Vijenac 344

Glazba, Kolumne

OD KONCERTA DO KONCERTA - Branko Magdić

Žensko pismo – muško pismo

Dirigent Krzysztof Penderecki zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom u skladatelju je Pendereckom prepoznao staro-novo-staro lice velemajstora zanata i organizacije kompozicijske tehnike. Solistički istupi Jadranke Gašparović, Monike Leskovar i Danjula Ishizake jednako su sjajnim angažmanom uronili u izvođenje Concerta grossa za tri violončela i orkestar

OD KONCERTA DO KONCERTA - Branko Magdić

Žensko pismo – muško pismo

Dirigent Krzysztof Penderecki zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom u skladatelju je Pendereckom prepoznao staro-novo-staro lice velemajstora zanata i organizacije kompozicijske tehnike. Solistički istupi Jadranke Gašparović, Monike Leskovar i Danjula Ishizake jednako su sjajnim angažmanom uronili u izvođenje Concerta grossa za tri violončela i orkestar


Nije lako (i) danas biti Muzički biennale Zagreb! S odrednicom »festivala suvremene glazbe« što je u svojim zlatnim godinama, a brojeći od nulte 1961, i žario i palio po usijanim glavama, mislilo se tada konzervativnih tradicionalista, embezeovske su mijene bez ostatka trošile glavnicu fizikalno dokaziva materijala, da bi s brojkom od dvadeset i četiri bijenalska ciklusa dočekale i strukturalno i formalno jednako tradicionalistički obojeno priznanje KulturPreisEuropa za tekuću 2007. S pozornice zagrebačkoga HNK prigodnim se slovom pritom KulturForumEuropa spomenuo i utemeljitelja Milka Kelemena, a aktualni su domaćini i organizatori festivala i tom zgodom, kojega li čuda, zaboravili na Branimira Sakača kao barem ravnopravna sudionika tih doista revolucionarnih godina u svjetskoj i hrvatskoj novijoj glazbi.

I je li i glazbena revolucija u međuvremenu pojela svoju djecu, ili su neki novi klinci i danas zamašnjak za barem poludrukčije originale u sveizmišljenu skladateljskom pismu? Dvadeset i četvrti embezeovci u gotovo neizmijenjenu hijerarhijsko-umjetničkome sastavu (osovina: Josipović – Šipuš), i dalje piju s izvora tematski određena programskoga sloga, da bi uz glazbenu vezu Švedska – Hrvatska, središnjega gosta skladatelja te glazbenu scenu sustigli i trideset i šesterostruko žensko (skladateljsko) pismo s adutom bačene rukavice u izravnoj, bergmanovskoj konfrontaciji licem u lice s onim — bilo jednom — dominantnim, muškim pismom, u svijetu — bilo jednom — muške zapovijedi. I barem u brojci, ako ne uvijek u (fizičkoj) slici i (partiturnoj) prilici, ništa više nije i ništa neće biti isto kao prije, a žensko pismo istih tema i dilema na jednako se muški grčevit način vraća pod spasonosne skute staronovoga tona, melodije i njezine osjećajnosti. Sublimacija tečevine iskustava na tom je putu odjek i dobre škole i zanata, u kojemu, (još) pod muškom profesurom, i damice od malo više od — propjevao bi Cage — sedamnaest proljeća, pokazuju i prikazuju suhoću moderna senzibiliteta s uklonom u konstruktivizam nenadahnjujuće vrste.

Čudno, jer s rastom znanja i imanja (a glazba jest imanje koje zbog krhkosti stanovničine neopipljive strukture valja redovito, čime već, zalijevati!), u žensko i muško pismo ravnopravno ulaze i sve odreda odlični reproduktivni berači mogućih plodova, što dodatno obvezuje i stare i nove rukopise sa stola i ukusne i neukusne povijesne gozbe. Švedska Camerata Nordica pod umjetničkim vodstvom norveškoga violinista Terja Tonnesena jedna je od perjanica toga dobro ugođena organizma za vrsnu reprodukciju glazbe u vremenski najšire položenim odrednicama, što se čulo i u sve odreda tehnički i zanatski znalački uređenu kompozicijskome šesterolistu s opasnim, uglavnom uvijek istim invencijskim izrazom (HGZ, 23. travnja). U četverostruku ženskome skladateljskome pismu, pak, spolnu je možebitnu posebnost zamijenila univerzalna (i muška, dakako) neo i retro varijacija jedva pamtljivih karakteristika — od programno plošnih Boja jeseni ruske Šveđanke Victorije Borisove-Ollas, do kratkoćom podnošljive — ali čemu? — saksofonske akcije — reakcije Joergena Peterssona na elektronsko zavijanje vuka (!) u skladbi U vučjemu oku Šveđanke Marije Samuelsson. U smanjenu gudačkome sastavu s energičnim brumom kontrabasa i violončela jedna druga Šveđanka imena Karin Rehnqvist slika minimalističku uspavanku za Taromirovo vrijeme, a razbarušena i neobarokna (tokatna) i čak neofolklorna (ritmički sinkopirana) boja punoga korpusa ansambla Camerata Nordica, u interpretacijski je koncizno energičnu potezu sa sočno vibrantnim tonom praizvela Licem u lice hrvatske autorice Sanje Drakulić. Po tragu gusto ulančane i ekspresionističke faze glazbe fin de

siea clea, kretao se tek nominalno zagonetno avangardan Brz pogled... kratko pojavljivanje iz 2003. švedskoga poluveterana Andersa Eliassona, dok će i po godinama pravi veteran Ingvar Lidholm, u svojoj Glazbi za gudače iz 1952, otploviti do uvale sa sigurnim (klasičnosuvremenim, recimo bartokovskim) vezom.

A pravome bijenalskom veteranu Krzysztofu Pendereckome kao središnjemu gostu skladatelju ovogodišnjega festivala, sve faze i premetaljke 20. stoljeća i sada su u novome (stoljetnome) dobu uzorit model za rez oštra zaokreta unatrag. I ne od jučer i ne za truc vlastitoj avangardi s polja mladenački buntovne i neformalno ujedinjene poljske škole, što će i u 4. simfoniji pod naslovom Adagio (1989), ali i u Concertu grossu za tri violončela i orkestar (2000), s poda raskošno raspoloživa glazbina mozaika pobrati sve najveće stanice dijela prošlostoljetnoga simfonizma. I nema čega tu sve nema, od prezrela Mahlera do Šostakoviča i Richarda Straussa, od gotovo lajtmotivičkoga signala tritonusa i plesne groteske s punktiranim (tokatnim) bijesom neobarokne polifonije, iznad koje će dirigent Penderecki zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom (Dvorana Lisinski, 27. travnja), u skladatelju Pendereckome prepoznati staro-novo-staro lice velemajstora zanata i organizacije kompozicijske tehnike. Solistički istupi Jadranke Gašparović, Monike Leskovar i Danjula Ishizake jednako su sjajnim angažmanom uronili u oživljavanje prakse concertina i concerta rossa u stilu i neoromantične (čak i dvoržakovske!) linije s pjevom engleskoga roga, da bi u jednostavačnome platnu s ulančanim polagano-brzim epizoda cjelina djela zazvonila i klasično odnjegovanom koncertantnom strukturom. I jednostavačno položen Adagio nastao u povodu dvjestote obljetnice Francuske revolucije u sebi krije zametak proširena, a tradicijski svjesno kontrolirana zvukopisa, o čiji će tamno zlokoban idée fixe s trubljama, fagotom, klarinetom, rogom, flautom i ponovno engleskim rogom, Krzysztof Penderecki doslovno prilijepiti stroj nezaustavljive pošasti svake (post)revolucionarne ideje.

I zato možda glazba kao preslik drugih glazba, zato i mudra, sijeda glava Pendereckoga u prisjećanju na nedavno preminula prijatelja i maga svjetskoga čelizma Mstislava Rostropoviča, u čijemu umjetničkome izboru »ništa nije zabranjeno — sve je dopušteno«, toleranciji pripada važno mjesto. I upravo zbog te tolerancije, neka bude zapisano: gdje smo to onda došli? Neka bude i odgovoreno: na početak — pa sve ispočetka!

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak