Vijenac 344

Glazba

24. muzički biennale Zagreb, 19 – 28. travnja 2007.

PUTOVI SUVREMENE OPERE

U potrazi za novim kazališnim senzibilitetom kojim suvremeni skladatelji prilaze pisanju opere nastaju djela koja najčešće nisu opere u pravom smislu te riječi, čak se u nekim slučajevima i ne zovu operama. Raznolikost sadržaja, skladateljskoga pristupa i scenskog uprizorenja, uz vremensko ograničenje na razumnu mjeru, osnovna su obilježja glazbenoscenske ponude ovogodišnjega MBZ-a, koja je uglavnom privukla mnogo znatiželjne publike, ali s različitim učinkom

24. muzički biennale Zagreb, 19 – 28. travnja 2007.

PUTOVI SUVREMENE OPERE

U potrazi za novim kazališnim senzibilitetom kojim suvremeni skladatelji prilaze pisanju opere nastaju djela koja najčešće nisu opere u pravom smislu te riječi, čak se u nekim slučajevima i ne zovu operama. Raznolikost sadržaja, skladateljskoga pristupa i scenskog uprizorenja, uz vremensko ograničenje na razumnu mjeru, osnovna su obilježja glazbenoscenske ponude ovogodišnjega MBZ-a, koja je uglavnom privukla mnogo znatiželjne publike, ali s različitim učinkom


Kako u današnje vrijeme pisati operu, odnosno glazbenoscensko djelo, ma kako se ono zvalo? Na to pitanje pokušala je odgovoriti nekolicina autora kojima je 24. MBZ dao priliku da predstave svoje radove. Bilo je tu već izvedenih projekata, poput radiodrame Tribun iz 1978/9. Mauricija Kagela i opere Zora D. Isidore Žebeljan iz 2003, a toj skupini mogu se pribrojiti i neka također ranija djela, ali prilagođena ovogodišnjem MBZ-u. Bilo je to prvo scensko uprizorenje komornog mjuzikla Tabularium animale Silvija Foretića i prva revidirana verzija glazbe sa scenskim elementima Utočišta Brine Jež Brezavšček iz 2004. Premijerno su izvedene čak tri komorne opere: Eto vas Frana Đurovića, Za tri lipe Mirele Ivičević i Pingvini Zorana Juranića te Requiem za sopran i Kymu Zlatka Tanodija.

U potrazi za novim kazališnim senzibilitetom kojim suvremeni skladatelji prilaze pisanju opere nastaju djela koja najčešće nisu opere u pravom smislu te riječi, čak se u nekim slučajevima i ne zovu operama. Raznolikost sadržaja, skladateljskoga pristupa i scenskog uprizorenja, uz vremensko ograničenje na razumnu mjeru, osnovna su obilježja glazbenoscenske ponude ovogodišnjega MBZ-a, koja je uglavnom privukla mnogo znatiželjne publike, ali s različitim učinkom.

Ugodno iznenađenje donijele su praizvedbe dviju komornih opera s lokalnim predznakom iz pera mladih hrvatskih autora. Dubrovčanin Frano Đurović (1971) djelo Eto vas napisao je prema nedovršenoj komediji Pjerin svojega slavnog sugrađanina Marina Držića, na libreto dramaturga Dubravka Mihanovića. Poticaj je bila skorašnja petstogodišnjica Držićeva rođenja (1508) i nedovršenost njegova Pjerina, zbog čega to djelo nije do sada još nitko dramatizirao. Đurović je u suradnji s redateljem Marijem Kovačem više ispričao negoli ispjevao zgodu koja se temelji na zamjeni likova braće blizanaca, u tumačenju baritona Henrika Šimunkovića, vještijeg u pjevanju nego u recitativima koji prevladavaju djelom. Uz ostale protagoniste, Martu Babić i Anu Franjić, dominantnu trostruku govornu ulogu ostvario je odličan glumac Frano Mašković. Specifične boje glazbenoj potki, koja se ograničila na scensku glazbu, dao je mali instrumentalni sastav pod vodstvom Josipa Nalisa, upotpunjen elektroničkim zvukom s računala. Glazbenici su bili na pozornici Zagrebačkog kazališta lutaka i aktivno sudjelovali u radnji pridonijevši živosti nepretenciozne, ali duhovite i šarmantne opere u stilu komedije dell’ arte.

Parodija na tradicionalnu operu

S gorkim sjećanjem na traume koje je u djetinjstvu doživjela na lošoj opernoj predstavi Traviate mlada Splićanka Mirela Ivičević (1980) upitala se što to s tradicionalnom opernom formom zapravo nije u redu i ponudila svoju »glazbenoscensku mješavinu... koja bi trebala ići ukorak s vremenom«. Nastao je tako njezin operni prvenac Za tri lipe (misli se na ljepotice) — šareni blog za razmišljanje o operi, ženi i vremenu, kao pokušaj razrješenja opernih trauma iz djetinjstva, s trima ženskim ulogama preuzetima iz klasične operne literature — riječ je o Mimi (Marija Kuhar), Carmen (Hana Hegedušić) i Toski (Lana Barić).

Uz pjevane dijelove (obrade poznatih arija iz kultnih opera) tu ima mnogo novoga duhovitog govorenog teksta u splitskom žargonu, na skladateljičin libreto, koji je uveseljavao brojnu publiku na podnevnoj premijeri u Teatru &TD. Sudjelovao je komorni instrumentalni ansambl kabaretskoga tipa pod vodstvom Ivana Josipa Skendera. Protagonistice su redom bile izvrsne, vođene odličnom režijom Nore Krstulović u dramaturškoj obradi Maje Sviben.

Neobični rekvijem

Kao kontrast Đurovićevoj komediji iste je večeri praizvedeno novo djelo Zlatka Tanodija (1953) Requiem za sopran i Kymu, čije je scensko uprizorenje pojačalo doživljaj glazbe. Ta dojmljiva skladba počinje skladateljevim »rezimeom-flashbackom izvedenim citatima skladbi koji nas provodi kroz tunel vremena k bijeloj svjetlosti«, pretapajući se u misu za mrtve s fragmentima poznatoga teksta na latinskom jeziku.

Djelo je napisano za vrsnu sopranisticu Lidiju Horvat-Dunjko, koja ga je i predstavila virtuoznim glasom u dojmljivom kostimu Sanje Jakupec, na sceni Antona Vrlića i uz zanimljive razlomljene svjetlosne efekte Dražena Dundovića. U toj interaktivnoj glazbi ženski glas stvara i nadzire glazbene parametre realizirane elektroničkim uređajem, koji dolaze sa svih strana iz nekoliko zvučnika postavljenih uokrug dvorane.

Promašena Utočišta

Unatoč zanimljivoj ideji uzaludna traženja mjesta za odmak, mir i sreću , Utočišta slovenske skladateljice Brine Jež Brezavšček (1957) nisu naišla na plodno tlo, rasplinuvši se u sporu, monotonom i predugu (unatoč skraćenoj verziji) ponavljanju uvijek istih ili sličnih sekvenci u izvedbi pjevačice Barbare Jernejčić Fürst, glumice Astrid Roenig i udaraljkaša Francija Krevha. Malobrojna publika u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija napuštala je dvoranu prije kraja te dosadne »glazbe sa scenskim elementima«, koju je scenski dosta efektno opremila Egle Leban uz scenski pokret Jasne Knez, ali glazba je bila izgubljena, poput tragateljice za utočištem.

Tri jednočinke na sceni HNK

Tri različito oblikovana glazbenoscenska djela, Tribuna Mauricija Kagela, Fabularium animale Silvija Foretića i Pingvine Zorana Juranića, objedinio je u istoj večeri njemački redatelj Andreas Bode. Taj je projekt ostvaren u suradnji MBZ-a i kazališta Kampnagel u Hamburgu, gdje je u ožujku premijerno izveden. Dojam cjelovitosti redatelj je pokušao sugerirati prilagodljivom scenom i uglavnom istim izvođačima zagrebačkoga HNK. Iako se sva tri djela iz različitih perspektiva kritički osvrću na društvo, o nekoj zajedničkoj crti i cjelovitosti nema tu ni govora.

Tribun Mauricija Kagela radijska je drama za političkoga govornika, zvukove koračnica i zvučnike, koja razotkriva ispraznost političke demagogije. U središtu zagrebačke premijere bio je izvrsni glumac Vilim Matula, izazvavši salve smijeha znakovitim i uvijek aktualnim tekstom sama skladatelja u vještu prijevodu Maje Oršić-Magdić. Sudjelovali su plesači Ana-Maria Bogdanović i Mark Boldin te ansambl puhača i udaraljki pod ravnanjem Silvija Foretića.

I kad su glazbenici iz iduće priče na jedvite jade uspjeli ukloniti sa scene uporna političara, počeo je Fabularium animale Silvija Foretića, koncertantni komorni musical za pet-šest pjevača i komorni orkestar prema Lessingovim basnama. Djelo je kao takvo prvi put praizvedeno 1984. u Zagrebu, kada je, kao i u kasnijim izvedbama, u ulozi dirigenta i pjevača sudjelovao sam autor, no ovo je bila prva scenska izvedba, u vrlo dobru tumačenju članova Zagrebačke opere Nevena Mrzlečkog, Mire Vlahović, Diane Hilje, Marija Bokuna, Željka Grofelnika, Ivice Trubića i već spomenutih plesača i instrumentalnog ansambla pod ravnanjem autora. Šteta što je zanimljiva lepeza ljudskih taština izvođena na njemačkom jeziku bez hrvatskoga prijevoda.

Pingvini Zorana Juranića, kao mala burleskna sapunica na vlastiti libreto prema istoimenoj antiantidrami Dubravka Mihanovića, govore o društvu u odumiranju. Sa svim svojim slabostima, intrigama, nastranostima i ubojstvima. Površna i samodopadna komunikativnost i u glazbenom i u scenskom pogledu rađa nerazumijevanjem i nedostatkom osjećaja. To je, kako kaže autor, vrsta apoteoze plitkog i banalnog, golih interesa i moralne ravnodušnosti. Stoga je teško u takvu kičerskom sadržaju teatra apsurda naći smisao i razlog za uživanje u predstavi unatoč dobroj glazbenoj izvedbi. Pritom su odmogli pretežito nerazumljiv tekst na hrvatskom jeziku, neopisiva scenska zbrka i pretjerano histeriziranje. Uz solidan orkestar pod ravnanjem autora u izvedbi su sudjelovali uz već spomenute soliste i plesače Ivanka Boljkovac (s najboljom dikcijom), Ivana Kladarin i Sofija Ahmed-Ameli.

Dojmljiva Zora D.

Naposljetku, riječ-dvije o jedinoj pravoj, ozbiljnoj operi na ovogodišnjem MBZ-u, operi u jednom činu Zora D. suvremene beogradske skladateljice Isidore Žebeljan. Djelo je nastalo 2003. na narudžbu natjecanja Genesis Prizes for Opera (London) i doživjelo je već dvadesetak izvedbi u Amsterdamu, Beču, Londonu, Beogradu, i sada u Zagrebu i Rijeci. Znači da je uistinu zaživjelo, i to s dobrim razlogom.

Naime, djelo je koncizno i napeto, sa zanimljivom pričom u kombinaciji fantastike, trilera i melodrame, pisano izvornim i razumljivim glazbenim jezikom s pjevačima koji pjevaju emocionalnom ekspresivnošću i sjajnim orkestrom, koji je sve do kraja skriven od očiju publike iza slojevitih zastora, a one se postupno uklanjaju slijedom razotkrivanja istine o tragediji koja se odigrala prije šezdeset godina u Beogradu, kada je netragom i bez objašnjenja nestala mlada pjesnikinja Zora Dulijan.

Libreto za operu Zora D. zajednički je rad Isidore i Milice Žebeljan te Borisa Čičovačkog, prema motivima televizijskoga scenarija Dušana Ristića. Za uspjeh toga projekta podjednako su zaslužni izvrsni pjevači — estonska sopranistica Aile Asszonyi, britanska mezzosopranistica Rachel Ann Morgan, splitska pjevačica Antonela Malis Hodžić i beogradski bariton Goran Krneta te beogradski instrumentalni sastav pod ravnanjem Premila Petrovića. Djelo je izvedeno na njemačkom jeziku uz titlovani prijevod, u majstorskoj režiji Davida Pountneya i Nicole Raabu u idealnu prožimanju teksta, glazbe i glumačkog izraza. Dupkom puno Zagrebačko kazalište mladih bilo je oduševljeno.


Višnja Požgaj

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak