Vijenac 344

Glazba

Opera HNK u Osijeku: Jakov Gotovac, Stanac; Ruggero Leoncavallo, Pagliacci, red. Joško Juvančić, dir. Peter Oschanitzky

Neuobičajeni operni diptih

Predstavi Pagliacci ide u prilog i to da u razmjerno komornim scenskim okvirima pozornice osječkog HNK zna biti spektakularna, prizivajući uvjerljivo tradicionalnu ikonografiju komedije dell’arte

Opera HNK u Osijeku: Jakov Gotovac, Stanac; Ruggero Leoncavallo, Pagliacci, red. Joško Juvančić, dir. Peter Oschanitzky

Neuobičajeni operni diptih

Predstavi Pagliacci ide u prilog i to da u razmjerno komornim scenskim okvirima pozornice osječkog HNK zna biti spektakularna, prizivajući uvjerljivo tradicionalnu ikonografiju komedije dell’arte

Razlozi postavljanja Stanca Jakova Gotovca zajedno s drugom od dvije opere rodonačelnice verizma, Pagliaccima (Pajaci) Ruggera Leoncavalla na pozornicu osječkoga HNK, premda naizgled teško dokučivi, mogli su imati višestruka opravdanja. Obje opere naime operiraju maskama i elementima komedije dell’arte te uprizoruju svojevrsno kazalište u kazalištu, i dok se u jednoj sukobi koji proizlaze iz odnosa starijeg muškarca i mlade žene komički izruguju, u drugoj na brutalno tragičan način ubiru žrtve. Veteran hrvatskoga dramskog kazališta Joško Juvančić u svojoj se režiji dviju jednočinki nije pozabavio spomenutim pitanjima, što samo po sebi i ne bi bio problem, jer je posve legitimno da je sparivanju dviju različitih opera u Gotovčevu slučaju kumovala želja da se izvede djelo hrvatskoga skladatelja i obilježi Držićeva obljetnica, a u slučaju Leoncavallove uspješnice potreba da se kod publike ide na sigurno. Problemi nastaju kada se zbog toga zapravo realiziraju dvije predstave nejednake vrijednosti.

Osim brojnih nesigurnosti u orkestru unatoč trudu dirigenta Petera Oschanitzkog (osobito su smetala prilično falš utihnuća kontrabasa u Pagliaccima), dvije su jednočinke dijelile tek zajedničku scenografiju, koja je na dosta jednostavan način naznačavala Dubrovnik, što doduše ne objašnjava zašto su inače vrlo atraktivni kostimi Diane Kosec-Bourek u Pagliaccima jednoznačno evocirali Italiju. Lapidarna Držićeva komedija Novela od Stanca jezičnim je osuvremenjivanjem u libretu Vojmila Rabadana izgubila na stilskoj svježini, a tipičnim buffo happyendom i na satiričkoj oštrini. Gotovčev efektni i pravocrtni, o pojedinačnoj partituri, odnosno izvanglazbenoj temi neovisno posve unificiran glazbeni jezik redatelja Juvančića unatoč svim njegovim iskustvima s Držićem nije nadahnuo na neko zanimljivije čitanje Stanca. Djelomičnu krivicu za to možda snosi i podjela uloga: kao dubrovačka mladež nastupili su, naime, pjevači mahom stariji od Berislava Puškarića, koji je maestralno ostvario naslovnu ulogu. Ponešto neugodna boja glasa i škripavi visoki registri Nikše Radovanovića kao Džive te vokalno korektan nastup Sanje Toth kao njegove djevojke Danice pratio je odveć konvencionalan i pomalo ukočen glumački izraz, pa ih je pjevački samouvjereni bas Puškarić (na čijoj je glumačkoj izvedbi Juvančić očito najviše radio) nadmašio živošću, premda je glumio starca čiji bi pokušaji da se pomladi mladeži trebali djelovati groteskno.

Puškarićeva izvedba jedina je u cijelosti zadovoljavala u Stancu, dok je ni po čemu posebno inovativna, ali zadovoljavajuća predstava Pagliacci imala jednu jedinu slabu kariku, drhtav i blijed nastup Berislava Jerkovića kao Silvija. Ostali su pjevači više nego opravdali svoj angažman, kako mlada i relativno neiskusna, ali sigurna Barbara Othman kao Nedda, tako i impozantni tenor Ivica Gržanić (koji je ulogu već temeljito pripremio u zagrebačkom HNK), kojemu bi se moglo zamjeriti jedino forsiranje intenziteta u glasovitoj ariji Recitar...Vesti la giubba. Posebnu pozornost zavređuje bariton Siniša Hapač u sve samo ne epizodnoj ulozi Tonija, kojoj Leoncavallo nije bez razloga namijenio i pjevanje programatskog prologa o istinosnoj umjetnosti (ili možda tragičnoj realnosti umjetnika?). Juvančić je, čini se, tom negativcu dao težinu svojevrsna drugog Canija, za što je našao potporu u Hapačevu uvjerljivu pjevačko-glumačkom angažmanu. Prizor predstave u predstavi postavljen je s potrebnom dozom komičke invencije i fino uravnoteženim odnosom između pozornice i zborista u publici, pa je Canio tu ravnotežu između kazališta i zbilje poremetio na odgovarajuće efektan način. Predstavi Pagliacci ide u prilog i to da u razmjerno komornim scenskim okvirima pozornice osječkog HNK zna biti spektakularna, prizivajući uvjerljivo tradicionalnu ikonografiju komedije dell’arte. Na štetu promicanja hrvatske glazbe, vjerojatno će Pagliacci biti nosivi dio neuobičajenoga opernoga diptiha.


Ivan Ćurković

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak