Vijenac 344

Književnost

U spomen na boravak u Dubrovniku mađarskom pjesniku Lőrincu Szabu

Otisci u vremenu

More, taj čudesni prizor koji se pruža »sinovima kopna« koji su – putujući vlakom i spuštajući se iz Gorskog kotara prema Rijeci i moru – mnogi mađarski pjesnici doživjeli i opjevali, Lőrinc Szabó ugledao je 1924, a Dubrovnik je posjetio dva puta, 1932. i 1937.

U spomen na boravak u Dubrovniku mađarskom pjesniku Lőrincu Szabu

Otisci u vremenu

More, taj čudesni prizor koji se pruža »sinovima kopna« koji su – putujući vlakom i spuštajući se iz Gorskog kotara prema Rijeci i moru – mnogi mađarski pjesnici doživjeli i opjevali, Lőrinc Szabó ugledao je 1924, a Dubrovnik je posjetio dva puta, 1932. i 1937.

Dubrovnik je kao turističko odredište zanimljiv cijelom svijetu, pa tako i Mađarima. No Grad Mađarima znači i mnogo više. Kulturne veze između Mađarske i Dubrovnika duga su vijeka. Mađarski romantičar Mór Jókai (1825–1904), premda nikada nije bio u Dubrovniku, upravo je na temelju prijateljeva opisa grada odabrao Dubrovnik kao mjesto radnje u svom romanu Tri mramorne glave. U prvoj polovici 20. stoljeća mnogi mađarski književnici dolaze u Dubrovnik te ga ugrađuju u svoja djela. Radnja romana Otok Sándora Máraija odvija se u Dubrovniku, kao i poglavlja romana Nedovršena rečenica Tibora Déryja. No jedino je Ferenc Fejtő imao sreću da je njegov putopisni dnevnik Sentimentalno putovanje nedavno objavljen i na hrvatskom jeziku.

Lőrinc Szabó (1900–1957) jedan je od najistaknutijih mađarskih pjesnika 20. stoljeća, predstavnik kasnoga modernizma i vrstan prevoditelj. U njegovim pjesmama, koje su izrazito misaonoga karaktera, čak se i najapstraktnije teme zrcale u živopisnom pjesničkom svijetu. Szabó je dva puta posjetio Dubrovnik. Prvi put boravio je sa suprugom i kćeri 1932. te je odsjeo u negdašnjem Hotelu Petka. Godine 1937. ljetovao je sa sinom u negdašnjem Pansionu Stefany. Želja da pogleda more: »Čudo koje postoji« i »Beskrajnost« pratila ga je već od djetinjstva. Taj čudesni prizor koji se pruža »sinovima kopna« koji su – putujući vlakom i spuštajući se iz Gorskog kotara prema Rijeci i moru – mnogi mađarski pjesnici doživjeli i opjevali, Lőrinc Szabó ugledao je 1924, ali njegove pjesme neposredno nadahnute morem nastale su tek 1934. Iako već od ranoga djetinjstva opčinjen morem, a na plovidbi dvije godine prije toga, 1932, ističe ljepotu »voda koje sviraju«, ipak je bio sretan što nakon duge plovidbe stiže na kopno. U pjesmi nastaloj za vrijeme i nakon tog putovanja Mostarski cvrčak obraća se cvrčku: »kad me noć opet čekala / s krevetom na obali, kakva radost / je bila kroz prozor slušati tvoj glas, / dok je o sigurnom kopnu pjevao!« Lőrinc Szabó potkraj života dao je napisati bilješke u kojima je želio pružiti neke smjernice za lakše razumijevanje svojih pjesama. Uz pjesmu Mostarski cvrčak spominje da je 1932. odsjeo »u Hotelu Petra u luci u Gružu«. Budući da je pjesnikov rukopis nakon više desetljeća, u doba uređivanja tih bilješki, bio prilično oštećen i nečitak, a u tadašnjem popisu hotela ne postoji hotel takva imena, nego Hotel Petka, logičan je zaključak da se spomenuti »krevet na obali« nalazio u negdašnjem Hotelu Petka.

Nakon prvoga putovanja još je jednom posjetio Dubrovnik. Ljetovanje pored cvrčaka obogatilo je njegovo pjesništvo drugim bitnim motivom, motivom oleandra. U pjesmi Jednom dubrovačkom oleanderu uočava zajedničke osobine čovjeka i drveća da njihove vrijednosti dolaze do izražaja samo u povoljnoj okolini pa je tu tematiku još godinama istraživao u raznim pjesmama. Time je način pjesnikova izražavanja upotpunjen osobinama koje je Lőrinc Szabó sam opisao kao »uživljavanje u život, misli i osjećaje drugih, ne samo ljudi, već i životinja, biljaka, predmeta – u cijeli univerzum«. Motivi oleandra i cvrčanja cvrčaka bit će česti u njegovim drugim pjesmama. Cvrčanje cvrčaka već je u Dubrovniku povezao sa sjećanjima na glasanje zrikavaca iz djetinjstva, što će poslije, u najtežim trenucima pjesnikova života, izbiti na površinu njegove svijesti i nadahnuti niz pjesama u zbirci svojevrsne lirske biografije Glazba cvrčaka.

Hotel Petka je 1928, nekoliko godina prije dolaska mađarskoga pjesnika, tri mjeseca ugošćavao velikoga dubrovačkog pjesnika Iva Vojnovića, koji je tamo stanovao tri mjeseca. Nakon njegove smrti u njegovu su čast Putom Iva Vojnovića nazvali upravo onu ulicu u kojoj se nalazio Pansion Stefany, u kojemu je Lőrinc Szabó odsjeo prigodom drugoga boravka u Dubrovniku 1937. Čudne koincidencije – prisutnost dvojice pjesnika na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme – nastavljaju se i u životu pjesnika i povijesti hotela. Staro zdanje Hotela Petke na kraju Drugog svjetskog rata bilo je razoreno. Njegova je sudbina na neki način bila slična pjesnikovu životu, kada je 1945, nakon potresno proživljena Drugog svjetskog rata i završetka opsade Budimpešte, morao doživjeti još i stalna privođenja i policijski nadzor. Kako je izgrađena nova zgrada Hotela Petke, tako se i pjesničko stvaranje Lőrinca Szaba nastavilo, a njegovo djelo s vremenom sve više i više dobiva na vrijednosti. Želeći prekinuti niz slučajnosti a s namjerom da se obilježi njegov boravak u ovim krajevima koji je inspirirao njegovo pjesništvo, Grad Miskolc i Sveučilište u Miskolcu, Fundacija Szabó Lőrinc i Katedra za hungarologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 20. travnja 2007. postavili su spomen–ploču u predvorju Hotela Petka.


Franciska Ćurković–Major


Lőrinc Szabó

Jednom dubrovačkom oleandru

Tako pun i bujan, brata ti skoro

takva vidio nisam, gordo drvo,

takav mi se sviđaš! Struk ti

kao u bukve, otežao njišeš

pjenušave cvjetove, što mirišeš!

Za pluća se miris lijepi.


Takav mi se sviđaš, tko si, sad već znam!

Do sada te gotovo žalio sam,

oleandru – bolan, kržljav

životariš kod nas... Zeleni čemer

stavljen u kacu, bio si još jučer

pustih dvorišta pust ukras,


danas tebi načudit se ne mogu,

milujem te, divim se kao bogu,

kao da si brat il' makar

čovjek!… Kako snažan si i lijep, kako

zdrav!... I sam junakom postajem tako,

slijedim tvoj primjer uzoran


i govorim (sam sebe bodrim), nijemo:

Jug tebe žari vruće i obilno,

ne škrto sunce sjevera!...

i na glas kažem: Ta svijet je lijep, zar ne,

ali žalost samo krivotvori te

ispod našeg hladnog neba?


To što si tu, zar ne, tu, na mjestu svom,

tu si pravi?!... Cijeli život kuca moj,

u srcu uzbuđenome…

Gledam te, lijepo drvo, o, muko ti

iskupljena, umujem što dade mi:

nadu ili objašnjenje?


Prevela Helena Molnar

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak