Vijenac 355

Film, Naslovnica

Razgovor: Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli i predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara

Pula se ponovo diže

Ovogodišnji Pulski festival nadmašio je sva očekivanja: udvostručen je broj prodanih ulaznica, imali svo vrlo hvaljen domaći i međunarodni žiri, ugledne strane goste, uzorne ceremonije otvaranja i dodjele nagrada, uspješnu promidžbu, atraktivne festivalne publikacije, dobru atmosferu i najbolji zvuk i sliku u povijesti Festivala

Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli i predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara

Pula se ponovo diže

Ovogodišnji Pulski festival nadmašio je sva očekivanja: udvostručen je broj prodanih ulaznica, imali svo vrlo hvaljen domaći i međunarodni žiri, ugledne strane goste, uzorne ceremonije otvaranja i dodjele nagrada, uspješnu promidžbu, atraktivne festivalne publikacije, dobru atmosferu i najbolji zvuk i sliku u povijesti Festivala


Koji je ključ dugovječnosti Pulskoga festivala, koji je danas jedan od najstarijih u Europi, a dogodine će proslaviti 55. obljetnicu?

– Pulski je festival neuništiv. Preživio je raspad bivše države, kojoj je bio središnji filmski događaj, krizu ratne i poslijeratne kinematografije u devedesetima, smjenu deset ravnatelja od neovisnosti, a u ovom desetljeću konkurenciju dvadeset novih filmskih festivala. Svi oni, za razliku od Pule, slobodno biraju strane filmove u svom glavnom programu i ne znam koji od njih bi opstao da u udarnom terminu prikazuje isključivo cjelokupnu nacionalnu produkciju, neovisno o lokaciji i promidžbi. Jedino u Puli svake večeri hrvatske filmove gledaju tisuće ljudi na jednoj projekciji, što je za nacionalni film svjetski fenomen, a neke je od njih u Areni vidjelo više gledatelja nego u cijeloj kinodistribuciji, osobito u devedesetima. Hrvatski festival igranoga filma održala je i za njegovih najtežih trenutkaka prije svega vjerna pulska publika u Areni i zato tu publiku treba uvažavati.


Tri godine umjetnički ste ravnatelj Festivala igranoga filma u Puli. Kako ocjenjujete rezultate ovogodišnjega Festivala u odnosu na prethodne?

– Ovogodišnji Festival nadmašio je sva očekivanja, ponajprije po zanimanju publike, ali i drugim pokazateljima. Međunarodni je program Europolis – Meridijani s temom Tražeći ljubav zahvaljujući izboru filmova, terminu prije nacionalnoga programa i lokaciji na Kaštelu utrostručio broj gledatelja (oko 1600 u odnosu na prošlogodišnjih pet stotina). Programi stranih filmova kvalitetom i popularnošću u punoj su mjeri pridonijeli općem uspjehu festivala. Za projekcije u Areni prodano je 13.973 ulaznice, što je dvostruko više nego na prošlogodišnjem festivalu, kada ih je prodano 6.578. Kako je jedna ulaznica omogućavala gledanje dvaju filmova, prvog iz Nacionalnog, te drugog iz Popularnog stranog programa (osim po svemu sudeći dobro odabrana filma otvaranja koji je igrao samostalno), u Areni je 13 filmova (6 hrvatskih i 7 stranih) vidjelo ukupno 29.840 gledatelja (uključujući akreditirane i pozvane).

Nacionalni žiri svojim je sastavom izazvao vrlo pozitivne reakcije javnosti, dok su članovi međunarodnog žirija bili odreda ugledni strani festivalski ravnatelji. Ugledni strani gosti, ponajprije Jiří Menzel i Greta Scacchi, dobili su zapažen medijski prostor. Nakon petnaest godina kataloškoga sivila hrvatski filmovi dočekali su bogato ilustriran katalog u boji te dosad najpregledniju i najažurniju internetsku stranicu. Ti pomaci u sektorima u mojem djelokrugu bili bi uzaludni, pa i neostvarivi da nije bilo nove ravnateljice Zdenke Višković-Vukić, koja je u kratku vremenu sustav digla na noge. Za razliku od prethodna dva traumatična festivala, ceremonije otvaranja i dodjele nagrada bile su uzorne, promidžba je bila pravovremena i primjerena, a nova tehnika funkcionirala je besprijekorno omogućivši najbolji zvuk i sliku u povijesti festivala.


Kako surađujete s ravnateljicom Javne ustanove Pula Film Festival Zdenkom Višković-Vukić?

– Izvrsno, jer riječ je o osobi velike radne energije, organizicijskih sposobnosti i velika iskustva u upravljanju ovim festivalom još od kraja sedamdesetih. Mislim da zajedno s mladom izvršnom producenticom Tanjom Miličić činimo složan tim.


Hoće li se rezultati ovoga festivala odraziti na predstojeći jubilarni?

– Svakako. Oni su stvorili uvjete da (ovogodišnjim festivalom zadovoljno) Gradsko vijeće Grada Pule u rujnu donese odluku o sanaciji cjelokupnih dugova prethodnih festivala (od pedesetog) i Javne ustanove s više od milijun i pol kuna. Festival je konačno na čvrstim nogama, a likvidnost Javne ustanove omogućuje i kredit za kino, koji će otplaćivati Grad Pula, čime će festival dobiti i najmodernije opremljenu festivalsku dvoranu.


Kako ste odabrali filmove u međunarodnoj konkurenciji?

– Za međunarodni natjecateljski program Europolis – Meridijani radi selekcije na svjetskim festivalima gledao sam oko dvije stotine filmova. Nisam podlegao dominantnom trendu depresivnih filmova o umiranju i abortusima niti ga smatram primjerenim ljetnom festivalu. Svjesno sam ove godine napravio ležerniju selekciju, protiv trenda, s temom Tražeći ljubav, odabravši vrijedne filmove koje sam osobno smatrao najzanimljivijima premda nisu dobili nagrade žirija na festivalima na kojim su bili premijerno prikazani. To je bilo moje selektorsko pravo, a publika je takav izbor vrlo dobro prihvatila.


Kako ocjenjujete recepciju međunarodnoga programa Europolis – Meridijani i pulskog Festivala u medijima uopće?

– Međunarodni program popratili su nacionalni dnevni listovi, ponajviše i najafirmativnije »Vjesnik«, »Slobodna Dalmacija« i »Novi list« (Dragan Rubeša s prednošću već viđenih filmova), jaki međunarodni žiri na tiskovnoj ga je konferenciji ocijenio izvrsnim, a i ugledni gosti toga programa, Jiří Menzel i Greta Scacchi, dali su intervjue u »Večernjem« i »Jutarnjem listu«, »Nacionalu«, »Feralu«, na Hrvatskoj televiziji a i brojnim drugim medijima. Pišući o cjelokupnom festivalu, čak su i »Gloria« i »Story« hvalili atmosferu na festivalu kao nikad dosad, s bogato ilustriranim reportažama koje su dobile više prostora nego svi ostali filmski festivali zajedno.

Bilo je, jasno, i sabotaža. Tako je »Jutarnji list« na dan projekcije, kada se tradicionalno proda najviše karata, objavio da su karte za Armina i Harryja Pottera rasprodane. Puljani se nisu dali omesti, i Arena je bila puna. Čitao sam i dva članka koja se zalažu za vraćanje art-filmova u ponoćni program u Areni, jedan kolege koji nažalost nije ni došao na ovogodišnji art-program na Kaštelu, a drugi kolege koji je oduvijek pisao protiv toga.


Kako je došlo do otvaranja Arene holivudskim hitovima?

– Europski i nezavisni filmovi prikazuju se u Areni od 2001, s iznimkom pedesetoga festivala (2003). Godine 2004, kada sam s Brankom Sömen koselektirao program, imali smo u selekciji osam filmova i dva nezavisna hit-naslova, Loš odgoj i Fahrenheit 9/11, no to je bila iznimka – tako razvikani neholivudski naslovi javljaju se rijetko ili nikad. U mojoj prvoj godini ravnateljskog mandata, 2005, filmovi Dijete, Napola, King, Otkucaj koji je moje srce preskočilo, Transamerica, San zimske noći i Slomljeno cvijeće imali su solidnih dvije tisuće gledatelja po projekciji. No 2006. iznajmljena je, mimo mene, pozornica i tehnika u Areni dan prije festivala nekom distributeru za projekciju Pirata s Kariba 2. Taj je film u promidžbenom smislu, osobito potaknut neostvarenim najavama dolazaka njegovih zvijezda, pojeo sve strane filmove sama festivala. Srećom imali smo dva domaća hita, Karaulu i Muškarca bez brkova, i u posljednji tren uvrštena Supermena, koji je s iščekivanim Libertasom spašavao gledanost završnice festivala, ali selektirani filmovi, premda izrazito žanrovski, poput australskoga vesterna Uvjeti predaje ili ratno-partizanskog Vjetar koji njiše ječam, jednostavno nisu imali šanse – skupili su nekoliko stotina gledatelja, što se u Areni doima strašno. Pirati su napunivši i egzaltirajući Arenu, i to dan prije festivala, preko noći promijenili očekivanja publike i medija i sasjekli od početka desetljeća teško građenu naviku gledanja europskih i nezavisnih filmova u Areni.


Kakve je posljedice imao taj sraz?

– Festivalsko vijeće, koje donosi programsku koncepciju festivala, te odlučuje o terminima i lokacijama, je 9. siječnja ove godine na prijedlog iz Pule, tadašnjeg vršitelja dužnosti ravnatelja Erosa Čakića, jednoglasno odlučilo da se program Europolis – Meridijani, koji je dotad bio samo u Circolu, prebaci u trodnevni pretprogram koji bi koristio i ljetno kino na Kaštelu, a da se u terminu nakon hrvatskoga filma u Popularnom programu prikazuju najpopularniji naslovi.

Pristao sam na tu odluku iz više razloga, a temeljni je bio mogućnost da barem najvažniji europski i nezavisni filmovi dobiju i elitni prvi večernji termin u 21:30, koji nikad nisu imali, a koji je za takve filmove daleko bolji i primjereniji od ponoćnoga, kako na televiziji, tako i u kinu. Termin od nešto prije ponoći do dva ujutro radnim danom za pulsku publiku doista nije baš idealno vrijeme za umjetnički ambicioznija ostvarenja.

Nadalje, Kaštel je prekrasno kino na otvorenom koje se pokazalo idealnom lokacijom za europski i nezavisni film, daleko intimnijom i prikladnijom od Arene koja ima kapacitet stadiona i kojoj mnogo bolje pristaju filmski spektakli, osobito sada s vrhunskim ozvučenjem i projektorom. Zahvaljujući jedinstvenoj ulaznici za oba filma popularni filmovi doveli su mnogo više publike i na hrvatski film, zabavnim karakterom dali su eskapističko-relaksirajuću protutežu sumornijoj tematici ovogodišnje nacionalne produkcije, popularizirali su Festival među mlađima, obogatili festival i žanrom fantastike i stvorili filmsku atmosferu u gradu.


Kako namjeravate uskladiti interese pulske publike i onih koje dolaze samo na Festival?

– Za dogodine ću predložiti pretprogram na Kaštelu sa sedam dana pretpremijera, a tijekom nacionalnoga programa popodnevne (u 16:00) reprize tih filmova i predvečernje (u 18:30) premijere još sedam. Time će na svoje u cijelosti doći i pulska publika, koja filmove najviše voli gledati u prvom večernjem i donekle predvečernjem terminu, kao i oni koji dolaze u Pulu samo za vrijeme nacionalnoga programa, koji će tako moći vidjeti sve.


Zašto je ulaz na Kaštel bio besplatan?

– Besplatan ulaz omogućili su sponzori, ponajprije T-Com. Osim toga, da smo stavili ulaznice u prodaju, ne bismo mogli rezervirati dovoljan broj mjesta brojnim akreditiranima, pa je jedino rješenje da se mjesta zauzimaju redoslijedom dolaska. Pokazalo se da je kapacitet Kaštela optimalan. Neki su pak sponzori našli interes da tamo promoviraju svoja pića i to je na takvim događajima normalna stvar.


Koliko je sredstava Ministarstva kulture potrošeno na Popularni program?

– Popularni program platili su pulski gledatelji, jer smo s distributerima dogovorili plaćanje isključivo postotkom od prodanih ulaznica. Kako je prodaja karata više nego udvostručena, a sustav Arene ionako bio u pogonu, na taj program nije potrošena ni kuna javnoga novca.


Što mislite o prijedlogu da se holivudski filmovi prikazuju u posebnoj reviji u Areni izvan festivala?

– Apsolutno sam protiv, jer bi na taj način ti filmovi umjesto da pomažu nacionalnom festivalu bili njegova najveća konkurencija.


Koliko je uvođenje žirija za međunarodni program opravdalo očekivanja?

– Žiri za međunarodni program uspostavljen je prvi put još 2001, a obnovljen je po mom dolasku na dužnost 2005. Njegovih pet članova imenuje se iz redova uglednih festivalskih ravnatelja i novinara koji bi i inače bili gosti na festivalu. No, osim ocjenjivanja stranih filmova, važno je da oni gledaju i hrvatske filmove, pa se tako i ovogodišnji žiri upoznao s cjelokupnom nacionalnom produkcijom, a organizirali smo i radne ručkove članova međunarodnog žirija s hrvatskim redateljima i glavnim glumcima dan nakon projekcije pojedinoga hrvatskog filma u Areni. Za ravnatelja ili selektora vidjeti hrvatski film na DVD-screeneru ili u Puli u Areni neusporedivo je. Uz to, svi dosadašnji međunarodni žiriji zajedno su koštali manje nego što dobije hrvatski kandidat za nominaciju za Oscara u jednoj godini.

Među članovima međunarodnih žirija protekle tri godine bili su ravnatelji i selektori festivala na koje su hrvatski filmovi bili ne samo pozivani, nego često i osvajali nagrade, od Foruma Berlinalea (Oprosti za kung-fu i Armin, a prije i pobjednički Maršal), Wiesbadena (Što sa sobom preko dana dobio je nagradu za najbolji dokumentarac), Ljubljane (Što je Iva snimila dobila je tamo prvu nagradu FIPRESCI-a za neki hrvatski film), Karlovih Vary (najveći uspjesi hrvatskog filma – od posebne nagrade žirija za Tu, nagrade za najboljeg redatelja za Maršala do nagrada za najbolji film u programu Istočno od zapada za Svjedoke i Armina) do Cottbusa i Trsta (s nizom hrvatskih filmova).

Dakle, smatram da je to bio apsolutno pravi potez. Štoviše, smatram da broj pozvanih festivalskih gostiju iz redova uglednih stranih festivalskih ravnatelja i kritičara treba dramatično povećati. Meni prigovaraju zbog pulskih pet, a Animafest plaća nekoliko stotina stranih gostiju! Pula je uz Dane hrvatskog filma, čije laureate također prikazujemo s engleskim titlovima, ključni nacionalni festival, a u hrvatske filmove ulaže se tridesetak milijuna javnog novca, potom se još tri milijuna uloži u Festival, pa neka se onda uloži još par stotina tisuća kuna da to netko iz svijeta vidi, da se u Areni u tjedan dana okupe predstavnici najuglednijih svjetskih festivala i najrelevantnijih filmskih medija. Tako bi Pula u punom smislu riječi postala odskočna daska za hrvatski film u svijetu


Koliko festivalu u privlačenju gostiju pomaže lokacija i ljetni termin?

– Mogućnost spajanja ugodnog s korisnim pulska je komparativna prednost, kojom se festival oduvijek koristio – u sedamdesetima na festivalu se znalo okupiti više od petsto stranih gostiju. Moramo biti svjesni da gledanje neselektirano svih hrvatskih filmova snimljenih u jednoj godini, u ritmu od jednog dnevno, samo po sebi ne bi moglo privući strane selektore, direktore ni novinare. Pula osim nezamjenjive Arene ima atraktivan termin održavanja u najsunčanijem razdoblju, čisto more i zrak te dobre restorane. Da nije svega toga, nekadašnji Festival jugoslavenskog filma preoteo bi Beograd. Da i u domovini filma nije tako, najveći svjetski festival bio bi u Parizu, a ne u Cannesu.


Kakva je perspektiva Jadranskoga programa?

– Ovogodišnji retrospektivni Jadranski program sa sedam kvalitetnih filmova bio je, kao što smo i najavili, samo uvod u Jadranski filmski sajam 2008. Ako Pula može imati odličan sajam knjige, onda po svojoj tradiciji može imati i sajam filma, osobito kao sjedište jadranske euroregije. Sajam će se održavati tijekom posljednja dva dana festivala i neće smetati filmskom programu, a štandovi će biti u Circolu. Raspisat ćemo i međunarodni natječaj Pero Jadrana za scenarije s Jadranskim morem kao temom ili lokacijom.


Jeste li bili u žiriju nekog od festivala koje vode festivalski ravnatelji koji su bili gosti u Puli?

– Bio sam pozvan u Ljubljanu, ali sam se zahvalio. Nisam nažalost nikad bio gost ni na jednom od festivala koje vode ravnatelji festivala koje sam pozivao u Pulu. Glavni tajnik FIPRESCI-a Klaus Eder bio je pak u Puli prije nego što sam se ja rodio.


Kolika je važnost nagrada međunarodne kritike na filmskim festivalima?

– Nagrade međunarodne kritike po važnosti su prve iza nagrada festivalskog žirija. Nerijetko se dešava da dobitnici glavnih nagrada bivaju zaboravljeni, a dobitnici nagrada kritike ulaze u filmsku povijest. Najsvježiji je primjer iz Venecije, gdje je prošle godine nagradu međunarodne kritike dobio Stephen Frears za Kraljicu, a Zlatnog lava Jia Zhang-Ke za film Mrtva priroda.


Koliko je demokratičan ustroj Hrvatskoga društva filmskih kritičara?

– HDFK je demokratična organizacija koja održava dvije skupštine godišnje na kojima raspravlja i odlučuje o izvješću predsjednika i drugih tijela. Mandat svih tijela traje samo godinu dana pa članovi svake godine odlučuju o svome vodstvu, a kandidirati se može svaki član društva bez ikakvih uvjeta.


Koliko je potpora članova HDFK-a vašem radu?

– Hrvatski su me filmski kritičari pet puta uzastopce birali za predsjednika. Prošle sam godine na tajnom glasovanju, uz protukandidata, pobijedio sa 75 posto glasova, a ove je godine moje izvješće jednoglasno prihvaćeno, a mandat mi je produžen bez ijednoga glasa protiv. Tako velika potpora mnogo mi znači, jer pokazuje da članovi cijene i podupiru moj rad, kako onaj u Hrvatskoj, tako i na međunarodnom planu.


Kako se određuju kandidati za žirije FIPRESCI-a?

– Svakih nekoliko tjedana članovima hrvatske sekcije FIPRESCI šaljem podsjetnik na rokove za pojedinu skupinu žirija, koji su objavljeni na internetskoj stranici FIPRESCI-a. Prema pravilima FIPRESCI-a članovi se moraju sami prijaviti svojoj nacionalnoj sekciji ispunjavanjem FIPRESCI-evih prijavnica, a HDFK ih potom prosljeđuje u FIPRSCI, koordinirajući u slučaju da ima više prijava za isti festival, što je rijetkost. FIPRESCI potom odlučuje koje će kandidate iz cijelog svijeta poduprijeti i potom pregovara s direkcijama festivala. Tek ako kandidata kojeg je nominirao HDFK odabere FIPRESCI i potvrdi direkcija pojedinog festivala, on može postati član žirija kritike. Nažalost, nerijetko se dešava da festivali odbijaju članove iz malih zemalja poput Hrvatske jer ih smatraju nebitnim.


Koje su ovlasti predsjednika HDFK-a u odnosima s FIPRESCI-em?

– Predsjednik HDFK-a po Statutu zastupa Društvo u zemlji i inozemstvu, pa tako i prema FIPRESCI-u. On svojim (od FIPRESCI-a traženim) potpisom na prijavnici mora jamčiti za pojedinog kandidata, njegovu kvalitetu, odgovornost i ispunjavanje svih uvjeta za pojedini festival. Vrlo sam strog po tom pitanju, a naši članovi to uvažavaju i tijekom mog mandata nije bilo primjedbi na rad nijednoga hrvatskog člana žirija, za razliku od brojnih drugih nacionalnih sekcija, uključujući Sloveniju i Srbiju. Ugled neke sekcije teško se stječe, a lako gubi.


Koliko se puta desilo da u HDFK stigne poziv da upravo HDFK predloži nekog člana žirija kritike?

– Dosad su bila samo dva slučaja u kojima nam je izravno ponuđeno sudjelovanje u nekom žiriju – bilo je to u tzv. last minute slučajevima žirija u Istanbulu i Wiesbadenu, u kojima je jedan već odabrani strani član bio iznenada spriječen, pa nas je glavni tajnik FIPRESCI-a zamolio, kao i neke druge sekcije, da u najkraćem roku predložimo kandidata. Tada sam redom zvao telefonom naše istaknute članove i za Wiesbaden smo uspjeli prijaviti kandidata na vrijeme, a za Istanbul nismo. Izvan tih slučajeva, HDFK nikad nije dobio izravni poziv za nijedan žiri, a kamoli za najveće festivale.


Koliko je bilo sudjelovanja u žirijima FIPRESCI-a tijekom vašeg mandata?

– Od osnutka HDFK 1992. do mog izbora u lipnju 2003. godine u žirijima FIPRESCI-a sudjelovala je uglavnom Branka Sömen i jednom Dražen Ilinčić. Od mog izbora na ovu dužnost u žirijima su sudjelovali: Vladimir Sever, Irena Paulus, Dragan Rubeša, Bruno Kragić, Tomislav Kurelec, Diana Nenadić, Jurica Pavičić, Branka Sömen, Tonči Valentić, Zlatko Vidačković, Hrvoje Pukšec, Goran Ivanišević, Damir Radić i Daniel Rafaelić. Ostali članovi nisu se ni prijavili za bilo koji žiri. Od mog dolaska na čelo HDFK-a, osim u žirijima kritike na festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji i San Franciscu, sudjelovali smo i u žirijima kritike u Palm Springsu, Haifi, Rotterdamu, Oberhausenu, Oslu, Fribourgu, Bratislavi, Ljubljani, Valenciji, Valladolidu, Wiesbadenu i Götteborgu, a kolege Valentić i Pukšec upravo su imenovani u žirije festivala u Varšavi i Cottbusu. Za sve to bilo je potrebno mnogo rada, truda i diplomacije.


Kako je došlo do vaših sudjelovanja u žirijima kritike u Cannesu, San Franciscu, Berlinu i Veneciji tijekom protekle četiri godine?

– Prijavljujem se za jedan žiri godišnje. Tri najveća svjetska festivala su mi jasno, kao i vjerojatno bilo kojem drugom kritičaru na mom mjestu, bila najveći izazov i kao višestruko demokratski izabran predsjednik HDFK-a s punim sam se pravom na njih prijavio. No, lako se prijaviti – teško je biti izabran, jer članstvo u žirijima nije nešto što nam pripada kao što nam pripada mjesto u Generalnoj skupštini. Nažalost nijednom prijašnjem predsjedniku ni članu HDFK-a nije uspjelo ući u žiri kritike u Cannesu i Veneciji. Za Veneciju su čak i tijekom mog mandata bile tri neprihvaćene prijave priznatih članova HDFK-a.

U te žirije izabran sam između velikog broja kandidata zahvaljujući svom radu i reputaciji, odlukom FIPRESCI-a i direkcija spomenutih festivala. Nisam valjda trebao moliti za prijavu nekog od onih članova koji se nikad ne prijavljuju za žirije, ne dolaze ni na skupštine, a kamoli na bilo koji način sudjeluju u radu Društva? Da smo se mi ostali tako ponašali, Društvo bi odavno propalo! Danas ne bi bilo ni jednoga hrvatskog člana međunarodnih žirija, knjige u izdanju Društva, poreznih olakšica i osiguranja, ni kritičarskih nagrada.


Možete li usporediti kritičarski rad s obavljanjem javnih dužnosti?

– Javne su dužnosti teže zbog odgovornosti prema onima kojima odgovarate i prema javnosti. Primjerice na dužnosti umjetničkog ravnatelja Pule moram uskladiti želje i interese Ministarstva kulture, Grada Pule, Županije istarske, ravnateljice PFF-a, filmskih djelatnika, filmskih redatelja, medija koji vole strane zvijezde i zabave sa skakanjem u bazen, kritike koja vas napada za populizam kad odaberete nešto popularno, a broji gledatelje kad forsirate kvalitetu, i konačno pulske publike kojoj je festival i namijenjen, a pritom kroz sav taj koloplet interesa – neusporediv s bilo kojim drugim filmskim festivalom – provući vlastitu koncepciju.

S kritikom ste gotovi kad je pošaljete, a javna je dužnost nešto što vam je na leđima 24 sata dnevno. Pisanje kvalitetnih kritika nije nimalo lak posao, ali je pozicija kritičara sama po sebi neusporedivo udobnija. No, za neke stvari treba imati petlju, zasukati rukave i preuzeti odgovornost.


Koliko vremena posvećujete osnovnom, kritičarskom poslu?

– Kao slobodni novinar radim na više zadataka. U »Vjesniku«, koji je nacionalni dnevni list koji je oduvijek posvećivao najviše prostora kulturi, u prilogu Kultura utorkom imam kolumnu s temama iz kinorepertoara, a uz nju objavljujem i svoju kritičarsku listu pet najboljih filmova u kinima. U »Vijencu« već devet godina objavljujem velike intervjue s umjetnicima, uključujući i filmske, a kao pomoćnik glavnoga urednika oformio sam i vrlo jaku filmsku rubriku. Za »Vjesnik« i »Vijenac« izvještavam i s najvažnijih svjetskih festivala. Na najčitanijem hrvatskom internetskom portalu s pola milijuna korisnika, net.hr, svakog četvrtka objavljujem kritičarsku kolumnu s kritikama tri najbolja filma s DVD-repertoara. Ne pišem jedino o drugim hrvatskim festivalima, jer mislim da to ne bi bilo korektno s obzirom na moju dužnost u Puli.


Koje sljedeće projekte pripremate u HDFK-u?

– Po podacima FIPRESCI mi smo trenutno po izdavaštvu, kao i po statusu s olakšicama i osiguranjima, vodeća kritičarska sekcija u svijetu. Nakon četiri knjige naših članova, planiramo pokretanje izdanja serije knjiga iz povijesti hrvatskog filma pod nazivom Hrvatski filmski redatelji, koja će izlaziti u godišnjim svescima. Nadalje, kako u cijeloj Hrvatskoj, osim »Hrvatskog filmskog ljetopisa« i »Zapisa«, koji izlaze svega četiri puta godišnje i dostupni su samo putem pretplate, više nema nijednoga filmskog časopisa, u HDFK-u planiramo pokretanje filmskog časopisa online. Zaključili smo da je internet idealan medij putem kojeg bi njegovi sadržaji bili dostupni svim zainteresiranima. Kako bi se u njemu objavljivale samo stručne kritike, recenzije, ogledi i osvrti članova HDFK-a, kako originalne tako i bibliografska baza kritika s linkovima svih objavljenih o pojedinom filmu, on bi se znatno razlikovao od svih drugih online publikacija, koje se pretežno informativno bave filmom, i mogao znatno pridonijeti podizanju filmske kulture u svim naraštajima čitatelja.


Razgovarala Katarina Marić

Vijenac 355

355 - 11. listopada 2007. | Arhiva

Klikni za povratak