Vijenac 346

Likovne umjetnosti

Retrospektivna izložba Leo Junek, 1899 – 1993, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 8. svibnja – 1. srpnja 2007.

Utočište u samoći

Moguće je povući (simboličku) relaciju s Junekovom trajnom izdvojenom pozicijom – čovjeka koji je birao tišinu, mir, tražio utočište u samoći, individualca koji se nije dao usidriti u grupe i grupacije (odbio je biti pripadnikom grupe Zemlja, u Francuskoj se nije htio prikloniti dominantnim strujanjima)

Retrospektivna izložba Leo Junek, 1899 – 1993, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 8. svibnja – 1. srpnja 2007.

Utočište u samoći

Moguće je povući (simboličku) relaciju s Junekovom trajnom izdvojenom pozicijom – čovjeka koji je birao tišinu, mir, tražio utočište u samoći, individualca koji se nije dao usidriti u grupe i grupacije (odbio je biti pripadnikom grupe Zemlja, u Francuskoj se nije htio prikloniti dominantnim strujanjima)


Stvaralaštvo slikara Lea Juneka (1899– 1993) dugo je vremena što putem iskrojenih mitova, što izravno djelima i osobnim doticajima (poglavito posredovanjem Josipa Vanište), prodiralo i usmjeravalo tokove hrvatske umjetnosti. Njegov su izravan utjecaj priznavali Vera Nikolić, Edo Kovačević, Slavko Kopač, Antun Mezdjić te Edo Murtić i Josip Vaništa. Velika retrospektivna izložba, koju je u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori priredila viša kustosica Biserka Rauter Plančić, dobrodošla je prigoda za ponovnu Junekovu kontekstualizaciju unutar hrvatske povijesti umjetnosti. Iz Pariza stiglo je osamdeset kapitalnih djela nastalih između 1924. i 1940. godine. Pridruženi su im radovi iz fundusa zagrebačke Moderne galerije, beogradskih muzeja i privatnih zbirki. Uz slike, crteže, skice izloženi su i bilješke, arhivska građa, korespondencija i osobni predmeti.

Podsjetimo se, posljednje njegove dvije samostalne izložbe u Hrvatskoj održane su 2004. Otvorene su u travnju sa samo šest dana razmaka, prvu je (Leo Junek, Zagreb, 1899 – Pariz, 1993, iz fundusa Moderne galerije i hrvatskih zbirki) u rovinjskoj Galeriji Adris priredio Igor Zidić, dok je autor zagrebačke u Galeriji Grubić (Leo Junek – ulja i akvareli, 1953– 1988) bio Zvonko Maković. Prije toga, osim uključivanja njegovih djela na skupnim smotrama, posljednja samostalna izložba u Hrvatskoj organizirana je 1968. u Modernoj galeriji u Zagrebu. Češće je bio, međutim, u galerijama i muzejima u svojoj drugoj domovini, Francuskoj, u kojoj je živio od 1925. do smrti. Tamo je poznat, kao što ukazuje francuski naslov retrospektive, te prijevod kataloških tekstova – kao Lorris Junec.

Umjetnik, čije je navodno podrijetlo od oca svećenika Huga Mihalovića možebitna osnova stvaranja Krležina lika Filipa Latinovicza, školovao se u isusovačkoj gimnaziji. S Pravnoga fakulteta 1919. prelazi na Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, gdje je studirao u klasama Ferde Kovačevića i Maksimilijana Vanke te u Babićevoj specijalki. Za školovanja upoznaje buduće članove grupe Zemlja, Đuru Tiljka, Ivana Tabakovića i Otona Postružnika. U često nestabilnim okolnostima, pogotovo što se materijalne strane tiče, veliku mu potporu iskazuje doživotna prijateljica, plemenita slikarica Vera Nikolić Podrinska. Ona mu potkraj studija omogućuje put u Pariz, gdje se susreće sa slikama Paula Cézannea, što je od velike važnosti za njegovo likovno formiranje. Uz tog velikana, proučavao je i stil Rembrandta, Chardina, Corota, Jeana Fouqueta i Nicolasa Poussina.

Junekova slika Crtač, koja se danas nalazi u privatnoj zbirci u Parizu, uistinu je (1940) amblematsko djelo. Za njezino spašavanje tijekom Drugoga svjetskog rata zaslužan je poznati pjesnik Radovan Ivšić, koji u uvodnom tekstu kataloga prepričava tu uzbudljivu epizodu, govori o svojim odnosima s umjetnikom te daje vlastito, izvanredno tumačenje djela. Priložena je i njegova pjesma Crtač, napisana 1952. Slikar iz zahvalnosti daruje sliku Ivšiću. U njegov stan na umjetničko hodošašće dolaze likovnjaci poput Miljenka Stančića, Josipa Vanište, Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara, Ivana Švertaseka, Ivana Picelja s grupom Exat te povjesničari umjetnosti Boris Vižintin i Mića Bašičević. Nakon rastave Crtača potražuje Junekova bivša supruga, pa se od kraja 1956. slika nalazi u Francuskoj.

Radovan Ivšić ističe slobodu postojanja koju je slika iskristalizirala. Lik crtača, sazdan od slobodno nanesenih mrlja boje, pojavnošću se otiskuje od tamne pozadine, zidova koji ga okružuju. Sam je umjetnik, mnogo godina poslije, pojasnio da je ovdje, izdvajanjem lika, riječ o izdvajanju slike iz slike. Moguće je povući (simboličku) relaciju s njegovom trajnom izdvojenom pozicijom – čovjeka koji je birao tišinu, mir, tražio utočište u samoći, individualca koji se nije dao usidriti u grupe i grupacije (odbio je biti pripadnikom grupe Zemlja, u Francuskoj se nije htio prikloniti dominantnim strujanjima). U Parizu, pupku svijeta, on je zaobilazio kavane, stjecišta boemskih susreta. Draža mu je bila sabranost, kontemplacija – posvećenost ispunjenja bjeline papira, s kojim je suočen i njegov crtač.

To, kao i drugo remek–djelo hrvatske i europske umjetnosti – Rodilište Porte Royale, nastalo iste godine, naznačuje glavnu odrednicu Junekova slikarskog interesa – istraživanje mogućnosti boje kao temeljnog elementa slikarskog izraza. Njime se nadovezuje na veliki uzor Paula Cézannea. »Cézanne je bio moj bog!«, uskliknut će jednom prigodom. Junek tu pouku čitav život nadograđuje i razlaže, sustavno razmatrajući granice izražajnih mogućnosti. Sezanizam su slijedili mnogi hrvatski slikari, često epigonski, bez prevelika razumijevanja. Sâm je Junek ustvrdio da su »Babićeve poduke, njegovo slikarstvo i slikarstvo drugih samo rad ölmalera koji se sastoji u polaganju kista na platno«.

Juneka nije zanimala naporna deskripcija. Njegova ranija djela – iz zagrebačkoga razdoblja magičnoga realizma (Autoportret, 1924), i ona naslikana u Francuskoj (Autoportret pred zidom, 1927/1928) donose sažete, koncentrirane forme, monumentalne jednostavnosti. U novoj sredini odmiče od zavičajnoga kulturnog nasljeđa. Početkom tridesetih rasvjetljuje paletu. Bliskost s fovistima ostvaruje se i prijateljstvom s Raoulom Dufyjem. Na tematskoj osnovi izmjenjuju se krajolici i pariške vizure (radnička predgrađa, tvornice, arhitektonske znamenitosti, trgovi). Prijelomna slika Cherche Midi (1938), od iznimne važnosti za hrvatsku sredinu, ponovno je na tragu jednostavne pikturalnosti, koja »piše, a ne opisuje«.

Tijekom četrdesetih godina Junek proširuje svoj kolorizam putem veza sa skupinom Mladi slikari francuske tradicije, napose Alfredom Manessierom i Jeanom Bazaineom, čije je slikarstvo pronosilo boje francuske zastave (plavu, bijelu, crvenu). Junek nadahnuće nalazi u romaničkim freskama i vitrajima zrele gotike, te postaje vrstan poznavatelj francuske baštine. Izloženi akvareli u rahlijoj formi donose čudesne motive crkvenih prostora. Ne ostaje ravnodušan, kao ni toliki prije i poslije njega, pred ljepotama krajolika Dordogne i Provanse. Godine 1950, u potrazi za slikom krajolika, preseljava se u idilični Orsay. Detalji gube važnost, boja se sve više oslobađa. Za Juneka ne vrijedi razgraničenje figurativnosti i apstrakcije – od sedamdesetih sve ga više zanima ritam. Proljeće u Orsayu (1974) u znaku je vitalnoga dinamizma, hitre izmjene jarkih kolorističkih akcenata. Planina Lure njegov je osobni Mont Sainte Victoire, motiv koji nudi mnogostruke načine iskušavanja slikarske potencije. Potencija ga prati do posljednjega daha. Izložba je zaključena Junekovim posljednjim djelom Ćup, kistovi i jabuke (1993). Motivi se ovdje rasplinjuju u impresionistički eteričnu kompoziciju. Njome završava njegov ciklus ulja posvećen takozvanim mrtvim prirodama. Takozvanim jer taj slikar boje i svjetlosti nije volio naziv mrtve prirode. Kako i bi, kad se u slobodi postojanja ne može umrijeti!

Za kraj, uza sve pohvale koncepciji izložbe i iscrpnom tekstu Biserke Rauter Plančić, jedna opaska. Maksimalnu vjernost na reprodukcijama teško je postići. Pogotovo kad je riječ o suptilnom koloristu kakav je bio Leo Junek. No, nekvaliteta kojom su u katalogu donesena njegova djela upravo je nedopustiva. Sve su boje pretamne, a poneki su radovi čak i mutni. O vjernosti reprodukcija dovoljno govori podatak da je plavi ćup na slici koja se zove Plavi ćup (1993) – ljubičast!


Barbara Vujanović

Vijenac 346

346 - 7. lipnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak