Vijenac 344

Kritika

Hrvatska proza

Mreža uhvaćenih osjećaja

Milana Vuković Runjić, Ulica nevjernih žena, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Hrvatska proza

Mreža uhvaćenih osjećaja

Milana Vuković Runjić, Ulica nevjernih žena, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Ulica nevjernih žena novi je roman Milane Vuković Runjić, koji se logično naslanja i nadovezuje na dosadašnji pjesmotvorni, prozni, ali i kolumnistički rad te 37-godišnje zagrebačke spisateljice i urednice u vlastitoj izdavačkoj kući. Naime, osim što se, baš kao i u prijašnjim romanima i kratkim prozama, poigrava autobiografizmom, Milana Vuković Runjić i u novome romanu kombinira, ali i parodira, niz književnih žanrova, dok erotika i bračna nevjera kao dominantne tematske okosnice novoga romana čine poveznu nit s autoričinim kolumnističkim radom u tjedniku »Globus«, gdje Milana već nekoliko godina ispisuje tjednu kolumnu seksualne tematike. Ipak, ono što najizrazitije povezuje sve Milanine proze jest otklon u bajkovito, snovito i čudesno; Milana Vuković Runjić prozu redovito smješta u realne ambijente da bi stvarnosnost potom razbila uvođenjem fantastičnih elemenata, što je i više nego dobrodošao postupak u kontekstu domaće proze prezasićene društveno-socijalnim temama i književnim kritikama devijacija zbilje. No, dok su njezini romani Seuso i Revolver imali čvrsta fabularna uporišta u krimi-pričama, od kojih bi se radnja potom raspršivala u raznim smjerovima (i žanrovima), novomu romanu osjetno nedostaje upravo jedna takva fabularna osnovica, pa rukopis ostavlja dojam prevelike razbarušenosti i raspršenosti. Ulica nevjernih žena zapravo je priča o Vrapčanskom odvojku, slijepoj ulici zagrebačke periferije smještenoj u neposrednoj blizini stenjevačke umobolnice, ulici u kojoj svoje živote provode mnogobrojne žene različitih generacija i sudbina, koje sve dijele zajedničku osobinu: sve su vrlo sklone preljubu, bile udane ili ne, i sve su barem jednom (ali ipak najčešće više puta) spavale s Robertom, patuljkom zelene brade i nenadmašne potencije. Pričom nas vodi neimenovana pripovjedačica koja u ispovjednom tonu, uz mnoštvo digresija, fabularnih skretanja i asocijativnih meandara izlaže svoju i životne priče svojih sumještanki. Pripovjedačica ne poštuje kronološki slijed događaja jer, kako na jednom mjestu citirajući Kanta kaže, »prostor je forma vanjskog osjećaja a vrijeme unutarnjeg, što znači da postoje samo osjećaji, a ostalo su tek mreže za njihovo hvatanje«. Time smo došli do još jedne, vrlo bitne dimenzije autoričina pisma, prepoznatljive i u njezinim dosadašnjim prozama: izrazita sklonost citatima i referencijama, kojih je ovdje uistinu mnogo, od ironijskog izokretanja bajke o Snjeguljici ili referiranja na Nabokovljevu Lolitu pa sve do citiranja ili barem spominjanja brojnih slavnih autora poput Ericha Fromma, Marguerite Yourcenar, Simone Weil, Simone de Beauvoir, Luigija Pirandella ili Juliana Barnesa, kao i brojnih pop- i rock-pjevača i bendova te filmova.

U Vrapčanskom odvojku vrijeme sporije protječe, stanovnici su pošteđeni napetosti (už)urbanoga života, a autorica kao da se trudi stvoriti mističnu ruralnu opreku kapitalističkoj strci i zaposlenosti — u Vrapčanskom su odvojku pitanja srca ispred pitanja novčanika, a tranzicijska stvarnost prisutna je tek u tragovima, a i tada propuštena kroz ironijski filtar. No, premda nezaražene potrošačkom, shopping-groznicom, žene Vrapčanskog odvojka odaju se drugoj vrsti konzumerizma: onog seksualnog, redovito se i vrlo rado i zdušno trošeći izvan vlastite bračne ložnice. Tu dolazimo do vrlo zanimljiva tretmana muških likova — Milana Vuković Runjić kao da se želi osvetiti zbog stoljeća neravnopravna tretiranja spolova u književnosti pa su svi muškarci Vrapčanskog odvojka odreda šonje, mekušci i rogonje, dok je ženama suprotan spol potreban tek poradi zadovoljenja pohote, s vrhuncem ironije u liku patuljka Roberta kao nenadmašna ljubavnika, čijem ljubavnom umijeću nijedna stenjevačka žena ne može odoljeti. Fantastične motive poput patuljaka, proročkih sposobnosti likova, inkarnacije i duhova umrlih autorica je skladno uklopila u priču koju je usprkos razbarušenosti i maštovitosti ogrnula prevladavajućim melankoličnim ozračjem. Njegovo je izvorište, jasno, u liku, odnosno psihološkom profilu i karakteru naratorice, koja je vrlo introvertirana, osamljena i stidljiva, a svoj unutrašnji svijet kao i tuđe literarne svjetove iz knjiga pretpostavlja onom izvanjskom i zbiljskom, preferirajući život u mašti i konstruktu, a strast tažeći i tražeći na papiru. A to što je naratorica po profesiji prevoditeljica sa spisateljskim sklonostima autorici služi za metatekstualna poigravanja i razvijanje autoreferencijalnih veza, ali i aluzija na domaću literarnu scenu, što ponekad zna posljedovati određenim balastima i suvišcima (poput npr. nefunkcionalnog i nepotrebnog uvođenja bračno-izdavačkog para u fabulu).

Nasljeđe bajke prepoznaje se u fantastičnim motivima, ali i u pojedinim kontrastnim likovima (stidljiva pripovjedačica spram fatalne, raskalašene Marije ili ružno-lijepi par blizanki), kao i u nedostatku nijansiranja, posebice primjetna u površnu oslikavanju likova, koji u najvećoj mjeri ostaju na razini skice. No, iako prevladava žanr bajke, autorica pojedine dijelove rukopisa piše u obliku kronike, a koristi se također elementima horora, ljubavne drame i erotskog štiva. Osim na prevelik broj fabularnih digresija, epizoda i rukavaca, recipijentova pažnja raspršuje se i na preveliku množinu protagonista, zbog čega postoji opasnost gubitka interesa. No Milana Vuković Runjić to kompenzira njegovanim, elegantnim i profinjenim, na mjestima možda čak odveć kićenim stilom, nimalo ne sputavajući svoj lirski senzibilitet, koji pušta da se razmaše kako bi rukopis obilježio obilnim nanosima lirskog.

Ulica nevjernih žena ironična je ruralno ambijentirana inačica chick-lita, suvremena bajka Seks i selo, u kojoj otpor patrijarhalnom društvu autorica apostrofira kako u seksualnom eksperimentiranju onkraj granica i okova bračne ložnice tako i u ženskom samoostvarenju umjetničkim, odnosno književnim stvaranjem, s protagonisticom koja ljubavnu strast svjesno zamjenjuje stvaralačkom. Pritom je bajka kao eskapistički žanr, ali i žanr prepun optimizma i mistike, dobro odabran okvir, jer dopušta i neutralizira dozu sladunjavosti i kiča, u koji Milana Vuković Runjić povremeno, ne odveć često, odsklizne.


Božidar Alajbegović

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak