Vijenac 344

Glazba

CD soundtrack: Nino Rota. Musica da film, Sony Classical

Pravi Rota

Riccardo Muti i Filarmonica della Scala slijede Rotu senzibilno, s punim razumijevanjem, bez zaostataka vezanih uz izvođačku tehniku ili predrasude o lakoj glazbi

CD soundtrack: Nino Rota. Musica da film, Sony Classical

Pravi Rota

Riccardo Muti i Filarmonica della Scala slijede Rotu senzibilno, s punim razumijevanjem, bez zaostataka vezanih uz izvođačku tehniku ili predrasude o lakoj glazbi


CD s glazbom Nina Rote u izvedbi Filharmonijskog orkestra milanske Scale pod ravnanjem Riccarda Mutija jedan mi je od najdražih. Snimke su antologijske, a glazbeni brojevi poredani su po načelu izmjene redatelja. Početak je asketski — solo engleski rog Sicilijanske pastorale iz filma Kum Francisa Forda Coppole uvlači u glazbenu dušu skladatelja (tom broju slična je solo truba La tromba di Polydor iz Fellinijeva Slatkog života). A glazba se širi, vodeći u romantičnu ljubavnu temu, u čuveni valcer (Godfather’s Waltz), ali pokazujući (u osam izabranih brojeva iz filmova Kum I i Kum II) da je to samo jedno Rotino lice. Naime, filmovi koje je uglazbio za Federica Fellinija, od kojih se na CD-u pojavljuju glazbeni brojevi iz filmova Osam i pol, Slatki život i Proba orkestra, transformiraju romantičnoga Rotu u grotesknog Rotu. Jasno se čuje kako skladatelj slijedi redatelja, kako ne prepisuje filmske prizore, nego o njima razmišlja. Za Fellinija Rota se igrao glazbom karikirajući, lomeći brojeve na fragmente i skladajući kao za cirkus, ali s gustim podtekstom.

Riccardo Muti i Orkestar milanske Scale također su izveli brojeve iz partitura Rocco i njegova braća te Gepard Luchina Viscontija. I opet se glazba promijenila: za Viscontija Rota je pisao teško, ozbiljno, gusto. Nema tu zaigranosti s podtekstom kao u Fellinija, nema ni raskošnih orkestralnih boja kao u Coppole — Rota Viscontijeve filmove vidi kao tragedije u kojima će samo povremeno promijeniti glazbeni jezik (na primjer jazzy broj Milano e Nadia u Rocco i njegova braća), ali će se u načelu držati gotovo verdijevske dramatike i raskoši (napose u partituri Gepard). Potpuno prepuštanje glazbi ne bi, jasno, bilo moguće da nije vrsnih izvođača: Riccardo Muti i Filarmonica della Scala slijede Rotu senzibilno, s punim razumijevanjem, bez zaostataka vezanih uz izvođačku tehniku ili predrasude o lakoj glazbi. Upravo je zato riječ o vjerojatno najboljoj snimci filmske glazbe Nina Rote, koju svaki ljubitelj jednostavno mora imati. CD je pravi dragulj!


Irena Paulus

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak