Vijenac 365

Književnost

Ante Pavelić i Vladimir Nazor

Fantomska pjesma

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem

Ante Pavelić i Vladimir Nazor

Fantomska pjesma


Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem



Ne znam kad sam prvi put čuo, a ne znam više ni tko mi je to prvi rekao, da je Vladimir Nazor prije svoga odlaska u partizane napisao pjesmu Anti Paveliću. Nisam se tada posebno bavio Nazorom i toj informaciji nisam tada poklonio veću pozornost. Ni političke implikacije te informacije nisu me posebno zagrijale da se pozabavim istraživanjem istinitosti te tvrdnje. Tek negdje oko 1974–1975, kad sam surađivao u redigiranju kritičkog izdanja Nazorovih Sabranih djela koja su kasnije izašla u nakladi Akademije (1977), suočio sam se ponovno s tim pitanjem, ali sada u okviru svoje profesionalne dužnosti i obveze. Naime, u nizu njegovih Sabranih djela priređivao sam knjigu Pjesme V., u koju su uvrštene njegove zbirke i već zaokruženi ciklusi tiskani u razdoblju od 1930. do 1942. To su zbirke Istarski gradovi (1930), Deseterci (1930), Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1931), Topuske elegije (1933) i Knjiga pjesama (1942), te ciklusi Zagrebački soneti (»Hrvatska revija« 1939) i Posljednja žetva (iz knjige Rime i ritmovi, 1949), ali i sve Nazorove pjesme, nastale od 1892. do 1942, koje su ostale u periodici, izvan svih njegovih zbirki, kao i pjesme iz posthume. U tu pretposljednju ili posljednju skupinu pripadala bi i ta pjesma, koja je navodno postojala, ali je nije bilo ni u jednoj njegovoj zbirci. Počeo sam tragati za tom pjesmom, prelistavajući cjelokupnu našu periodiku 1941–1942, ali toj pjesmi ni traga. Bio sam već i digao ruke od traženja, i zacijelo je više ne bih ni tražio da nisam jednoga dana sreo profesora Jonkea. Pitao me što radim, a ja mu kažem da uređujem Nazorove pjesme za njegova sabrana djela, a na njegovim usnama zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh:

»A hoćete li«, pitao me, »objaviti i onu njegovu pjesmu Poglavniku?«

»Morao bih je najprije pronaći«, odgovorio sam mu, a on će odmah:

»Naći ćete je u ‘Hrvatskoj reviji’«.

Nisam mu se usudio reći da sam već pregledao »Hrvatsku reviju«, i ne samo nju, ali da je nigdje nisam našao. Možda sam je u trenutku neopreznosti previdio, pobojao sam se, pa mu dakako zahvalih na informaciji i gotovo iz istih stopa odmaglih na Marulićev trg, u ono prekrasno secesionističko zdanje, i naručih ponovno »Hrvatsku reviju« 1941, 1942, a za svaki slučaj još i 1943. Znao sam, da pjesmu i ako je nađem ne mogu uvrstiti u knjigu, ali sam već zamislio prvu rečenicu svojih uredničkih napomena. Glasila bi: »U ovaj svezak ušle su sve Nazorove pjesme iz tih i tih zbirki i sve njegove pjesme koje nisu bile uvrštene ni u jednu njegovu zbirku, osim jedne.« Uživajući već potiho u intrigantnosti te rečenice, listao sam časopis polako, list po list, ali te pjesme u njemu, dakako, ni sada nisam našao. Pomislio sam: stotine ruku prelistavale su ove komplete, a ta je pjesma možda bila umetnuta u neki broj kao posebni dodatak, pa je logično da je sada nema.

Iz Sveučilišne knjižnice svratih svojoj sestrični, profesorici latinskoga i hrvatskoga jezika, udatoj za nekad poznatog zagrebačkog odvjetnika dr. Antu Pavlovića, koja je također stanovala na Marulićevu trgu, i ispričam joj svoje nedoumice.

»Eno ti tamo u vitrini, u predsoblju, komplet ‘Hrvatske revije’, nitko to drugi nikada nije imao u ruci, sve što je u njemu ikada bilo to je u njemu i sada.«

Odmah se latih posla. Svi su brojevi bili na mjestu, neki su bili i duplicirani, pa su oni drugi (»dupli«) primjerci bili još nerazrezani, ali pjesme ni tu nije bilo.

Sad se iznenadila i moja sestrična Emica. »Pjesma postoji, negdje mora biti, ja se sjećam da smo je 1942. čitali, a i nedavno mi je Anto, kad sam išla u školu i rekla mu da ću taj dan predavati o Nazoru, smijući se dobacio: ‘A hoćeš li im, đacima, pročitati i pjesmu Paveliću?’«

Nema sumnje, mislio sam, pjesma postoji, već dva pouzdana svjedoka imam, ali pjesme još uvijek nigdje nema. Barem je nema ondje, gdje bi po logici stvari morala biti.

Možda koji tjedan kasnije, možda koji mjesec, boravio je u Zagrebu Alija Nametak. Kao uvijek kad bi on doputovao iz Sarajeva, sastali smo se u Gradskoj kavani. Razgovor o svemu i svačemu naveo ga je u trenutku da ponovi i on isto ono Jonkeovo pitanje, što sada radim. I kad sam mu rekao što i Jonkeu, i dodao kako već danima uzaludno tragam za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću, reče Alija kao iz topa:

»Ne sjećam se gdje je bila objavljena, ali imam je ja kod kuće, poslat ću vam je.«

Prošlo osam dana od njegova povratka u Sarajevo, prošla i dva, pošiljke Alijine nema i ja ga jedne večeri nazovem.

»Ne mogu je naći!«, reče mi. »Ubih se tražeći, ali ne znam što je to, nema je pa nema!«

Već sam i po treći put odlučio da ne gubim uzalud vrijeme i da na to više ne mislim, kad sam jednoga dana zastao na ulici u duljem razgovoru s redateljem i glumcem Ljudevitom Galicem. Ne sjećam se više kako je razgovor došao i na tu pjesmu, a Lujo mi reče mrtvo-hladno, kao da je to nekakva najobičnija, općepoznata stvar:

»Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane.«

To je ipak bilo malo previše, a da bih i nadalje mogao ostati nezainteresiran i zanemariti tajnu ove pjesme. Razmišljajući što dalje, sjetio sam se kako mi je u čitaonici za periodiku Sveučilišne knjižnice, šezdesetih godina, kad sam u nekoliko navrata tražio »Književni tjednik« 1942, pa ga nikada nisam dobio s različitim objašnjenjima (»Nije na mjestu«, »U službenoj upotrebi«, »Za sada nedostupno« i sl.) gđa Maca Kučina, koja je radila u toj čitaonici, u povjerenju rekla jednoga dana: »Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikada se više nije vratilo.« Nije li u tom listu, što ga je izdavao HBZ, tiskana i ta pjesma? Nekoliko brojeva tog lista imao sam u ruci, našli su se u ostavštini Tina Ujevića, ali komplet nisam vidio i možda se zaista tajna krije u objašnjenju gđe Kučine? Ako je tamo tiskana, a ta vjerojatnost je postojala tim prije što je Nazor zaista bio suradnik toga lista, u njemu je objavio pjesmu Svršetak i dva članka o Zoraniću, Nazor je imao puno razloga da taj list ukloni iz biblioteke. Sumnju je povećavala i činjenica, da taj list nisam našao ni u jednoj biblioteci u Hrvatskoj, u kojoj sam taj list tražio.

Puno kasnije, zapravo tek nedavno, ipak sam uspio pronaći jedan komplet »Književnog tjednika« u privatnom posjedu i pregledao ga vrlo pozorno. Suvišno je reći, da nisam našao spornu Nazorovu pjesmu. A da sam je i našao, za moje uredničke dužnosti i planove bilo bi prekasno.

Tada su već bila odavno izašla Nazorova djela, i »moja« V. knjiga Nazorovih pjesama među njima, bez te pjesme i dakako bez one rečenice u mojim napomenama. Ali tajna te pjesme je ostala neriješena i nadalje. Žao mi je, što o njoj nisam nikada razgovarao s Vinkom Nikolićem. Godinama smo se sastajali, od njegova povratka u Hrvatsku pa do njegove nagle smrti, sprijateljili smo se i razgovarali, kadikad i svakodnevno, o mnogim temama koje su nas zanimale, ali o eventualnoj Nazorovoj pjesmi Paveliću eto nismo. Nismo o njoj govorili ni poslije Nikolićeva članka u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.« Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva.

Ali je »tajna« Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, vjerojatno, barem što se mene tiče, riješena zauvijek. Ili možda ipak nije?


Dubravko Jelčić


Darko Sagrak je u »Vjesniku« (listopad 2003) objavio članak u kojem tvrdi da je u »Hrvatskom narodu« 14. lipnja 1944. Vinko Nikolić na duplerici objavio članak »Opjevani Poglavnik« ilustriravši ga s nekoliko pjesama. Nikolić je i sam autor ode Poglavniku, a u tom članku je objavio i jednu nepotpisanu pjesmu Poglavnik. Sagrak tvrdi da je autor Nazor, a da je pjesma ostala nepotpisana jer je u to doba već Nazor bio u partizanima, a da je uistinu Nazorova, svjedoče i formalne osebujnosti stihova.

Nekoliko dana nakon toga oborio se na ovu tvrdnju Ivo Horvat, isto tako bez dokaza. Njemu nikako nije jasno da je to ikako mogao napisati Nazor! A bjelodano mu mora biti znano da je Poglavnika npr. portretirao onaj isti kiparski majstor Augustinčić koji je autor najboljeg Titovog kiparskog portreta i usto Titov miljenik.


Poglavnik

Nad starim dvorom usred glavnog grada

ko plamen vječnog svietla stieg vihori;

u dvoru, blied od neprekidnog rada:

Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,

more Ga brige mnogih podanika,

ipak Mu bdienjem izmučene sjene

sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo

nad uzglavljima ranjenih junakâ;

ko brižan otac izlazi u selo

vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:

sa koliko se boraca On bori,

od kolikih Mu boli srdce pati

i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,

znati, što bješe činio i htio,

a poviest naša s ponosom će reći:

Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem.

Prigodom jednog od čestih sastanaka s prijateljem Dubravkom Jelčićem, kad smo uz profesionalne probleme uređivanja biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti razmatrali i događaje i ličnosti iz naše prošlosti i suvremenosti, pokazao sam mu svoj zapisak sačinjen na temelju jednog članka, zapravo teze, odnosno nedokazane tvrdnje Darka Sagraka o eventualnom Nazorovu autorstvu pjesme o Poglavniku. Zbog usmeno prepričane pretpostavke da je izbor pjesama za »Hrvatski narod« sastavio Vinko Nikolić, upitao sam akademika Jelčića je li o tome razgovarao s Vinkom Nikolićem, s kojim je bio često u prijateljskom razjašnjavanju mnogih pitanja iz razdoblja o kojem je u domovini najviše znao upravo on. Pomislio sam da ga je zasigurno pitao i o tajni autorstva pjesme o Poglavniku, no Jelčić mi je odgovorio da je o tome pokušavao doznati punu, pravu istinu, ali da s Nikolićem o tome nije razgovarao. Budući da mi je Jelčić ispričao što je sve činio i kako je tragao za odgonetkom te tajne koja je i njega mučila, zamolio sam ga da mi o tome napiše vjerodostojno svjedočanstvo, s obzirom na to da se sve odvijalo na način primjereniji krimiću nego znanstvenoj zavrzlami. Utoliko više, što neuspjeh u rješenju zagonetke nije katarzičan, pa radoznalcima i nakon svega ostaje dovoljno štofa za razmišljanje i izmišljanje mogućih raspletnih rješenja.

Uostalom, evo tog Jelčićeva teksta napisanog isključivo na moju zamolbu, kao dometak mojoj nedoumici u svezi s tajnom koja možda nikada i ne će biti do kraja rasvijetljena. Zato je vjerojatno Jelčić i naslovio svoj tekst Fantomska pjesma Vladimira Nazora.


Vlatko Pavletić

Vijenac 365

365 - 28. veljače 2008. | Arhiva

Klikni za povratak