Vijenac 372

Kritika

Darko Dukovski, Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću, Alinea, Zagreb, 2007.

Sustavno protiv zaborava i mistifikacija

Mnoge su pojave i sudbine iz neposredne prošlosti ovdje iznijete znanstveno skrupulozno, no istodobno odmjereno i hladne glave, ali s naglašeno ljudskim suosjećanjem i razumijevanjem za protagoniste

Darko Dukovski, Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću, Alinea, Zagreb, 2007.

Sustavno protiv zaborava i mistifikacija

Mnoge su pojave i sudbine iz neposredne prošlosti ovdje iznijete znanstveno skrupulozno, no istodobno odmjereno i hladne glave, ali s naglašeno ljudskim suosjećanjem i razumijevanjem za protagoniste


Istaknuti hrvatski povjesničar srednje generacije, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Rijeci, Puljanin Darko Dukovski za žarište je svoga znanstvenog zanimanja odabrao povjesnicu 19. i 20. stoljeća, s osobitim obzirom na svoj zavičaj – Istru, te marom historiografâ dosad slabo obrađena ili pak temeljitije, suvremenom znanstvenom metodologijom, pristupom i spoznajama uopće nerasvijetljena razdoblja novije povijesti najzapadnijega hrvatskog prostora. O tome govori većina njegovih objavljenih knjiga, pa tako i najnovije mu, izvornim dokumentima, svjedočanstvima i fotografijama bogato ilustrirano, djelo Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću.

Osjetljivost teme – koju je povjesnik inicijalno, gotovo pionirski u nas, obradio i ovom knjigom, kao i nekima ranijim, otvorivši vrata budućim nužnim istraživanjima određenoga fenomena i doba – očituje se najprije u, za povijesnu znanost, razmjerno kratkoj vremenskoj distanci od tematizirana razdoblja i zbivanja (okvirno od 1967. do 1972), dakle riječ je o tzv. živoj povijesti i njezinim protagonistima, našim suvremenicima. Autor navodi kako »Hrvatsko proljeće nije samo realno povijesno razdoblje, nego je to i posebno duhovno stanje ljudi, a te se dvije kategorije – stvarno dogođene povijesti i doživljene (ja) povijesti – često ne podudaraju i izazivaju dvojbe.«

Relevantna građa

Dukovski je obradio svu relevantnu i danas dostupnu građu, dakle prvo arhivsku, pa knjižnične fondove, pismohrane ustanova, zatim publicističke tekstove sa stranica onodobnoga tiska, kako novina tako i periodike, a dostojno se posvetio i svjedočenju suvremenikâ i sudionikâ, onih koji su bili voljni surađivati u projektu metodom tzv. usmene povijesti (oral history). Glede izvorâ građe, nedostupna je i dalje pismohrana Matice hrvatske, koja je nakon sloma Hrvatskoga proljeća nasilno oduzeta, dijelom zagubljena ili namjerno uništena, bilo da je posrijedi Središnjica ili ogranci MH, a u još je većoj mjeri nedostupna arhivska građa tzv. JNA i njezine Kontraobavještajne službe (KOS-a).

Autor najprije objašnjava tadašnje međunarodne (položaj SFRJ između dvaju suprotstavljenih svjetskih političkih blokova) i unutarnje političke (ne)prilike u kontekstu kojih su stvoreni preduvjeti za pokret koji je težio politički, gospodarski i kulturno slobodnoj ili slobodnijoj Hrvatskoj kao jugoslavenskoj federalnoj jedinici u zadanim granicama, ali i domovini u širemu smislu, na tragu tada očito gorućega i neriješena hrvatskog pitanja, koje će konačno biti riješeno, barem u granicama hrvatske države, tek s početkom 1990-ih i nakon teških stradanja i razaranja u Domovinskome ratu. Također su lijepo i jasno protumačeni pojmovi ili sintagme poput »masovnoga pokreta« (maspoka), »Hrvatskoga proljeća«, »reformskog razdoblja svekolike nacionalne afirmacije Hrvatske i hrvatstva« i sl.

Sukladno naslovnoj temi, od općega se prema pojedinačnomu, dakle od hrvatske nacionalne do regionalne istarsko-riječke razine razmatraju svi bitni razlozi, uzroci, tijek, odnosi i posljedice sloma Hrvatskoga proljeća. Unitarizmu i centralizmu, u krajnjoj konzekvenci s podlogom u uvijek živoj velikosrpskoj ideji, bez obzira na ambalažu kojom je zaodjenuta, suprotstavljeni su (kon)federalizam u sveobuhvatnom društveno-političkom i gospodarskom smislu pojma kao i pravo na samoodređenje naroda.

Argumenti i metode

Pozorno se i odmjereno definiraju argumenti i metode političkog nastupa i djelovanja tadašnjega hrvatskog reformnog komunističkog vodstva unutar jednopartijskoga socijalističkog sustava, a najuže s tim povezana i prevrtljiva uloga kulta ličnosti kakav je bio Josip Broz te uloga njegovih najbližih suradnika u Hrvatskoj i na saveznoj razini, ističe se zatim značenje drugoga proljećarskog zamašnjaka i tradicionalna promicatelja hrvatske kulturne i nacionalne samobitnosti – Matice hrvatske, a u Istri i Rijeci još i Čakavskoga sabora, te se, uz rubno doticanje ponašanja i djelovanja Crkve i katoličkoga svećenstva, naposljetku tematizira mladenački snažna energija u nacionalnoj akciji treće sastavnice nacionalnoga pokreta, odnosno hrvatske pretežito studentske mladeži, dakle hrvatskih sveučilištaraca kao najvećih idelista i, uz neke matičare, najvećih žrtava unitarističko-titoističke odmazde nakon sloma Hrvatskoga proljeća, s koncem 1971, a navlastito tijekom 1972. i poslije.

Autor temeljito poznaje povijest Istre s Pulom kao glavnim gradom i Rijeke kao bitnoga sjevernojadranskog središta, narodnosno stanje toga kraja, njegov mentalitet, dakle znade povijest mentaliteta tematizirana područja, tako da s lakoćom čovjeka s uvidom u prošlosnu i dimenziju suvremenosti analizira sve što si je u zadaću uzeo: političku i gospodarsku osnovu Hrvatskoga proljeća, otvorenost Istre i Rijeke za reforme, narodnosno stanje 1971. i problem regionalnoga izjašnjavanja, tadašnju socijalnu politiku i standard stanovništva, ulogu Istranki i Riječanki u Proljeću, tada započete i ostvarene ili pak iz Beograda nasilno prekinute velike hrvatske projekte na razmeđu politike i gospodarstva (tunel kroz Učku, most koji povezuje kopno i otok Krk, autoceste Rijeka – Trst i Rijeka – Zagreb, jadranski naftovod…), društvene i političke aspekte tadašnjih hrvatskih kulturnih inicijativa na navedenom području, poglavito ulogu i značenje Matice hrvatske i Čakavskoga sabora te razgranata nakladništva tadašnjega pulsko-riječkog areala, razlike te neslaganja i sukobe unutar maspoka, ulogu omladinskoga i studentskog pokreta, sukob hrvatskih i talijanskih reformsko-nacionalnih koncepcija, odnos hrvatskih ljudi u Istri i Rijeci prema tzv. srpskom pitanju

Sustavno štivo

Predgovoru je u završnici knjige sukladno vrlo komplementarno sažimanje teme u Dukovskoga, pod naslovom Razmatranja o stvarnosti, stereotipima i mogućnostima, odakle i ovaj navod: »Hrvatsko proljeće u Istri i Rijeci (s iznimkom studentskog pokreta u Rijeci) nije bilo ‘eksplozija’ hrvatstva, više tinjajući plamičak ‘narodnjaštva’ koji je kroza svoj tradicionalni ‘kulturni i mentalni regionalizam’ (kao tvrdokorno zadržavanje posebnosti) tražio i našao svoje mjesto u općem nacionalnom korpusu… Tinjajući plamičak hrvatskoga narodnjaštva i dalje je, pod sivilom ‘kulturnoga i političkog pepela’, održavao žeravicu do prijelomnoga požara dvadeset godina kasnije.« Opsežni svezak završava korisnim sažetkom, pregledom vrela i literature, kazalima te bilješkom o piscu. Usto ide i napomena kako je knjiga rezultat istraživanja na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Rijeci, uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, koje se provodilo od 2003. do 2006. godine.

Ovom smo knjigom, na razini sadašnjega stupnja znanstvenih spoznaja i dostupne građe, dobili sustavno štivo koje jasno i konkretno, a širemu čitateljstvu pristupačno, rasvjetljava jedan od najznakovitijih fenomena novije hrvatske (ne samo političke) povijesti, djelo koje je napisano kako usuprot zaboravu i novim manipulacijama dnevne politike, tako i protiv mistifikacija naknadnim iskustvom i pameću – i nekih žrtava, i tolikih pokajnikâ, i brojnih progoniteljâ. Mnoge su pojave i sudbine iz neposredne prošlosti ovdje iznijete znanstveno skrupulozno, no istodobno i sa stanovitom empatijom, odmjereno i hladne glave, ali s naglašeno ljudskim suosjećanjem i razumijevanjem za protagoniste: etiketirane, otpuštene s posla i s fakulteta, uništenih egzistencija i obitelji, robijaše…, ukratko žrtve progona i pogroma, čije tadašnje snove u punini, ili barem dobrim dijelom, žive današnji hrvatski naraštaji svjesni da priznata i prihvaćena raznolikost nije opasnost, nego da, naprotiv, može tvoriti samo još prirodniju i čvršću cjelinu.


Boris Domagoj Biletić

Vijenac 372

372 - 5. lipnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak