Vijenac 375

Glazba

Zagrebačke ljetne večeri – popularna glazba

Ljetni užici

Zagrebačke ljetne večeri, uz koncerte ozbiljne glazbe, u Zagreb ovoga srpnja dovode i brojna atraktivna imena tradicionalnih stilova i njima nadahnute glazbe. Na početku užitke su priredili gipsy jazz, neobična verzija flamenka i strastveni tango

Zagrebačke ljetne večeri – popularna glazba

Ljetni užici



Zagrebačke ljetne večeri, uz koncerte ozbiljne glazbe, u Zagreb ovoga srpnja dovode i brojna atraktivna imena tradicionalnih stilova i njima nadahnute glazbe. Na početku užitke su priredili gipsy jazz, neobična verzija flamenka i strastveni tango


Ako ste već navikli da je glazbeno ljeto u Zagrebu rezervirano tek za koncerte ozbiljne glazbe, Smotru folklora i rock-festivale, zvučne krajnosti koje svojim raznolikim programom narušava samo scena Amadeo – eto jedne dobrodošle novosti. Naime, Koncertna direkcija Zagreb, organizator tradicionalnih Zagrebačkih ljetnih večeri, odlučila je ove godine program ozbiljne glazbe nadopuniti brojnim atraktivnim gostovanjima s područja popularne glazbe. Atrij Galerije Klovićevih dvora i susjednu scenu Gradec početkom srpnja obojili su zvuci tradicionalne glazbe iz raznih krajeva svijeta i, uopće, glazbeni idiomi koje rjeđe imamo prilike čuti na domaćim pozornicama.

Prvi u nizu tih koncerata bile su dvije večeri Gipsy jazza, posvećene Djangu Reinhardtu, kojima se Zagreb pridružio nizu svjetskih festivala posvećenih glazbi toga belgijskog Sinta. Naime, nasljeđe jednog od najvećih jazz gitarista svih vremena, čovjeka koji nikada nije naučio čitati note, niti je poznavao tonalitete i akorde, danas je povodom čitavoga glazbenog pokreta. Ovom prigodom čuli smo njemački Ansamble Je T’aime Paris, koji vodi gitarist Mario Adler, zatim domaći sastav Hot Club Zagreb te soliste Florina Niculescua (violina) i Stochela Rosenberga (gitara).

I dok su Nijemci (tri gitare, kontrabas, violina), usprkos dojmljivim izvedbama Reinhardtovih Swingin’ Times i Swing 48, s vještim izmjenama ritma i solima te solidnim standardima (I Can’t Give You Anything But Love i All Of Me), ali posve nepotrebnom njemačkom verzijom Besame mucho i povremenim neurednim sviranjem, ostavili pomalo blijed dojam, Hot Club Zagreb predstavio je gipsy swing u pravome svjetlu. Kao i njihov naziv, i sviranje je uvjerljivo podsjetilo na Hot Club de France i slavne dane Djanga Reinhardta i Stephana Grapellija. U originalima i glazbi nadahnutoj izrazom, sjajni gitarist Mate Matišić vjerno je prenio Reinhardtovo instinktivno poimanje harmonije, svirajući melodijske linije pune iznenađenja (čak je i harmonikaš Marjan Krajna podsjetio na Louisa Volu). Sastav je imao pun i bogat ton, pouzdanu melodiju i uvjerljiv swing (odličan Blues Clear). Sve je, virtuoznim sviranjem, nadopunio Florin Niculescu, jedan od najvećih gipsy jazz-violinista, koji je te večeri zaista zablistao rafinirano virtuoznim sviranjem.

Sljedeći koncert donio je jedan unikat. Čak i one koji su poslušali nešto iz glazbenoga pretinca pod nazivom nuevo flamenco, poput sjajne skupine Mártires del Compás, španjolski sastav La Shica iznenadio je svojom neobičnom fuzijom tradicionalnog flamenka i čitave lepeze novijih glazbenih stilova – rapa, reggaea, funka i hip-hopa. La Shica (flamenko-gitara, klavijature, kontrabas, bubnjevi) nastup su započeli delikatnim flamenko-jazzom, koji je u sljedećem broju prešao u ritmični flamenko-rap. Svime je vladala osebujna pjevačica sastava Elsa, čiji je ekspresivni vokalni stil nadopunjavan jednako efektnim plesom, koji je čas kontrastirao delikatnom sviranju, a čas se stapao sa snažnom izvedbom. Ukratko, tradicionalni flamenko s odmakom i elementima rock-koncerta. Nažalost, čarolija je trajala samo četrdeset minuta, jer je nastup prekinula kiša.

Već sljedeće večeri nebo je bilo naklonjenije dupkom popunjenu atriju Klovićevih dvora. S punim pravom predstavljen kao »glazbena poslastica iz Južne Amerike«, duo Tango De Concierto u Zagreb je donio dašak latinoameričke strasti. Urugvajac Raúl Jaurena, jedan od najvećih bandoneonista današnjice i dobitnik ovogodišnje nagrade Latin Grammy u kategoriji tanga, te violončelist Germán Prentki predstavili su svoju verziju tanga s elementima ozbiljne glazbe i jazza, koja duboko poseže u tango nuevo legendarnog Astora Piazolle.

U repertoaru koji je sadržavao više Jaureninih skladbi, kao i nekoliko favorita, među kojima je bio i najpoznatiji tango svih vremena, Rodriguezova La cumparsita, lako je bilo shvatiti zašto je, početkom prošlog stoljeća, tango potpuno zaludio svijet. Zavodljiva glazba umjerena tempa i sinkopirana ritma, puna senzualnosti i ljepote, bila je u ovoj verziji daleko od davnih lučkih bordela i krčmi Montevidea i Buenos Airesa, gdje je nastala, a mnogo bliža pariškim kazalištima i koncertnim dvoranama, u kojima je poslije našla utočište. Dapače, Jaurenin i Prentkijev stil bio je nadogradnja tanga klasičnog modernizma i Piazzolinih smjelih harmonija i slobodnih struktura. Njihovo izvrsno muziciranje u kojem su, prema klasičnom tango-predlošku, izmjenjivali uloge ritmičkog i melodijskog glazbala, pretvaralo se u strastvenu igru violončela i bandoneona, te neobične i svirački zahtjevne harmonike, koja je u Jaureninim rukama bila ganutljivo artikulirana, poput ljudskoga glasa.

Ukoliko srpanj provodite u Zagrebu, ne propustite sljedeće ljetne užitke ove iznimno vrijedne priredbe (posebno preporučujemo nastup mlade dive fada Ane Moura i kubanskog ansambla Septeto Nacional, 21. i 22. srpnja).


Velimir Cindrić

Vijenac 375

375 - 17. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak