poput Seada Saračevića i Marija Bošnjaka u »Startu«, pa kasnije u »Studiju«, a posebno se s veseljem sjećam 1971. godine kada sam pisao u »Tlu« kojemu je glavni urednik bio Stjepan Čuić, a ja zamjenik. Inače su taj list, ako možda neki vaš čitatelj ne zna, pokrenuli Miroslav Tuđman, Ivan Rogić i Ivan Starčević.


Ivan Rogić Nehajev?

– Da. Tu je ekipu, vjerovali ili ne, posredno smijenila Savka Dabčević Kučar jer su oni malo ranije progovorili nego proljećarski političari. Prvi su pisali o jadranskoj orijentaciji, o deviznom režimu, o novcima koji se odlijevaju u Beograd, o hrvatskom jeziku... Tada su glavni zahtjevi bili: hrvatski jezik, hrvatski kapital koji se odlijevao izvan Hrvatske i prekid s političkom represijom. Spomenute teme i danas su aktualne. A jezik koji se danas govori i piše gori je nego u doba Jugoslavije.

Iznevjereni su svi zahtjevi iz vremena Hrvatskog proljeća. Hrvatski je jezik ugroženiji od engleskoga nego što je nekada bio od srpskoga, danas su stranci popapali kud i kamo više hrvatskoga novca nego što su onda to činile beogradske banke i srbijanski reeksporteri. Danas smo svjedoci i političke represije u Hrvatskoj. Sudi se hrvatskim generalima i u Haagu i u Zagrebu, a srpski zločinci šetaju slobodni. Uz to, potpuno se neobjektivno i pristrano ponašaju i mediji i represivne institucije.


Na što konkretno mislite?

– Delikti koji su u vezi s Drugim svjetskim ratom, isticanje partizanštine, petokrake i odanosti Josipu Brozu Titu prolaze ne samo nekažnjeno, nego se kao pozitivni bilježe u svim medijima, a svako verbalno isticanje ili nošenje ustaških obilježja kažnjava se. Apsolutno se u tome slažem s Ivom Bancem, s kojim se gotovo nikada ne slažem, koji je za uravnotežen i isti odnos prema i crvenim i crnim deliktima. Kažnjavati ne bi trebalo nikoga, ali bi trebalo imati objektivan odnos prema i jednoj i drugoj vrsti oživljavanja totalitarnih režima.


Ima li izgleda da se to u dogledno vrijeme u Hrvatskoj riješi?

– Sve te teme iz prošlosti, ti ustaše i partizani, mogli bi početi blijedjeti i gubiti značenje kada bi Hrvatska imala dobro gospodarstvo, kada bi bilo posla za ljude. Bez toga uvijek će se izmisliti neki ustaša. Na Thompsonovu koncertu pojavi se samo jedan jedini čovjek s ustaškim obilježjima, možda i namjerno ubačen, pronađe ga se i uvjetno kazni. Uopće se ne spomene njegovo ime i prezime, što odmah baca sumnju na autentičnost njegova ustaštva. Svih 120.000 ljudi oblati se zbog jednoga.


Većina medija tvrdila je da je bilo manje.

– Mogu oni tvrditi što hoće, ali ja sam te ljude vidio svojim očima. Bio sam u Praškoj i pokušao od mjesta gdje je nekoć bila sinagoga prodrijeti do Trga, ali nije se moglo od silne gužve, i po tome sam zaključio da je bilo barem 120.000 ljudi. Bili su zakrčeni i drugi prilazi Trgu. O tom mediji ne pišu, nego o nečemu što praktički ne postoji, što nekomu treba, što postaje senzacija i tema dana i što ima međunarodni odjek. Pa o tome piše Slavenka Drakulić u »Guardianu« dodvoravajući se javnosti jedne zemlje koja kao agresor u Iraku vodi jedan od najkrvavijih ratova u povijesti. Mislim da i ova vlast, a i neki međunarodni čimbenici kojima Hrvatska nikada nije bila draga, uvijek podsjećaju na prošlost zato da se Hrvatska ne bi digla na noge i okrenula budućnosti.


Zanimljivo je da se nacionalni naboj prazni na Thompsonovim koncertima i na nacionalnim utakmicama.

– Nije to ništa neobično. Darko Glavan je Thompsona uspoređivao s nekim vrlo popularnim američkim pjevačima, koji također imaju domoljubnih poruka. Meni su Thompsonovi koncerti i pražnjenje nacionalnog naboja na tim koncertima normalna stvar, kao što mi je normalna stvar i isticanje nacionalizma na utakmicama. Pa i Englezi se u tome ističu, a da ne govorimo o Amerikancima.


Da, ali to je dijelu Hrvatske nenormalno. Sjećam se kada je Janica Kostelić na Olimpijadi osvojila četiri medalje, tri zlatne i jednu srebrnu, onda je gospođa Vesna Pusić po Saboru govorila zašto toliko maše hrvatskom zastavom!?

– Ah, gospođa Pusić! Kada uspoređujem sebe s tim ljudima, onda mi se čini da bi njih trebalo jako, jako žaliti. Jer mora da se gospođa Pusić i cio niz intelektualaca, poluintelektualaca i inih jugonostalgičara, neću reći lijeve orijentacije kako netko ne bi pomislio da mislim na cijelu ljevicu, strašno osjećaju kad se obilježavaju obljetnice Domovinskog rata pa se maše hrvatskim zastavama, kada se igra neka važna međunarodna nogometna ili koja druga utakmica, pa se maše hrvatskim zastavama, a toga ima često, vrlo često, jer smo jaka sportska nacija. Oni crvenilo na hrvatskoj zastavi doživljavaju kao izazov. U odnosu na njih ja se osjećam superiorno jer živim u državi koju sam želio, za koju sam se, kao i milijuni u ovaj državi, malko i žrtvovao. Njima hrvatska obilježja smetaju jer Hrvatsku nikada nisu željeli. Niti će se ikada s njom moći poistovjetiti, sjediniti i doživljavati je kao svoju. To su internacionalisti, ljudi bez zavičaja, bez domovine, bez ognjišta...


Može li u svemu tome novinar biti savjest društva?

– Bez obzira što je ta sintagma potrošena i izlizana, ona je točna. Novinari bi morali biti savjest društva. Meni je drago kada mi neki čitatelj kaže – napisao si točno ono što sam ja mislio, samo što ja to ne mogu izraziti. Onda mu kažem – ja sam profesionalac i meni je zadatak da pišem o onome što ljudi misle. Nisam ja sad neki genijalac koji će izmišljati nešto što u ljudima već ne postoji. Vi ste među ostalim dramski umjetnik i glumac, bili ste u doticaju s vrhunskim dramatičarima i književnicima pa znate ovo: kada u sebi ne bismo imali veličinu čitatelja koji je u stanju primiti ono što nam pišu Dostojevski, Shakespeare, Homer i drugi, mi ih ne bismo mogli razumjeti. Dakle, onako kako Dostojevski, Shakespeare i Homer izražavaju misao svijeta, tako i novinari izražavaju pozitivnu misao društva u kojemu žive. I utoliko oni jesu savjest društva. Ništa novo u usporedbi s onim što u predodžbi čitatelja već ne postoji. Samo to uobliče i izraze kao neki opći stav.


Koliko polarizacija društva utječe na polarizaciju našeg novinarstva?

– Jako. Čak i neki ljudi slijeva poput Žarka Puhovskog priznaju da su mediji u Hrvatskoj puno ljeviji od naroda. Lijevi novinari čine 80, možda čak i 90 posto hrvatskih medija.


Je li to dobro za našu javnost?

– Nije. Ne bih htio govoriti o »Večernjaku« jer ga smatram uravnoteženim dnevnim glasilom koje piše i za liberalnu i za konzervativnu desnu publiku.

Hoćete reći da toga nema u drugim novinama?

– Da. Recimo, »Novi list«, koji je u informativnom smislu odličan i ima što stalnih, što vanjskih tridesetak komentatora i svi su odreda lijevi. Donekle je među kolumnistima postignuta ravnoteža recimo u »Jutarnjem listu«, no »Slobodna Dalmacija«, koja pokriva najkonzervativnije područje u Hrvatskoj, ne da je lijeva, nego je ultralijeva. Gora je i od pokojnog »Ferala«. I na televiziji vladaju voditelji političkih emisija, Dnevnika, i Otvorenog, koji su mahom ljevičari. Tako dobivamo postotak koji sam maloprije spomenuo.


Stvara li taj nerazmjer kaos?

– Neku vrstu kaosa stvara, i nacija je zbog toga pomalo u shizofrenom stanju.


Shizofrenom stanju?

– Naravno. Kada Aleksandar Stanković u vrlo gledanu terminu u nedjelju u dva popodne ljevičari i propovijeda ateizam, protukršćanstvo, kad to radi iza nedjeljne mise i pred milijunima ljudi, naravno da je onda to shizofrena, neprirodna situacija. Isto je tako neprirodna situacija kada Mislav Bago, a u posljednje vrijeme i Dijana Čuljak koja je postala gora od njega, u vrijeme kada počinje suđenje Gotovini u studio dovode pet ljudi izrazito neprijateljski raspoloženih prema Gotovini i prema Tuđmanu. I to gleda cijela Hrvatska, koja je baš po anketama te iste televizije imala 90 posto naklonosti prema Anti Gotovini. Dobro se sjećam, u jednoj je emisiji bilo pitanje o tome jeste li za Gotovinu ili za Europsku Uniju, i od svih odgovora 90 posto bilo je za Gotovinu, a samo 10 posto za EU. Ti voditelji, ako tema ima ideološki karakter, dovedu četiri ljevičara i samo jednog kontra njima, koji bi im kao trebao držati ravnotežu. To je neobjektivno, nekorektno i to se kosi sa svim novinarskim pravilima koja se uče iz novinarski udžbenika.


Znači li to režiranje demokracije?

– Ne samo da je režiranje, nego je nametanje jednog dojma o državi i narodu koji je netočan. To je jedna vrsta političke represije nad sviješću, savješću i duševnim stanjem naroda. Jer ako milijun Hrvata plaća pretplatu i ako od tih milijun devedeset posto ima drukčije mišljenje od većine voditelja, onda je to itekakva represija.


Zašto je tako?

– Zato što je u jugoslavenskom novinarstvu sve do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća 98 ili 99 posto novinara bilo u članstvu Saveza komunista. Nakon raspada Jugoslavije neki idu u četnike, postaju medijski glasnogovornici Miloševićeva zla, a glavnina ostaje i iz istih tih političkih miljea regrutiraju se novi novinarski kadrovi. Stjecaj okolnosti bio je takav da su vlasnici glavnih medijskih kuća postali ljudi lijeve, nekad jugoslavenske orijentacije. Čim se neki ljevičarski novinar posklizne na pločniku, reagira Hrvatsko novinarsko društvo i odjek se čuje sve do Bruxellesa, a desni novinar može biti i ubijen, to će biti objavljeno kao neka bezvezna vijest. Ili osmrtnica! Stanje je grozno. U takvu stanju izboriti se za izražavanje konzervativnih desnih stavova na liniji državotvornosti, domoljublja i suverenosti Franje Tuđmana mali je pothvat.


Hoćete reći kako takvi negiraju državu?

– Ne bi se moglo reći da negiraju, ali bi je u najboljem slučaju htjeli urediti isključivo po svojoj mjeri, po mjeri svojih interesa i svojih nazora. Ne možete reći da npr. »Novi list«, »Slobodna Dalmacija«, »Jutarnji list« i televizija ne pridaju dovoljno i dostojno značenje uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, uspjesima Janice Kostelić, Blanke Vlašić, tenisača, rukometaša itd. Ne bih rekao da su to ljudi koji ne žele Hrvatsku, ali bi je u najboljem slučaju htjeli imati isključivo prema svojoj mjeri.


Tako je kad je riječ o sportu, no kad je posrijedi kultura baš i nije tako?!

– Mislite na ljevičare?


Da.

– Nije zato što su tašti. Oni su u umjetnosti takmaci. Jedni se drugima osvećuju, zbog sitnica izbijaju svađe. Ali unatoč međusobnu gloženju oni dominiraju i u kulturi.


Što rade hrvatski intelektualci? Imamo li mi intelektualaca?


– Ma kakvi hrvatski intelektualci! Ja sam svojedobno u novinama pisao prikaze knjiga, a hrvatsku književnost pratim i danas, i mogu reći da je mit koji je stvoren o Jergoviću, o Tomiću, o Pavičiću, o Perišiću, o Feriću i grupi oko njih samo mit. Oni uopće nisu književnici, ja ih ne smatram književnicima. Ni jednoga.


Ni Jergovića?

– Ni njega. Ne smatram ga književnikom prvo zbog kvalitete, a posebno ga ne smatram po pripadnosti hrvatskoj tradiciji i tematici. On je od hrvatske književnosti daleko geografskim svjetovima.


No ipak su čitani?

– Kako koji. Čitani su i romani s kioska. Oni su skupina koja je samu sebe izmislila. Kad neki iz te skupine objavi knjigu, sto posto se zna da će o toj knjizi polupismena Jagna Pogačnik napisati pozitivnu kritiku. Ista ta Pogačnikova sto posto će napisati negativnu kritiku o svakom Araličinu romanu, ili romanu pisca desne orijentacije. Zatim se neke od tih knjiga pretvaraju u filmske scenarije i filmove, koje onda u istoj novinskoj kući u kojoj ti pisci rade hvali Nenad Polimac, koji je kritičar i na HTV-u! Takva monopola nad javnošću nema nigdje u svijetu.


Niste mi odgovorili imamo li intelektualaca?

– Kad me pitate imamo li intelektualaca, ja se pitam je li nama riječ intelektualac uopće potrebna? Intelektualac je svatko. Zašto intelektualac ne bi mogao biti netko tko proizvodi dobro vino, ili dobar sir, ili dobar pršut? Možda bi točnije pitanje bilo – imamo li elitu? Istinsku elitu, koja promišlja sve probleme, koja vodi društvo, koja mu daje smjernice, koja razlikuje mit od zbilje, laž od istine, privid od stvarnosti itd. Postoje li oni koji na neki način bistre um naciji bez kojega se ne može opstati. Zbog manjka svega toga mislim da su neka razdoblja u socijalizmu bila bolja nego što je današnje. Mi nemamo relevantnih intelektualaca, relevantne elite do koje se drži, čiji glas odjekuje. Kada se nešto dogodi, većina novinara zove dežurne intelektualce Žarka Puhovskog, Mirjanu Krizmanić, Ivu Banca ili Slavka Goldsteina. Uglavnom osobe lijevo-liberalnih uvjerenja. I to je sve.


Zašto uživate kritizirati vlast?

– O kome ću pisati ako ne o političarima i vlasti?! Vlast je odgovorna za sve. Vlast uzima novac iz našeg novčanika.


Mislite na sadašnju našu vlast?

– Na svaku vlast! Mi tu vlast plaćamo. Kad Mesić ruča, kad Sanader objeduje, i Milanović također, kad kupuju djeci odjeću i obuću, oni to kupuju od našeg novca. Mi ih plaćamo preko proračuna. I ako je njima dobro, a zemlji ide loše, onda što čovjeku ostaje nego da ih kritizira. Oni su za sve odgovorni. U ovom bi se narodu trebala temeljito mijenjati i recepcija i percepcija vlasti. Puk se vlasti na ovaj ili na onaj način boji, u puku se misli i osjeća da vlast može raditi što ju je volja, da je ona nekog posebnog podrijetla, a da joj podrijetlo nije u narodnoj, građanskoj volji.


Često čujem – Ivkošić sve kritizira, a kada je Tuđman vladao, njega je hvalio.

– To nije istina. Gotovo cijela moja prva knjiga kolumni kritička je prema Tuđmanu. O Tuđmanu sam pisao kritički, pogotovu za vrijeme rata kada su bila ona silna primirja koja su mi bila neshvatljiva. Kasnije sam shvatio da su bila taktička. I meni su prvi mjeseci Tuđmanove vladavine bili mutni, bili su mi nejasni njegovi ciljevi i motivi. Pogotovu kad sam znao da se u HDZ-u okupilo svašta, notornih udbaša, kosovaca, bivših komunjara itd. Ali kako je vrijeme odmicalo, uviđao sam da Tuđman zapravo vodi jedinu moguću državotvornu politiku, shvaćao sam da bez njega države ne bi ni bilo. Sve sam više uviđao da ga se slijeva napada neprincipijelno, lažima, izmišljotinama… Dakle, niz čimbenika utjecao je da počnem pisati protuđmanovske tekstove. Ali, oprostite, možete li mi naći neki moj osobni razlog zbog kojeg sam to učinio? To je bila moja autorska odluka koja je došla spontano, i koja je bila logična.


Smatrate da je bilo normalno braniti državu?

– Naravno. Ne zaboravite da se cijelo vrijeme rata, Oluje, pa i poraća orkestrirano pucalo po Tuđmanu iz svijeta i iz domaćih medija. Svakodnevno! Naravno da sam ga ja, kao osviješteni Hrvat, počeo braniti.


Ima li danas osviještenih Hrvata?

– Nacionalno osviještenih Hrvata ima jako puno. Ali nema nacionalno orijentiranih i osviještenih medija, pa se zahvaljujući njima gubitak nacionalne suverenosti i rasprodaja Hrvatske doživljavaju kao normalna i obična stvar. Evo iznijet ću vam najnoviji primjer. Kad je prije dvadesetak dana mađarski MOL ponudio cijenu za dionice Ine, mnogi su graknuli na tu cijenu, koja im se činila niska, a nitko, baš nitko da kaže kako Inu uopće ne bi trebalo prodavati, jer je strateška tvrtka, i jer građane i gospodarstvo opskrbljuje vitalno važnim energentima. Koliko se sjećam, tih sam dana jedini, baš jedini, u »Večernjaku« prosvjedovao protiv te prodaje, ali nitko na to nije trznuo. Onda se otvara Zagrebački velesajam, pa isto što sam ja napisao ponavlja predsjednik Mesić, zauzimlje se za to da se Ina ne prodaje, pa se o tome razglagolje i raspišu svi mediji, izbija sukob između predsjednika i Sanadera, trese se zemlja. Dakle, rasprodaja se Hrvatske doživljava kao normalna stvar, a postane dramatičnom tek kad slučajno zbog nje izbije sukob u vrhu vlasti!


Mislite da je to i gubitak suverenosti?

– Da. Pritom ne mislim samo na prodaju nacionalnog bogatstva, nego i na donošenje zakona u kojima smo mi papskiji od pape. Zakona koji su liberalniji nego neki u zemljama koje su već dugo članice Europske Unije.


Jeste li ikad išli na večere, ručkove i brifinge sa stranim diplomatima?

– Sa strancima nikada, baš nikada! S domaćim političarima – da. Bio sam čest Tuđmanov gost na Pantovčaku, jedanput i na Brijunima, bio sam kod Sanadera dva ili tri puta, ali to nikada nije utjecalo na moje pisanje.


Zašto niste bili kod Mesića?

– Nije me pozivao.


Zašto nije?

– Možda zato što me smatra jednim od najžešćih medijskih protivnika. A on je osvetoljubiv.


Da?

– Recimo, Tuđman je u nekim prigodama znao izostaviti neke novinare, ali su mu neki ljudi iz njegove blizine sugerirali da ih ne izostavlja. Kada zove predsjednik države na primanje ili na neki razgovor u manjim skupinama, pa i na razgovor u četiri oka, ja sam to uvijek doživljavao kao počast. Kao počast, iako to ima samo formalni karakter. Koliko god ja kritizirao i Mesića i Sanadera, kao čelne ljude države ja ih poštujem. Sa Sanaderom sam razgovarao, bilo nas je troje-četvero za jednim ručkom, i postavio sam mu sva moguća pitanja.


Pitali ste ga baš sve?

– Da. I za hapšenje Gotovine, i za ZERP, za sve što me je zanimalo.


Kakvi su bili odgovori?

– Davao mi je vrlo vješte odgovore s vrlo uvjerljivim motivima zbog kojih je činio ovo ili ono. Uostalom, ja ne vjerujem da Mesić i Sanader rade s antihrvatskim motivima.


A s vlastitima?

– Moguće je da oni u svom egoizmu, u častohleplju, u svojoj taštini, ne prepoznaju što su to nacionalni interesi, a što su osobni, do kojih onda oni više drže nego do nacionalnih. Recimo, cijeli niz novina, u posljednjih deset godina, napisalo je na desetke tekstova o aferama u kojima je sudjelovao Nadan Vidošević (Dalmacijacement, Hotel Split, Meštrovićev kaštelet, nabavljanje agregata kad nije bilo struje u Splitu za vrijeme okupacije, Hajduk, HFP…). Sve su to afere teške od 20 do 50 milijuna kuna. O tome se pisalo na sve strane, i ja sam o tome pisao i prije i kada se počelo govoriti o mogućim kandidatima za predsjednika države. Nasuprot svemu tome u jednom tjedniku Mesić svakom od kandidata koji se spominju u medijima nalazi slabosti osim Vidoševiću. Hebranga je eliminirao jer živi u prošlosti, Miroslava Tuđmana zato što je previše ideološki obojen, Mimicu iz SDP–a jer mu je mlitav, nema strasti, Sanadera jer treba obavljati druge poslove dok uđemo u EU i tako dalje. Jedini mu je idealan Nadan Vidošević. Pa se pitam – kako predsjednik Mesić može favorizirati čovjeka koji je deset godina pod teškom sumnjom, i lijeve i desne javnosti. Možda zato što ga vole žene?


A što radi Državno odvjetništvo?

– To se i ja pitam. Jako se to pitam. Čini mi se da je Državno odvjetništvo izbirljivo, da ne dira velike ribe te da neke zapravo beznačajne slučajeve korupcije, u kojima je, uostalom, riječ o malom novcu, pretvara u javne spektakle kako bi se stvorio dojam da postoji energična borba protiv kriminala.


Dokazuje li to da je država korumpirana?

– Ne samo to. Ako se dogodi da Nadan Vidošević bude predsjednik države, Sanader ostane predsjednik Vlade, a Mladen Bajić javni tužitelj, Hrvatskom će vladati momčad za picigin sa splitskih Bačvica. I oni će se Hrvatskom igrati kao da igraju picigin. Na piciginu, ili kasnije na briškuli i trešeti, dogovarat će se koga strpati u zatvor, koju korupcijsku aferu izmisliti kako bi se zamazale oči javnosti itd.


Štitite li svojim pisanjem Imoćane?

– Ne! Ne štitim ih, nego ih ne štedim. Ne štedim ih, ali nikako ne bih želio, bilo bi mi mrsko, da se stvori dojam kako ih napadam iz nekih razloga.


Osobnih?

– Zavičajnih! Ili iz nekog imoćanskog rivalstva itd. Hoću reći kako ja imam objektivan odnos prema ljudima iz svog zavičaja. Često sam u svojim tekstovima znao nagaziti vrlo poznate Imoćane: Gotovca, Vrdoljaka, Miomira i Antu Žužula... Onda se pronosilo uvjerenje da ja namjerno napadam sve uspješne Imoćane, možda zbog zavisti ili ne znam čega. No to nije istina, jer kad bi se napravila statistika, vidjelo bi se da je količina mojih tekstova o Imoćanima neznatna, puno neznatnija nego njihova nazočnost u hrvatskoj javnosti, političkom, gospodarskom, kulturnom životu. Meni je nevažno odakle je tko kad o njemu pišem, pa i to je li Imoćanin. Nisam nimalo sklon zavičajnoj solidarnosti ako se ona kosi s nacionalnim interesima. Eto, ja govorim o prevlasti Splićana jer ona može dovesti do animoziteta ostatka Hrvatske. Vođen sličnim animozitetom »Globus« je svojevremeno objavio jedan izrazito rasistički naslov nakon prve Sanaderove pobjede na izborima i formiranja prve njegove Vlade. Naslov je bio Prva Vlada bez Hercegovaca, s velikim uskličnikom. To je isto kao da je netko tridesetih godina 20. stoljeća u nacističkoj Njemačkoj napisao: Prva Vlada bez Židova. To je otprilike to!


Što mislite o našim novinarima koji idu po brifinzima sa stranim obavještajcima?

– To su plaćenici! Nije to ništa novo, svuda ima plaćenika.


Samo u nas čini se imaju previše utjecaja!?

– Imaju, ali ne samo u medijima. Stranci su lukavi. Oni su zadržali, recimo, hrvatske menadžere u bankama i velikim nacionalnim tvrtkama, plaćaju ih 200.000 kuna mjesečno plus premije. Znam pouzdano da ti dobro plaćeni menadžeri štite interese svojih stranih gazda i to vrlo revnosno, kako bi rekli Srbi.


I to čine na štetu Hrvatske?

– Naravno. Hrvatski menadžeri nekih tvrtki žestoko se bore da se financijsko poslovanje tih tvrtki ne prenese na jedinu preostalu hrvatsku banku, na Hrvatsku poštansku banku. Koliko i kakve štete mogu nanijeti novinari, govori i nedavno objavljen izvadak iz intervjua njemačkim novinama bivšeg povjerenika Europske Unije za proširenje Verheugena u kojem on tvrdi kako bi Hrvatska davno bila primljena u EU da se protiv nje nije bila urotila tajna služba jedne zemlje članice EU. Veli da je Komisiju ta služba stalno izluđivala vijestima kako hrvatska vlast krije Antu Gotovinu po samostanima i drugdje, a te su laži objavljivali hrvatski novinari.


Koja je to služba?

– Neki su novinari odmah napisali da je riječ o britanskoj službi MI6.


Može li se uza sve to sačuvati hrvatski identitet od globalizacije i utapanja u neki tor?

– Kad se govori o hrvatskom identitetu i kad se upotrebljavaju sinonimi za tu riječ, ja tomu ne dajem posebnu važnost. Po mom mišljenju glavni problem i glavna tema hrvatske vlasti i novinara, tamo od vremena poslije oslobođenja i Oluje, trebalo je biti gospodarstvo. Kad imaš svoje banke, svoj novac, svoju dobru privredu, kad nisi dužan ni ovisan – ti si svoj čovjek, ti si svoja država. Ali kad si dužan 35 milijardi eura ili ne znam koliko, kad želiš odigrati povijesnu ulogu kao što je hoće odigrati Mesić i Sanader, koji hoće ostati upamćeni u povijesti hrvatskog naroda kao oni koji su Hrvatsku uveli u Europsku Uniju, kao da je uvode u raj, onda imamo što imamo.


No, vratite se globalizaciji i identitetu.

– E, da. Recimo, vi imate određeni identitet, imam ga i ja, ali što vama čuva vaš identitet? Čuva vam ga stan ili kuća u kojoj živite, čuva vam ga obiteljsko okružje koje imate, čuva vam ga pouzdan izvor sredstava za život...


Čuva ga jezik, kultura...

– Jest, čuva ga. Kad čovjek ima sve to, kad ima čuvare svog identiteta, onda ima i sam identitet, hrvatski identitet. Pa, vi ste hrvatski identitet i ja sam hrvatski identitet. Ima jedna edicija koju izdaje HAZU, zove se Hrvatska kultura u Europi ili slično, ne znam točno. To su goleme knjige, a za prvu je predgovor napisao poznati francuski stručnjak za srednji vijek Jacques Le Goff. Napisao je kratki predgovor i u njemu kaže kako će se mnogi Francuz, a među njima i on, posramiti što im je do sada bila nepoznata kultura na tlu Hrvatske. Kad vi gledate tu kulturu, kako uopće možete govoriti o nekom hrvatskom identitetu? On je evidentan, ali baš po svemu, po arhitekturi, književnosti, slikarstvu, kiparstvu, glazbi, po običajima, tradiciji, vjeri, kulinarstvu, obradi zemlje, na mjestima jedinstvenoj u svijetu, po gradovima i gradićima uz more i na baroknom sjeveru kakvih nema nigdje na svijetu. Proputovao sam cijelu Azurnu obalu, oni nemaju ni izdaleka nešto slično Dubrovniku ili Rabu. Govoriti sumnjičavo o hrvatskom identitetu napad je na hrvatski identitet.


No, u vrijeme Jugoslavije on je sustavno negiran i proglašavan krimenom. To je posljedica sadašnjeg možda i prevelikog isticanja hrvatskog identiteta?!

– To je istina, ali nama danas identitet uopće nije ugrožen. Nama je danas ugrožen novčanik. Kad imate novac, imate i kulturu. Ako je identitet neka vrsta stvaralaštva, vi ne možete sačuvati to stvaralaštvo ako ga ne možete platiti.


Identitet znači supostojati s drugima, a ne samo prihvaćati tuđe.

– Da, to je točno. Na primjer, mi nemamo Kunderu, ali on se pojavi ili ne pojavi. I dalje tvrdim da nije ugrožen hrvatski identitet, nego je ugrožen hrvatski novčanik. I da sve nevolje, a to su pokazala iskustva dugih kolonijalnih stoljeća porobljenih naroda, dolaze od ekonomskog porobljavanja tih naroda.


S jedne strane zastupate konzervativizam, a s druge tvrdite da ste ljevičar. Kako to pomirujete?

– Ja da sam tvrdio da sam ljevičar?


U nekim televizijskim emisijama to ste izjavljivali. A zašto ne biste bili ljevičar?

– Ako je neki kontekst pogodan za to da me se nazove ljevičarom, ja to jesam. Evo ovako, počet ću izdaleka. Prije desetak godina na Hrvatskoj televiziji prikazivao se izbor iz filmova Claudea Chabrola, a prije prikazivanja tog izbora prikazan je intervju koji je Branko Ivanda napravio sa Chabrolom. Tada je Chabrol rekao kako smatra svojom moralnom dužnošću praviti filmove o klasi kojoj pripada, o buržoaziji, o građanskoj klasi. Onda je rekao nekoliko misli o toj građanskoj klasi, pa je rekao, među ostalim, da je građanska klasa podigla revoluciju u Francuskoj da bi se dokopala kupaonice, i to joj je uspjelo – dokopala se kupaonice, jako se oprala, očistila fizički, ali je moral zaprljala do kraja. Ja mogu sada kopirati Chabrola i reći da se ja u svom pisanju borim za svoju klasu. Ja sam radnik, živim od plaće, isti sam kao trgovac u Konzumu, kao šljaker u nekoj ljevaonici, učitelj u školi, čistač ulica u Zagrebu, radnica koja uređuje cvjetnjake na Zrinjevcu... U svojim kolumnama bitku bijem za bolje plaće tih radnika, a pritom mislim i na svoju plaću, koja nije loša. Solidna je, ali volio bih da je solidna plaća i svih drugih. Dakle ja se borim za radničku klasu. Za radnike se borim i utoliko jesam ljevičar.


Bori li se za to naša Crkva?

– Crkva je tu prilično licemjerna, ona se za to bori apstraktno. Ona je u jako dobrim odnosima s političkim elitama, s njima se slizala, čak i onda kada te elite otvoreno pokazuju svoje protukršćansko lice donošenjem nekih protukršćanskih zakona poput Zakona o diskriminaciji, ili odgađanjem donošenja zakona u kojima bi bile odredbe o pobačaju na tragu kršćanske tradicije i svjetonazora. Crkva je kalkulantska i samo povremeno za Božić, Uskrs i Veliku Gospu pojedini biskupi, da bi malo umirili savjest, puste pokoji žalac na račun vlasti. I to apstraktan, neprepoznatljiv. Da sam na mjestu sadašnjega crkvenog vrha, radikalno bih raskinuo sa sadašnjom vlašću, i predsjedničkom i izvršnom. I s opozicijom, jer su se u dodvoravanju Europi pokazali izrazito protukršćanski.


Budući da zastupate javnost, jeste li ikada za to dobili kakvu novinarsku nagradu?

A ne, ne. Za tim nagradama ne hlepim. Bilo je nekih pokušaja unutar redakcije da me se kandidira, pa čak i izvan, ali ja sam rekao da ću to odbiti čim me se kandidira. Čujte, Hrvatsko novinarsko društvo naslijedilo je komunističko vodstvo koje ima glasačku mašineriju u kojoj također prevladavaju ljevičari, zato u nas te nagrade dobivaju isključivo lijevi. Ima jedan lijep Lecov aforizam: nedostatak talenta nadoknađivao je nagradama. Uostalom, mislim da bi se Hrvatsko novinarsko društvo trebalo brinuti samo o svim vrstama zaštite novinara, a ne o nagradama i kodeksima. Novinarima jesu ili nisu nagrada čitatelji, a hrvatski su zakoni dovoljni te nikakvi kodeksi ne bi trebali postojati. Pogledajte ovaj paradoks: isti novinar, Ivo Pukanić, nagrađen je najvišom nagradom HND-a, a zatim je iz toga društva izbačen! Za mene netko iz HND-a može biti izbačen isključivo ako je prekršio neki hrvatski zakon.


Razgovarao

Andrija Tunjić

Vijenac 380

380 - 25. rujna 2008. | Arhiva

Klikni za povratak