Vijenac 375

Matica hrvatska

Podsjećanje na ugledne preteče hrvatskih diplomata

Trogiranin krstio francuskoga kralja

Dok Francuska predsjedava EZ-om, a Hrvatska još antišambrira pred tom istom zajednicom, prikladno je podsjetiti da je jedan našijenac, Trogiranin, bio pozvan već prije pet stoljeća (!) krstiti sina njihova slavnoga kralja Franje I, budućega Henrika II, koji će poslije s Katarinom de Medici izroditi trinaestero djece, a među njima i trojicu budućih francuskih kraljeva

Podsjećanje na ugledne preteče hrvatskih diplomata

Trogiranin krstio francuskoga kralja



Dok Francuska predsjedava EZ-om, a Hrvatska još antišambrira pred tom istom zajednicom, prikladno je podsjetiti da je jedan našijenac, Trogiranin, bio pozvan već prije pet stoljeća (!) krstiti sina njihova slavnoga kralja Franje I, budućega Henrika II, koji će poslije s Katarinom de Medici izroditi trinaestero djece, a među njima i trojicu budućih francuskih kraljeva


Taj je našijenac bio Ivan Štafilić (Stafileo / Staphileo), rođen u Trogiru 1472. kao najmlađi sin Stjepana, utemeljitelja Kaštel-Štafilića (1508) Obitelj je navodno podrijetlom s Krete (grč. stafile = grozd), a vinova loza i grozd nalaze se i u njihovu grbu. Budući veoma imućna, ubrzo je primljena u trogirsko plemstvo. Ivan (22 godine mlađi Marulićev suvremenik) bio je doktor obaju prava, arciđakon u Trogiru, zatim papinski legat i istražni sudac najvišega prizivnog suda Rimske kurije.

Iako je papa Štafiliću povjerio šibensku biskupiju (1512–1528), pitanje je – s obzirom na njegove brojne diplomatske obveze – je li je ikada stigao posjetiti. Kao papinski legat dugo je boravio u Krakovu na dvoru poljskog kralja Žigmunda I, koji ga je za posebne zasluge nagradio plemstvom (povelja od 5. ožujka 1512). Otad u grb unosi i poljskoga srebrnog orla s grančicama djeteline u kandžama te boje poljske zastave. Kao naslovnik jedne opatije primao je godišnje 4000 zlatnika! Na njegov boravak u Krakovu podsjeća dragocjena zavjetna slika Blažene Djevice Marije s Djetićem koju je darovao Kaštel-Štafiliću. Do 1571. slika se nalazila u kapelici utvrđenog dvorca (danas Rotondo). Poslije je prenesena u novoizgrađenu crkvu, ali su je u trenucima turske opasnosti vraćali u gornju dvoranu dvorca, gdje bi joj narod hodočastio. Zato su je bili nazvali i Gospa od dvorane (Madona della Sala).

Na temelju šturih podataka koje su ostavili stariji povjesnici doznajemo – kako smo već spomenuli – da je Štafilić krstio sinčića Franje I, kojemu je nadjenuto ime Henrik u čast njegova krsnoga kuma Henrika VIII. engleskoga. Zašto je slavni francuski kralj, obnovitelj umjetnosti i književnosti, povjerio šibenskom biskupu krštenje sina? Odnosno, zašto je papa Lav X. – koji je iste godine Hrvatskoj udijelio častan naziv predziđa kršćanstva poslao u Francusku baš jednog Dalmatinca? Ako se prisjetimo prethodnih papinskih pisama upućenih francuskom kralju u kojima spominje ugroženost naših krajeva te od njega traži novčanu pomoć za suzbijanje turskih nasrtaja, možemo pretpostaviti da šibenski biskup Štafilić nije bio slučajno odabran.

Naime, papa je među ostalim pisao 15. svibnja 1516. francuskom kralju da ga je Toma Niger, vikar biskupa i bana Petra Berislavića, gorko plačući na koljenima preklinjao »da zbog našeg nemara i sporosti ne dopustimo da propadne ono kraljevstvo (hrvatsko) koje je dosad uvijek suzbijalo neprijateljski mač od našeg vlastitog grkljana i šije«. Zatim papa poimence spominje »Jajce, Knin, Klis, Skradin, utvrde koje Turci sada opsjedaju i pritišću na sve moguće načine«. Te s obzirom na njihov položaj naglašava: »ako bi koji od tih gradova potpao pod tursku vlast, Panonija se više nikada ne bi mogla obraniti, a talijanska jadranska obala, udaljena samo jednu noć plovidbe, bila bi izložena turskoj vojsci, koja bi je mogla opljačkati i popaliti...«

Neobična je koincidencija da je iste godine (1519) početkom svibnja umro Štafilićev otac Stjepan, ali i Leonardo da Vinci (2. svibnja), kojega je Franjo I. bio ugostio od 1516. u malom zamku Cloux nedaleko od dvorca Amboise na rijeci Loire. Logično je pretpostaviti da je Štafilić za boravka na kraljevskom dvoru u Francuskoj i njega osobno upoznao. Također iste godine ban Berislavić posljednji put »provaljuje u Bosnu i još jednom spašava Jajce, taj otok u turskom moru«! Nažalost, godinu poslije i on će poginuti u turskoj zasjedi na Vražjoj gori kod Korenice.

Drugi šturi podatak, koji bi također bio vrijedan truda provjere i proučavanja, svjedoči da je Štafilić imao službenog udjela u brakorazvodnoj parnici engleskoga kralja Henrika VIII. te da je zbog toga putovao u Englesku i boravio u Londonu.

Umro je 1528. (četiri godine nakon Marulića) u Rimu i pokopan u velikoj kapeli čuvene crkve Trinita dei Monti, iznad Španjolskoga trga. Za to se pobrinuo njegov nećak, kako potvrđuje i latinski natpis u kamenu:

»Ivanu Štafiliću Trogiraninu Dalmatincu, doktoru obaju prava, biskupu šibenskom, jednom od prislušnika Rote, mužu preslavnom po učenosti i neporočnosti, izvanrednom štovatelju pravde koji je u brojnim izaslanstvima Svete Stolice obišao gotovo cijeli svijet. Uzor bi životom, ćudoređem i plemenitim znanostima. Njegova preteška smrt navela je na plač cijelu kuriju. Ivan, biskup šibenski, vrlo odani nećak svom ujaku sa suzama i boli u srcu postavi. Živio je 56 godina, umre godine spasenja 1528, 21. srpnja.«

Taj nećak bio je Ivan Lučić Štafilić, sin Ivanove sestre Jeronime, udane za trogirskoga patricija Nikolu Lučića (Luciusa). Nakon što je naslijedio ujaka na šibenskoj biskupskoj stolici (1528–1557), tiskao je ujakovo djelo De gratiis expectativis Navodno je u rukopisu još jedno, De bello et pace. Nećak se osobito zalagao da se dovrše radovi na katedrali sv. Jakova, započeti prije jednog stoljeća. Srednja je lađa bila konačno zatvorena 1536. Sljedećih devetnaest godina biskup nećak brinuo se oko dotjerivanja i ukrašavanja unutrašnjosti, pak ju je veoma svečano posvetio tek 28. travnja 1555, o čemu svjedoči spomen-ploča ponad Lavljih vrata. Umro je dvije godine poslije i pokopan je u istoj stolnici u kamenom lijesu s latinskim natpisom:

»Ivanu Lučiću Štafiliću, plemiću trogirskom, vrlo zaslužnom šibenskom biskupu, koji je na biskupskoj časti dostojno zamijenio ujaka biskupa Ivana Štafilića i časno umro navršivši šest petoljeća biskupovanja, godine spasenja 1557, a svoje 60. pobrinu se postaviti brat Stjepan.«

Tako se Trogirani i Šibenčani mogu pohvaliti da su imali sugrađane / biskupe: ujaka koji je krstio i razvodio europske vladare i nećaka koji je dovršio i posvetio najljepšu dalmatinsku katedralu!

Ivanovom smrću ugasila se muška loza Štafilićevih. Srednji brat Jakov nije imao poroda, a najstariji Petar imao je četiri kćeri. Njihovom udajom veliki posjedi djeda Stjepana dospjeli su pod nova prezimena: Kažotić, Andreis, Zavorović i Ferro, poslije i Rotondo. Danas živući nasljednik po ženskoj lozi Mirko Rotondo, u nemogućnosti da sam održava ruševan obiteljski dvorac u Kaštel-Štafiliću, ponudio je prije nekoliko godina Općini Grada Kaštela da ga otkupi za četiri milijuna kuna. Općina je ponudu odbila. U međuvremenu se pojavio kupac s druge jadranske obale te ponudio još povoljniji otkup. Dvorac je prodan, a novi ga vlasnik, navodno, namjerava restaurirati i pretvoriti u ekskluzivan hotel.


Frano Baras

Vijenac 375

375 - 17. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak