Vijenac 344

Kritika

Hrvatska esejistika

SAMO SUMNJA STALNA JEST

Gordana Slabinac, Sugovor s literarnim đavlom. Eseji o čitateljskoj nesanici, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Hrvatska esejistika

SAMO SUMNJA STALNA JEST

Gordana Slabinac, Sugovor s literarnim đavlom. Eseji o čitateljskoj nesanici, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Gordanu Slabinac mogli bismo nazvati jednim od glavnih naših autoriteta znanosti o književnosti 20. stoljeća, odnosno teorije avangarde i postmodernizma, a pogotovo s njima povezana fenomena ironije — kad se riječ autoritet ne bi u praksi nažalost češće vezivala uz aroganciju moći i vlasti negoli stručnost, te u tom smislu bila sasvim neprikladna za antidogmatsku narav osobe o kojoj je riječ. Jer riječ je o autorici naglašeno dijaloške svijesti i orijentacije, otvorenoj za različita viđenja i perspektive, nesklonoj okorjeloj preskriptivnosti i bespogovornosti.

Avangarda i postmodernizam glavne su teme i njezine knjige od devet ogleda Sugovor s literarnim đavlom, u kojoj ih nastoji protumačiti izdvajanjem i analizom nekih njihovih ključnih obilježja i fenomena, kao i međusobnim uspoređivanjem.

Književni fenomen kojim se knjiga otvara, odnosno kojim se bave prva dva teksta (Bezdanost, Diskurzivne mogućnosti ‘pronađenog rukopisa’), jest pojam bezdanost / mise-en-abîme / priča u priči, odnosno priča u više razina koje se međusobno isprepleću i ulančavaju. Bezdano strukturiranje, odnosno metafikcijsko, autorefleksivno pisanje, pisanje koje samo sebe komentira, naglašava Gordana Slabinac, u postmodernizmu je postalo vodeća pripovjedačka strategija i instrument prevrednovanja. Kao paradigmatski primjeri takva strukturiranja izdvajaju se u književnosti česti motivi pronađena rukopisa i teatra u teatru, koji s pomoću jednoga žele ukazati na nešto drugo, na neku dublju strukturu, koja takvim postupkom dobiva pravo i mogućnost objavljivanja. Na taj način nastaju i parodijske stilizacije, ironijska prekrajanja i drugi oblici verbalnoga maskiranja, koji ili ruše predložak (tuđe djelo), ili s njime ulaze u raspravu, ukazujući tako na svoju intertekstualnost.

Problem ironijskoga strukturiranja detaljnije se razrađuje u tekstu Ironija kao narativna figura u modernoj prozi, gdje Gordana Slabinac pokazuje da se o ironiji nipošto više ne može govoriti samo kao o tropu ili figuri misli u klasičnom retoričkom smislu riječi, jer riječ je o fenomenu koji je prožeo sve razine književnoga teksta. Modernistička, avangardistička i napose postmodernistička književnost obiluju ironijskim žarištima, koja čitatelja obvezuju da cjelokupni tekst promotri u njihovu kontekstu, te ga uče da sve treba uzeti s kritičkim oprezom i distancom.

Ogled o ironiji ima posebno značenje i stoga što je riječ o omiljenoj autoričinoj temi, svojevrsnu njezinu zaštitnom znaku, temi kojom ne samo da se osobito mnogo bavila nego u istraživanju koje je, u kontekstu hrvatske znanosti o književnosti, i gotovo posve osamljena. Stoga ne čudi da su upravo ironiji posvećene njezine najstrastvenije i najbritkije misli. Tako, primjerice, ironiju smatra temeljnom metodom spoznaje i razumijevanja, i jedinim mogućim modusom suvremenoga pisanja i uopće djelovanja i mišljenja, koji ne samo da uvažava različitosti, proturječnosti i neuskladivosti nego na njima i počiva. Suprotno ozloglašenosti ironičara, naglašava Gordana Slabinac, upravo su ironičari oni koji uvijek poštuju sugovornika, jer im je sugovornik nužan za dijalog što vodi razumijevanju, dok pripadnici tabora slatke komunikacije, koja je kruto konvencionalna, prijetvorna, oportuna, ignorantska i dogmatizirana, pravo razumijevanje onemogućuju.

Tekstovi ‘Optimalna projekcija’ postmodernizma i Hiperbolički diskurs avangarde bave se usporedbom avangarde i postmodernizma. Autorica zapaža da postmodernizam, sklon parodijskom kodiranju i ironijskom mišljenju, rastvara jednu od vodećih ideja avangardne umjetnosti, ideju optimalne projekcije, premještanjem u sferu uporabe, štoviše, konzumacije. Za razliku od utopijske orijentacije avangardističke poetike, postmodernizam ne želi stvarati umjetnost budućnosti, nego nastoji umjetničkim proizvodima osigurati kakvo-takvo mjesto već u sadašnjem vremenu. Dok je diskurs avangarde hiperboličan, naglašen, monološki samosvjestan, u postmodernizmu se futuristička vizija buduće umjetnosti osula u parodijskom citiranju i ironijskom odmaku od avangardističke heroike.

Teorijske odrednice avangarde i postmodernizma konkretiziraju se primjerima u ogledima posvećenima Kamovljevoj Isušenoj kaljuži i Pavličićevu Rukoljubu te Olgi i Lini.

Uključujući se u stručne rasprave oko prikladnosti termina avangarde i ekspresionizma u kontekstu hrvatske književnosti, tekstom Postoji li hrvatska književna avangarda? Gordana Slabinac odlučno se zalaže za uporabu pojmova avangarde i postmodernizma kao periodizacijskih odrednica.

U završnom tekstu, tekstu ‘Zapadni kanon’ i hrvatska književnost, raspravljajući o knjizi The Western Canon Harolda Blooma autorica još jednom potvrđuje nesklonost tvrdim dogmama, izricanjem uvjerenja da su različiti književni kanoni i mogući i legitimni, jer svaki od njih ionako više govori o kriterijima onoga tko ga je uspostavio negoli o nekim univerzalnim vrijednostima. Proizlazi da je čitanje uvijek kreativni proces, koji podrazumijeva interpretiranje, odnosno nadopisivanje teksta, odnosno stvaranje značenja, te stoga sasvim osobna i subjektivna pustolovina, u kojoj se čitatelj sam sučeljava sa svojim literarnim sugovornicima, s pomoću kojih brusi vlastita stajališta.

Kako pokazuje primjerom Gordana Slabinac, pri kreativnom čitanju i pisanju od velike pomoći mogu biti čitalačko iskustvo, pronicavost i ironično stajalište, koje čitatelja navodi na neprestano propitivanje različitih teza, pa i vlastitih, i sumnju u sve odgovore, a autoironija pritom može poslužiti kao mudra obrana od mogućih prigovora.

Tekstovi su pisani vrlo pristupačnim stilom, s brojnim neformalnim i duhovitim komentarima koji čitanje čine dinamičnijim i lakšim. No, istodobno je očito da je svaka rečenica promišljena i domišljena, te da autoricu ne vodi toliko strast za pisanjem, koliko strast za mišljenjem i razumijevanjem, kao i razobličavanjem. U tu plemenitu svrhu uvijek je sklona i narugati se aroganciji kratkovidne samouvjerenosti, kao i parodirati pretencioznost.

Đavao iz naslova knjige, osim što je aluzija na brojne likove đavala u književnosti, koji redovito simboliziraju dvojbu, sumnju, kušnju, mukotrpan i opasan put spoznaje, također je ironična igra s glasom ironičara kao dežurnih zlica, rušilaca, agenata subverzije i kvaritelja iluzija, a u ulozi, jasno, zastrašivanja pripadnika neprijateljskog, slatkog tabora.


Svjetlana Sumpor

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak