Vijenac 344

Fotografija

Ana Opalić, Poslije, Kula Lotrščak, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 25. travnja — 6. svibnja 2007.

Vidjeti poslije

U polaku koračanju kroz šumu osjeća se autoričina kontemplativna narav, pokušaj uspostavljanja odnosa sa samom sobom (u vremenu), s onim nečim što se dogodilo, što je jednom bilo imenovano

Ana Opalić, Poslije, Kula Lotrščak, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 25. travnja — 6. svibnja 2007.

Vidjeti poslije

U polaku koračanju kroz šumu osjeća se autoričina kontemplativna narav, pokušaj uspostavljanja odnosa sa samom sobom (u vremenu), s onim nečim što se dogodilo, što je jednom bilo imenovano

Put kojim nas je Ana Opalić ovaj put povela naizgled nam se čini poznatim. Što zapravo vidimo krećući se šumom pogleda spuštena prema tlu kako ne bismo zapeli za neku granu ili zgazili neku biljčicu, koja je svoje postojanje obilježila izrastanjem na mjestu kojim smo odlučili proći? Koje su to razlike među šumama, osim u rasporedu i vrsti raslinja, njihovu mirisu, priči? Jesu li Anine šume i proplanci drukčiji od onih nama nešto bližih? Prepoznajemo li ili osjećamo događaje koji su se upili u tlo prekrivši okoliš nekim čudnim, teško raspoznatljivim filtrom koji priječi izravnost i lakoću komunikacije s viđenim?

Jedanaest prizora izloženih u sklopu sjajnog izložbenog niza Brzo okidanje kustosice Marine Viculin dio su ciklusa Poslije snimljena 2006. godine. Ana Opalić kratko ga komentira u katalogu spominjući sukob tijekom Domovinskog rata na relaciji Srđ — Strinčijera — Bosanka — Žarkovica: »Odlučila sam snimiti seriju fotografija hodajući stazama koje povezuju crtu razdvajanja. Zanimalo me što ću zateći na mjestima koja su u mojoj svijesti od početka rata bila prisutna kao poprišta zločina.«

Promjene krajolika na koje je mislila da će naići, ožiljci aktivnosti trajno zapisani u svijesti ne samo Dubrovčana nego i mnogih drugih, na prvi se pogled teško, ako uopće, zapažaju. Pogled kroz Anin objektiv usredotočen je, usmjeren na neki trag što ga je priroda — zahvaljujući svojoj upornosti — ostavila na puteljcima. Gotovo uopće ne vidimo okolni prostor, osim na jednom snimku, sve vrijeme posvećeni smo kretanju šumom, proplancima nakratko obasjanim suncem. Tek odbačena hrpa staroga kruha na jednoj fotografiji i plastično ležište neke automobilske svjetiljke na drugoj svjedoče o promjenama prouzročenima nečijom aktivnošću. Sve je ostalo ušutkano. Ali ne i zaboravljeno.

Susan Sontag u Prizorima tuđeg stradanja zapisala je kako je sjećanje lokalno, a da bi ratno stradanje probilo te okvire, mora biti predočeno na način koji je prožet širim značenjem. No što činiti s prizorima koji petnaest godina nakon događaja ne pružaju nijednu dodatnu informaciju? Bez Anina pojašnjenja vizualna poruka koju nam odašilje ostat će kodirana, a naslućeni će obzor trajno ostati obilježen karakterom koji će u stanovitoj mjeri ograničiti mogućnost njegova sveobuhvatnijeg viđenja, pa i razumijevanja.

Identitet mjestâ koja je Ana Opalić snimila obilježen je autobiografskim diskursom — stvarnim iskustvom pomiješanim s onim posredovanim. Činjenice i priče međusobno su isprepleteni te iz neizvjesnosti prouzročene nemogućnošću precizna prepoznavanja mjesta na kojem se nešto dogodilo proizlazi osjećaj iščekivanja obilježen onim spomenutim filtrom koji stvara zadršku pri pokušaju interpretacije viđenog.

Tijekom vremena navikli smo da nam se stvarni događaji, pa tako i oni našeg (ili tuđeg, kako hoćete) stradanja posreduju uz pomoć medija fotografije. Uglavnom se to činilo uz pomoć dokumentarnih fotografija, kod kojih su se realne stvari ili situacije našle pred nečijim objektivom. U slučaju radova iz serije Poslije realni je prostor referent, dok snimci nisu dokumentarni, nego ih doživljavamo kao dio umjetničke strategije propitivanja složenih povijesnih i društvenih okolnosti. Na taj je način fotografija Ane Opalić postala relevantan sudionik ne samo određenog događaja nego dugotrajna procesa koji je nemoguće zabilježiti u mnogim njegovim raznovrsnim fazama. Nastala je dugo nakon odlučnoga trenutka, karakterizira je staloženost, mirnoća, uravnoteženost kompozicija koje sliče jedna drugoj najviše zbog onoga što se nalazi u fokusu — busena, cvijeta, praznine. U polaku koračanju kroz šumu osjeća se autoričina kontemplativna narav, pokušaj uspostavljanja odnosa sa samom sobom (u vremenu), s onim nečim što se dogodilo, što je jednom bilo imenovano, ali podliježe osobnoj potrebi vraćanja i drukčijega viđenja onoga što je ostalo. I što svatko sam može (pre)imenovati, zavisno od priče koju želi i može pročitati na njezinim fotografijama.


Sandra Križić Roban

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak