Vijenac 344

Kazalište, Kolumne

Marija Grgičević: Dodjela XI. kazališne nagrade Europe i IX. Europska nagrada Nova kazališna realnost, solun, GRČKA

Pogled preko ograde

Jednom je za boravka u Zagrebu veliki ruski lutkar Sergej Obrascov s pozornice rekao: Kada bi se sada usred moje predstave odnekud pojavila mačka, sve bi propalo! Sva djeca i svi ostali u publici samo bi nju gledali!

Dodjela XI. kazališne nagrade Europe i IX. Europska nagrada Nova kazališna realnost, solun, GRČKA

Pogled preko ograde

Jednom je za boravka u Zagrebu veliki ruski lutkar Sergej Obrascov s pozornice rekao: Kada bi se sada usred moje predstave odnekud pojavila mačka, sve bi propalo! Sva djeca i svi ostali u publici samo bi nju gledali!

Sjetila sam se toga u trenutku XI. svečanoga proglašavanja Kazališne nagrade Europe, 29. travnja u Solunu, kada se usred dugačkoga govorničkoga stola na pozornici (Je li to politbiro ? — čula sam iza svojih leđa nasmijanu primjedbu jednoga Talijana) iza uglednika iz različitih grčkih, europskih i svjetskih kulturnih i kazališnih ustanova iznenada pojavila glumica Berliner Ensemblea, Angela Winkler u kostimu Peer Gyntove majke, stojećke zagrlila dvojicu od trinaestorice sjedećih uz riječi: Dokle vi kanite samo govoriti, govoriti, govoriti... Mi glumci i publika (pljesak) jedva čekamo da predstava počne! Bila je djelotvornija od Obrascovljeve mačke. Odmah je najavljena kratka stanka, nakon koje je uslijedila zaista prekrasna predstava.

Dakako, malu uvodnu solunsku predstavu u predstavi netko je iz daljine režirao. Ove godine, kada se održava njezina XI. manifestacija, laureati su Europske kazališne nagrade redatelj Robert Lepage iz Quebecquea i Peter Zadek iz Njemačke, a europske nagrade Nova kazališna realnost Alvis Hermanis iz Rige i srpska dramatičarka Biljana Srbljanović, koja prema vlastitim riječima živi između Beograda i Pariza.

Petera Zadeka, redatelja Ibsenova Peer Gynta, koji već pedeset godina režira na najuglednijim pozornicama njemačkoga govornoga područja, mogli smo vidjeti na lanjskoj manifestaciji Nagrade Europe u Torinu, no u Solun ove godine nije došao, nego se pismom ispričao, na što mu je odgovoreno da se (kao i Nobelova) nagrada mora osobno uručiti, pa on opet uzvratio ne baš protokolarnim pisamcem. Osim priznanja s mjesta, slobodno se po sastavu i odlukama žirija može reći vrhunskih kriterija u suvremenom kazalištu (među dosadašnjim su laureatima Pina Bausch, Peter Brook, Lev Dodin, Heiner Müller, Harold Pinter, Luca Ronconi, Giorgio Strehler, Robert Wilson), Europska nagrada nosi 60.000 eura, a 20.000 eura nagrada u kategoriji Nove realnosti.

Da nije učinio ništa drugo nego doveo u naše dvorište, odnosno u halu Jadran filma u Dubravi, predstavu Trilogija o zmajevima, Festival svjetskoga kazališta u Zagrebu postigao bi svoju svrhu. Lepageov teatar i autor osobno bili su u središtu pozornosti ove godine u Solunu. Svaka čast na pozornici pred velikim međunarodnim auditorijem izvedenim ulomcima iz Lepageovih najnovijih predstava zajedno s projekcijama na ekranu, kao i javno održanim razgovorima s pedesetogodišnjim umjetnikom visoka stasa i brza, iskrena i duhovita govora, te nadasve temeljitim teorijskim analizama teatrologa i kritičara o njegovu kazališnome pismu koje ujedinjuje ideju, režiju, glumu, scenografiju i produhovljeno obilato korištene nove tehnologije — jer pokraj svega toga, a bez poznavanja ni sa čim usporedive predstave (koju u sedam sati trajanja i dvije stanke nitko nije napustio) — teško bismo mogli shvatiti o kakvu je kazališnom vizionaru zapravo riječ.

Kada sam u Dubravi gledala Zmajeve, mislila sam da je to samo moj osobni dojam, povezan s jednokratnim boravkom s Teatrom ITD potkaj osamdesetih na festivalu Unime u Montrealu, kada sam neumorno šetala velikim gradom, a posebice njegovom kineskom četvrti. Čim je započela Lepageova predstava, zapahnula me atmosfera te veoma stare četvrti i učinilo mi se da upravo iz nje sve izvire. A sada slušam Lepagea kako govori o kanadskoj multikulturalnosti i o svojim korijenima bez kojih stablo ne raste, o sebi i o Quebecqueu, na pitanje iz gledališta objašnjava zašto je potpisao peticiju za nezavisnost Quebecquea (između ostaloga i zato što današnji mladi misle kako se ništa ne može promijeniti). Najviše je, dakako, govorio o svome radu i putu od dječaka bez djetinjstva i profesora geografije do kazališnoga geografa svjetskoga zamaha, koji danas iz vatrogasne vojarne u rodnome gradu Quebecqueu, u koju poziva na suradnju kazališne umjetnike iz cijeloga svijeta, u vlastitoj režiji kruži svijetom s predstavama o kojima se već dugo govori da pripadaju ne samo 21. stoljeću. Zbog prezauzetosti turnejama u Solun nije mogla doći ni jedna Lepageova predstava. Šteta što nije pokazao neki od svojih glumačkih sola (poput Elsinora), u kojima se, kako kaže, odmara od utopije kolektiva u koju još duboko vjeruje. Filmom se zasad više ne bavi, jer je u Kanadi moguć samo komercijalni film, a to ga ne zanima.

Od dobitnika nagrade za novu realnost latvijskoga redatelja Alvisa Hermanisa vidjeli smo, osim u Zagrebu već pozdravljene predstave Dugi život Novoga kazališta iz Rige, u izvedbi Schauspielhausa iz Züricha predstavu Očevi. U njoj, nažalost odveć dugo, trojica glumaca izvode iz improvizacija nastale zgode svatko o svome ocu, protkano ganutljivim uspomenama i gorkim sjećanjima na društvene okolnosti koje se i u intimi odslikavaju. Hermanis je nadasve zaokupljen traganjem za poezijom svakidašnjega života i zastupa mišljenje kako danas strasti, bez kojih se u kazalištu ne može, postoje samo u području privatnosti.

Od Biljane Srbljanović gledali smo u Solunu dramu Skakavci u izvedbi Jugoslovenskoga dramskoga pozorišta iz Beograda i režiji Dejana Mijača, koja je nedavno uspješno gostovala u Zagrebu i pokazala da posve različita predstava iste drame u izvedbi Zagrebačkoga kazališta mladih po dometu od nje nipošto ne zaostaje, što je bilo potvrđeno i nagradom na Sterijinu pozorju. Vrlo zanimljive razgovore sa svjetski uglednim kritičarima i redateljima, kao i s autoricom osobno, vodio je beogradski kritičar (Vreme) Ivan Malenica, koji je i umjetnički direktor Sterijina pozorja. Iako je za to bilo prigode, jer govorilo se i o razlikama između dosadašnjih izvedbi iste drame, hrvatsku je predstavu voditelj posve zaboravio spomenuti. No još je mnogo čudnije što u razgovorima nije sudjelovao redatelj Dejan Mijač ni itko iz beogradskoga kazališta. Na nadasve privlačan i uvjerljiv način potvrdio se u Solunu svjetski glas srpske dramatičarke, koju je redatelj Thomas Ostermeier ovom prigodom nazvao najvažnijim dramskim piscem svojega naraštaja. Bilo je govora i o njezinu političkom angažmanu, poput polemike s Peterom Handkeom.

A nas kao obično nema.

Srećom ne! Pronio se u kuloarima među našijencima glas da počinje lobiranje za Renea Medvešeka. Bože daj! U katalogu manifestacije u popisu dosadašnja 83 prijedloga za europske nagrade iz Hrvatske (bez dvojbe iz svojih boljih dana) stoji samo Teatar &TD. Dobra nova vijest nehotice izaziva pitanje: što je u već oko dva desetljeća perspektivnoga glumca, redatelja i pedagoga Renea Medvešeka do danas uložila domaća kulturna politika, koja neumorno svakoga ljeta oprema kazališne Brijune, a odnedavno obnavlja i nekoć neostvareni plan GKPT-a i Ljubiše Ristića s kazališnim šatorom u Novom Zagrebu?

U popratnom programu u Solunu bio je i međunarodni susret kritičara s temom Komu trebaju nagrade. Slažem se s američkim kolegom koji je rekao da je istinska nagrada u kazalištu ipak suza, radost, smijeh, bijes, bol i katarza u gledalištu. Kao i s Ruskinjom koja je ustvrdila da, nagrađen ili ne, pravi kazališni čovjek nikada ne napušta kazalište.


Marija Grgičević

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak