Vijenac 358

Kritika

Hrvatska poezija na češkom

Kruna od koralja

Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, sastavio Dušan Karpatský, Fori Prague, Prag, 2007.

Hrvatska poezija na češkom

Kruna od koralja

Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, sastavio Dušan Karpatský, Fori Prague, Prag, 2007.

Podsjećajući nas naslovom i motom na »korablju od koralja u kojoj se ljubav brodi« našega Ivana Bunića Vučića, iz zlatnoga nam je Praga potkraj lipnja ove godine doplovila velika knjiga korablja, ispunjena našim pjesničkim blagom u češkim prepjevima – antologija hrvatskoga pjesništva od Baščanske ploče do naših suvremenika. Sastavljač knjige, prevoditelj najvećega dijela i njezin idejni otac, Dušan Karpatský, okrunio je ovim neusporedivim djelom svoje polustoljetno drugovanje s hrvatskom književnošću, posebice s poezijom.

Kako stoji u podnaslovu, Korablja obuhvaća »tisuću godina hrvatske poezije u djelu stotinjak pjesnika«. Točnije, knjiga započinje tekstom Baščanske ploče, slijedi pet srednjovjekovnih latinskih epitafa i jedanaest srednjovjekovnih hrvatskih duhovnih pjesama, zatim osamnaest lirskih i šest epskih pučkih pjesama te 82 pjesnika. Taj dugi niz imena kreće od latinista – Pannonija, Šižgorića, Pucića, Crijevića i Marulića, čijom Juditom (librom prvim) započinje pjesništvo dalmatinske i dubrovačke renesanse: Menčetić, Džore Držić, Vetranović, Lucić, Hektorović, Pelegrinović (cijela Jeđupka), Marin Držić, Nalješković, Sasin (Mrnarica), Ranjina i Zlatarić. Niz nastavljaju barokni pjesnici: Baraković (7. pjevanje iz Vile Slovinke), Gundulić (Suze sina razmetnoga i Osman), Stijepo Đurđević (Derviš), Bunić Vučić, Palmotić, Petar Zrinski (ulomak iz Opside sigetske), F. K. Frankopan, Ritter Vitezović, I. Đurđević (Uzdasi Mandalijene pokornice i Suze Marunkove), Kanižlić (ulomci iz Svete Rožalije) te Kačić Miošić (jedna pjesma iz Razgovora…) i Đuro Hidža. Hrvatski preporod predstavljaju: Mihanovićeva Horvatska domovina, Demetrova Pjesma Hrvata (iz Grobničkog polja), Vrazovi stihovi, Mažuranićeva Smrt Smail–age Čengića (cijeli ep u novom prepjevu) te Preradovićeve pjesme. Slijede Šenoa (Propast Venecije), Vukelić, Ciraki, Jorgovanić, Vojnović (Lapadski soneti), Fran Mažuranić (izbor iz Lišća), najbolje Kranjčevićeve pjesme, Tresić Pavičić (iz Sutonskih soneta), nekoliko soneta i Mora A. G. Matoša, Domjanić, Vidrić, Nazor, Begović, Wiesner, Polić Kamov, Galović, Nikola Polić, Čerina, Ujević, Andrić, Krleža, Dora Pfanova, A. B. Šimić, Cettineo (Molitva za moju uvalu), Krklec, Vlaisavljević, Majer, Cesarić, Sudeta, Alfirević, Šop, Tadijanović, Ivanišević, Kozarčanin, Vida, I. G. Kovačić (Jama), Kaštelan (Tifusari i druge pjesme), Kruno Quien, Radovan Ivšić, Nikola Milićević, Vesna Parun, Boro Pavlović, Golob, Mihalić, Pupačić, Slaviček, Gotovac, Slamnig (Barbara i druge pjesme), Tomičić, Ivančan, Šoljan, Balog, Petrasov Marović, Dragojević, Mrkonjić, Sever, Arsen Dedić, Horvatić, Petrak, Zidić, Maruna, Tonko Maroević, Rogić Nehajev, Albert Goldstein, Paljetak, Andriana Škunca, Jakša Fiamengo, Zvonimir Maković i Branko Maleš. Sveukupno oko dvadeset tisuća stihova!

I to nije sve; na punih pedeset stranica (od ukupno 750) Dušan Karpatský češkome čitatelju daje iscrpni uvodni pregled hrvatske poezije tijekom stoljeća, zapravo cijelu povijest hrvatske književnosti, na kojoj mu mogu biti zahvalni ponajprije češki (a i mnogi hrvatski) kroatisti. Svakom pjesniku i gotovo svakoj anonimnoj pjesmi prethodi mali medaljon – bilješka o piscu s osnovnim biografskim i bibliografskim podacima te karakteristikama djela. U napomenama na kraju knjige Karpatský posebno navodi sve izvore kojima se služio. Na kraju je i abecedni popis pjesnika i pjesama, i to s češkim i hrvatskim naslovima pjesama te (hrvatskim) naslovima zbirki u kojima su se one prvi put pojavile. Slijedi podulji popis knjižnih izdanja prepjeva hrvatske poezije na češki jezik sa svim bibliografskim podacima; uz prepjeve pojedinih pjesnika (21 ime!) navode se i knjige poezije u kojima su zastupljeni (i) hrvatski pjesnici (13 naslova). Taj iscrpni popis, na kojemu su među inima i knjige prepjeva Dušana Karpatskoga – izbor iz poezije Slavka Mihalića te sjajna antologija pjesništva hrvatskoga Jadrana Má duše je moře, završava uputom na dvije bibliografije (Dušan Karpatský, Stanislava Sýkorová), koje sadrže potpunije i detaljnije podatke o češkim prijevodima hrvatske književnosti. Nadalje slijedi i mali leksikon svih čeških prevoditelja hrvatske književnosti (29 imena – od Čelakovskoga i Erbena do danas). Među dodacima je i popis likovnih priloga u knjizi; riječ je o 43 skladno ukomponirana priloga različitih vrsta – od portreta, fotografija i karikatura pojedinih pjesnika do kratkih izvadaka iz njihovih rukopisa te kopija naslovnica, poznatih slika i crteža. Cijela je antologija lijepo grafički opremljena, na koricama su diskretno rasuta slova – simboli hrvatske povijesne tropismenosti, na jednom je preklopu omotnice kratki presjek građe (poezije) sadržane u knjizi, a na drugom je češki prepjev pjesme Ivana Bunića Vučića O korabljo od koralja (O korábe korálový).

Opisu Korablje dužni smo dodati da je izdavač knjige d. d. Fori Prague, čiji predstavnik Andreja Stojković, hrvatski državljanin, već petnaest godina radi i posluje u Pragu. Financijsku potporu objavljivanju knjige pružili su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Republike Češke, d. d. INA (Zagreb) i Podravka (Koprivnica) te Poglavarstvo grada Zagreba s Društvom hrvatsko–češkoga prijateljstva.

Ova monumentalna antologija hrvatskoga pjesništva u češkom prijevodu nastala je kao svojevrstan odgovor Dušana Karpatskoga na veliku antologiju češkoga pjesništva u hrvatskom prijevodu. Taj se njegov san ostvario u dugo pripremanoj i pomno pripremljenoj Zlatnoj knjizi češkoga pjesništva, koja sadrži oko 17.500 stihova (od Proglasa sv. Ćirila do naših dana) i na kojoj je Karpatský okupio nemali broj hrvatskih suradnika. Objavljena je 2003. u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske u Zagrebu. Karpatský ju je opremio opširnim književnopovijesnim uvodom, izvorima i biografijama čeških pjesnika te kazalom koje sadrži sve podatke potrebne istraživačima. K tome je sam na hrvatski preveo znatan dio antologije, posebno suvremene pjesnike. Knjiga je dobila mnoštvo pohvala i priznanja, od kojih joj je najljepše na praškom predstavljanju dao predsjednik Senata ČR Petr Pithart, rekavši da je to »knjiga kakva se događa jedanput u sto godina, ako se uopće dogodi«. Slijedeći tu misao slobodno možemo reći da je Koráb korálový monumentalni živi spomenik hrvatskoj književnosti, možda veći od ijednoga u Hrvatskoj, a vjerojatno najveći izvan Hrvatske. Da bi se uopće dogodila, takvoj je knjizi sto godina malo.

Karpatský se nije morao oduživati za Zlatnu knjigu češkoga pjesništva jer i sam Koráb korálový dobrim dijelom pokazuje što je za promicanje hrvatske književnosti učinio »unaprijed«. Koráb korálový kruna je njegova kroatističkoga opusa, koji ne čine samo brojni prijevodi hrvatskih pisaca (njih više od pedeset objavljeno je samo u zasebnim knjigama, npr. niz Krležinih novela, drama i tri knjige eseja, Krležin roman Na rubu pameti, Andrićeva poezija i proza, nekoliko Matkovićevih drama, nekoliko Marinkovićevih novela i drama Glorija, više grotesknih komedija Ive Brešana, Mirisi, zlato i tamjan i Izvanbrodski dnevnik Slobodana Novaka, Šoljanov Kratki izlet i druga proza, niz pripovjedaka i radiodrama Vojislava Kuzmanovića, Pavličićev Večernji akt, romani Branka Belana i Nevena Orhela, Šnajderovi i Hadžićevi dramski tekstovi, izbor iz Mihalićeve poezije, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Zagorkina sedmosveščana Grička vještica, niz knjiga ogleda Ivana Aralice, Dubravke Ugrešić i Raymonda Rehnicera, Šömenova književna montaža posvećena Václavu Havelu i dr.). Kroatističkom opusu Dušana Karpatskoga pripadaju i rezultati neprekidna proučavanja hrvatske književnosti i istraživanja češko–hrvatskih književnih veza (npr. njegova bibliografija knjižnih izdanja čeških prijevoda hrvatske književnosti od 1560. do 1981. – Croatica na češkom jeziku, Zagreb 1983, zatim velika izložba 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj – priređena 2000. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, odnosno izložba Pola tisućljeća češko–hrvatskih književnih odnosa u međusobnim prijevodima – održana 2002. u praškoj Nacionalnoj knjižnici, nadalje – dvojezični Mali hrvatsko–češki biografski leksikon / Malý chorvatsko–český bibliografický slovník, tiskan u Pragu 2002. i drugi radovi). Njegova su istraživanja urodila i nizom otkrića, među kojima valja spomenuti 450 godina stare češke prijevode Bartola Đurđevića (koje nije otkrio ni autor Đurđevićeve bibliografije), zatim češki pisane Praške zapise Stjepana Radića (tiskane u prijevodu Karpatskoga u Zagrebu 1985) te Lodereckerov sedmojezični rječnik iz 1605. (vezan uz Vrančićev petojezični rječnik iz 1595), koji je zaslugom Karpatskoga pretiskan u Zagrebu 2005. godine. Radeći kao gostujući lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1966–67. i 1969–70), Karpatský je ostavio dubok trag u naraštajima studenata bohemistike te stekao ugled sveučilišnoga nastavnika i suradnika, koji se potvrđuje i u Povijesti svjetske književnosti (Zagreb 1975), gdje je obradio češku i slovačku književnost. Za svoj kroatistički rad Karpatský je 1990. dobio Benešićevu nagradu i postao dopisni član JAZU, 2001. odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2002. dobio je Ininu nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu.

Koráb korálový tek čeka zasluženo priznanje. Knjiga je prvo predstavljanje doživjela u Nacionalnoj knjižnici u Pragu 25. lipnja ove godine, na Dan hrvatske državnosti. Drugo je održano 22. kolovoza u Dubrovniku (gradu Ivana Bunića Vučića, odnosno sedamnaestorice u knjizi zastupljenih dubrovačkih pjesnika!) u okviru programa Zagrebačke slavističke škole. Široj hrvatskoj kulturnoj javnosti Korablja je još nepoznata i ovaj je prikaz pokušaj da se vijest o njoj pronese dalje. To je najmanje što dugujemo Dušanu Karpatskom, ne samo kao prevoditelju.

Prevoditeljski udio Karpatskoga nije mjerljiv samo apsolutno najvećim brojem potpisanih stihova; on se očituje cjelinom, izborom i kompozicijom, a ponajviše osjećajem za vrijednosti hrvatske duhovne baštine u tisućljetnom rasponu. Da bi veliki projekt ostvario, Karpatskom su pomogli sjajni suradnici, ponajprije poznavatelji hrvatskoga jezika i književnosti (koji su pjesme přeložili, preveli), a uz njihovu pomoć i brojni češki pjesnici (koji su ih přebásnili ili prepjevali). U takvoj se plodonosnoj suradnji ističu iznimni pjesničko–prevoditeljski tandemi – František Halas i Oton Berkopec (pučka epika), Luděk Kubišta i Irena Wenigová (srednjovjekovne duhovne pjesme, Marulić, Hektorović, barokna poezija, Preradović, Vraz, Vojnović, Kranjčević, Nazor, Begović, Wiesner, Polić, Kovačićeva Jama), Josef Hiršal i Milada Nedvědová (dalmatinska i dubrovačka renesansa, suvremeni pjesnici, npr. Slaviček), Hiršal i Wenigová (Krležine Balade), Hiršal i Rudolf Lužík (Hasanaginica), Jiří Šotola i Wenigová (Vesna Parun), Jiří Žáček i Wenigová (Golob), Jana Štroblová i Wenigová (Vesna Parun), Josef Hanzlík i Karpatský (Ujević, Kaštelan) te Štroblová i Karpatský (Sasin, Hidža, Šenoa, Vukelić, Jorgovanić, Tresić Pavičić, Matoš, Domjanić, Vidrić, Polić Kamov, Galović, Čerina, Krklec, Vlaisavljević, Majer, Cesarić, Sudeta, Šop, Pavlović). Udio Karpatskoga u toj dragocjenoj suradnji gotovo je jednak njegovu pojedinačnom prinosu. Ovdje valja istaknuti i nadahnute prepjeve hrvatskih latinista Dane Svobodove te stare, još preporodne, prepjeve K. J. Erbena (Ignjat Đurđević, Demeter) i F. L. Čelakovskoga (Kačić Miošić). Izuzmemo li posljednju dvojicu čeških klasika, latinistica Dana Svobodová jedini je samostalni prevoditelj u Korablji – uz Karpatskoga, koji je (uz ostalo) prepjevao gotovo sve suvremene pjesnike svoje generacije i Mažuranićevu Smrt Smail–age Čengića (to je četvrti prepjev na češki jezik; dva dosadašnja nastala su u drugoj polovici 19. stoljeća, a treći, na kome su surađivali Oton Berkopec i pjesnik Josef Hora, datira iz vremena Drugoga svjetskog rata).

Knjiga je tako domišljena, tako pomno i skladno uređena i dotjerana s takvom akribijom da ljubiteljima poezije koji traže više daje i više nego što traže; Karpatský ju je ispunio podacima i informacijama koje su plod iskustva prevoditelja, žara istraživača i sustavnosti znanstvenika.

Nadasve, ispunio ju je ljubavlju prema pjesništvu, koje u njegovu prevoditeljskom opusu zauzima zavidno mjesto. Književnost je to kojom se bavi, koju prevodi i koju voli – Karpatský doista ima sreću. A češko je čitateljstvo rijetko zahvalno čitateljstvo; sjetimo se da je to svojedobno bila (možda jedina) zemlja u kojoj su redovi (fronty) stajali i pred knjižarama. Nema dvojbe da će ovom velikom knjigom hrvatskoga pjesništva češkim knjigoljupcima Karpatský još više približiti, a u mnogim pojedinostima i otkriti duhovne prostore kulture koja je, iako rođena u mediteranskom srednjovjekovnom ozračju, oduvijek bila bliska srcu Europe.

Koráb korálový zadivljuje širinom znanja i prevoditeljskoga umijeća, snagom pjesničke riječi, koja s lakoćom premošćuje vremenske, tradicijske, kulturne i jezične razlike, povezujući, poput Karlova mosta, obale mitske Vltave s jadranskom domovinom fratara Na Slovanech. Čitajući te češke stihove, poznavatelj duha, stila i jezika hrvatske poezije različitih razdoblja mora ostati zadivljen dubinom i istančanošću osjećaja za nadahnuća koja su je stvarala, poznavanjem leksičkih i strukturnih obilježja jezika kojim se izražavala, sposobnošću prenošenja stilskih, poglavito versifikacijskih postupaka iz izvornika u prepjev, ukratko – skladom forme i sadržaja, spojem ljepote i vjernosti izvorniku, što se u prepjevima ne susreće tako često. Iako je ovo veledjelo češke prijevodne književnosti rezultat golema duhovnoga i intelektualnoga napora svih njegovih sukreatora, najveće zasluge svakako pripadaju Dušanu Karpatskom. Samo on, naime, raspolaže svim potencijalima koje tu češku knjigu hrvatskoga pjesništva čine antologijskom – i golemim znanjem o hrvatskoj književnosti i izvrsnim poznavanjem svih inačica hrvatskoga jezika (vrlo uspješno prevodi i na hrvatski!) i neospornim pjesničkim talentom, kojemu su hrvatski stihovi nadahnuće, a ne samo prevoditeljska građa. Prateći kontinuitet i tradiciju hrvatskoga pjesništva od Baščanske ploče do Branka Maleša, Karpatský je zlatnim nitima poetskoga dara protkao i povezao i ono što mu je na tom dugom putu bilo darovano. A to su majstorski prepjevi njegovih suradnika i prijatelja te raniji češki prijevodi hrvatske književnosti, koji otkrivaju stalno zanimanje češke kulture za naše duhovno stvaralaštvo i njezinu naklonost prema ponešto drukčijoj, ali srodnoj, hrvatskoj književnoj baštini.

Iako Koráb korálový potpuno mogu razumjeti tek malobrojni hrvatski čitatelji, većina bi sigurno prepoznala Mažuranićeve, Preradovićeve, Kranjčevićeve, Matoševe, Domjanićeve, Ujevićeve, Šimićeve, Cesarićeve, Tadijanovićeve, Golobove, Pupačićeve, Slamnigove i mnoge druge stihove koji su nam urezani u pamćenje. Tu radost prepoznavanja osjetili su prije otprilike tri godine češki čitatelji Zlatne knjige češkoga pjesništva u hrvatskom prepjevu. Vidno potresen, sin jednoga antologijskoga češkoga pjesnika tada je rekao da je duboko zahvalan što je hrvatski jezik udahnuo neki novi, sunčaniji i radosniji život sjetnim stihovima njegova oca. Ostvarenjima koja imaju težinu životnoga uloga nema neposrednijega i iskrenijega priznanja, a Dušan Karpatský zaslužio ga je najmanje dvostruko.


Dubravka Dorotić Sesar

Vijenac 358

358 - 22. studenoga 2007. | Arhiva

Klikni za povratak