Vijenac 375

Fotografija

Izložba Otočka karta: kako objasniti umjetnost mrtvom galebu i živoj konobarici?, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 17. lipnja – 13. srpnja 2008.

Novo, drukčije, nepreuzetno

Izložba Otočka karta: kako objasniti umjetnost mrtvom galebu i živoj konobarici?, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 17. lipnja – 13. srpnja 2008.

Novo, drukčije, nepreuzetno



Kultura na otocima ovisi o pojedincima, zapisao je umjetnik Toni Meštrović u tekstu o svojem sudjelovanju u izložbenom projektu Otočka karta, nedavno predstavljenu u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Zapravo, kultura i na drugim mjestima uglavnom ovisi o pojedincima. O ljudima s jakom vizijom i još snažnijom voljom da se ta vizija provede u djelo. Kada se skupi kritična masa pojedinaca s odličnom idejom i vjetrom u jedrima, tada nastaju prava čuda. Jedno takvo čudo jest zlarinski projekt Punta Arta u sklopu kojega se dogodila spomenuta izložba, a koji su prije pet godina pokrenuli povjesničarka umjetnosti Marina Viculin i splitski umjetnik Vedran Perkov. Njihova je namjera održavanjem izložaba i dovođenjem umjetnika u tu sredinu implementirati suvremenu umjetnost, približiti je lokalnom stanovništvu i u konačnici osnovati muzej na otoku – muzej koji bi se bavio otokom, odnosno otočnom izdvojenošću koja je univerzalno nazvana inzularnost.

Muzej bi djelovao kao dislocirana jedinica Muzeja grada Šibenika u dvjema starim zaštićenim kućama, smještenim jedna nasuprot drugoj u zlarinskoj ulici Niz Bebana – Kažermi i Kući Šare. Do njihove obnove i oblikovanja Zavičajne zbirke Zlarin dvojac Viculin – Perkov, pokretači Udruge Punta Arta, uz pomoć Udruge Zlatni otok Zlarin, Turističke zajednice Zlarin i web-časopisa »Morsko prase«, dosad su organizirali izložbe na kojima su izlagali Ante Gregov, Ivan Posavec, Jasenko Rasol, Mio Vesović, Petar Stanović, Toni Meštrović, Viktor Popović, Marko Tadić, Alem Korkut, Igor Eškinja, Loren Živković Kuljiš, Davor Šarić, Mate Adum, Vlado Martek i Ivana Jelavić.

Izbjegavajući upadanje u sheme i šprance revijskih, prigodnih izložbi i likovnih kolonija, autori projekta svake godine promišljaju nove tematske i problematske okvire kojima bi otvorili relevantne diskurse između publike, umjetnika i djela.

Tako je za polazište izložbe Otočka karta, u čiju su pripremu bile uključene i mlade povjesničarke umjetnosti Saša Brkić i Ivana Meštrov, bio upravo pojam inzularnosti – u smislu (geografske) izdvojenosti otoka, ali i izdvojenosti (hrvatske) suvremene umjetnosti u odnosu na dominantne društvene silnice. Podnaslov izložbe, Kako objasniti umjetnost mrtvom galebu i živoj konobarici, preuzet je od rada Željka Jermana, kao posveta umjetniku, i dodatno podcrtava otočnu situaciju – taj je rad nastao na Korčuli, otoku koji također nema mnogo doticaja sa suvremenom umjetnošću.

Na razmatranje tog pojma kustosica izložbe Marina Viculin pozvala je četrnaest umjetnika – Lovru Artukovića, Nemanju Cvijanovića, Igora Eškinju, Ivanu Jelavić, Daniela Kovača, Igora Kuduza, Sinišu Labrovića, Vladu Marteka, Tonija Meštrovića, Mejru Mujičić, Vedrana Perkova, Niku Radić, Mirjanu Vodopija i Vlastu Žanić. U dvije ture, ljetnoj, u srpnju i kolovozu prošle godine, te u zimskoj, u veljači i ožujku ove godine, oni su pozvani da se uključe u »otočni agregat razmjene mišljenja«. Pritom se uspostavilo, uočava Viculin, izravnije razmišljanje, izraženo jezikom neposredna iskustva.

Radovi koji su nastali u navedenim razdobljima, fotografije, videoradovi, performansi, instalacije, prikazani na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori, bili su predočeni prethodno na otoku, i to ne kao dosad u izložbenim prostorima, nego se umjetničko djelovanje zaista ispreplelo idejno i konkretno sa svakodnevnim tkivom otočnoga života, povijesti, tradicije. U radovima i popratnim tekstovima autora koji su sabrani u novinama – zlarinskom izdanju otočne karte, razvidno je pozitivno iskustvo »sklonosti prema suvremenoj umjetnosti ali i sklonosti prema onome što čini kulturu otoka« (Meštrović). Umjetnici na nju odgovaraju iskrenim, ležernijim tematiziranjem otočkih posebnosti (Perkovljev ludički pristup činjenici da otok bez automobila posjeduje čak dvadesetak vozila za golf, ukazivanje Ivane Jelavić na elementarni oblik življenja na Zlarinu), relacioniranjem vlastitoga iskustva s otočnim svijetom (ronilačko iskustvo moći prirode Igora Kuduza, performans Ja sam otok Vlaste Žanić, Meštrovićevo poistovjećivanje Zlarina sa svojim otokom Velim Drvenikom), pozicioniranjem sebe u odnosu na drukčiji svijet u koji ulaze (radovi Igora Eškinje i Nike Radić), preispitivanjem svoje uobičajene umjetničke prakse (Artukovićeva ideja da se sa svojim slikama smjesti kod nekog kod kuće), valorizacijom nekih zatečenih vrijednosti (tišina i mir koju uočava Mirjana Vodopija ili iskustvena naracija zlarinskih žena, poetese Vesne Parun i udovica, kojom se bavi Mejra Mujičić), kritikom šire društvene situacije (Cvijanovićevo propitivanje utjecaja tržišnoga sustava suvremene umjetnosti na oblikovanje vrijednosti u kulturi, Kovačevo poigravanje sa zloslutnom paklenom opasnošću trgovačkih konglomerata, Labrovićevo insceniranje nadmetanja čovjeka s prirodom). Martekov pak primjer, odnosno činjenica da je prvu pjesmu napisao upravo na Zlarinu 1966, iste godine kada u svijetu nastaje konceptualna umjetnost, potvrđuje da ništa nije slučajno i da plovidba katkada opasa najčudnije tijekove sudbine.

Umjetnički diskursi i izvan otočnoga konteksta dobro su zaživjeli u zagrebačkoj Galeriji, zadržavajući i u poziciji centra dobrodošlu dozu svježine i dobrih kreativnih vibracija. Vjerujemo da će otočni poučak biti vrijedno iskustvo i zagrebačkim golubovima i konobaricama, i svim ostalim, živim dakako, ljubiteljima suvremene umjetnosti (i onima koji će to tek postati).


Barbara Vujanović

Vijenac 375

375 - 17. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak