Vijenac 344

Ples

MBZ: Švedska plesna i elektronička scena

Kad pokret oblikuje glazbu

Elektronska glazba dobiva na izražajnosti u spoju s plesom i vizualnim medijima, no ples je, zahvaljujući svojoj strukturi, glazbi najbliži

MBZ: Švedska plesna i elektronička scena

Kad pokret oblikuje glazbu

Elektronska glazba dobiva na izražajnosti u spoju s plesom i vizualnim medijima, no ples je, zahvaljujući svojoj strukturi, glazbi najbliži


Muzički biennale i ove je godine prikazao niz zanimljivih plesnih ostvarenja. Jedno od njih jest i prikaz švedske plesne i elektroničke scene. Za taj je spoj svakako zaslužan švedski plesni ansambl Räserbyag n, koji je 1997. utemeljen s namjerom da plesnu umjetnost spoji s drugim oblicima umjetničkog izraza. Članovi ansambla, Katarina Eriksson, Hag kan Mayer i Per Saclén, nekadašnji članovi štokholmske kraljevske opere i baleta, a danas plesači i koreografi zavidne plesne tehnike i zanimljiva koreografskog izraza, predstavili su nam se u prvoj i posljednjoj točki kasnonočnog koncerta 24. travnja u Gavelli. Već sam spoj elektronske glazbe s plesom zanimljiva je ideja, no još je zanimljivije kada sam pokret oblikuje glazbu, kako su to zamislili švedski umjetnici Lise-Lotte Norelius (živa glazba) i Eriksson i Mayer (koreografija).

U prvoj koreografiji Isola masivni zvučni blokovi rezultat su pokreta koji se preko bežičnih senzora preobličavaju u zvuk. Iako je teško razlučiti koji je pokret prouzročio koji zvuk, svakako se može razabrati atmosfera, ne samo vizualno nego i čujno razlučive trodijelne forme. Muškarac i žena (Saclén i Eriksson) u prostoru naznačenu tankim žičanim bridovima ulaze u interakcije koje se ponavljaju, decentno variraju od nježnog do netrpeljivog u finim nijansama eforta. Srednji je dio koreografije prigušen: dva se lika osvjetljavaju, međusobno oblikujući prostor svjetlom ručnih svjetiljki, suzujući tako prostor za kretanje, a time i zvuk. U tim trenucima postajemo svjesni da Lise-Lotte Norelius, lica osvijetljena svjetlošću računalnog ekrana, zajedno s plesačima kreira zvuk. Drugu koreografiju, Histeria, nastalu na glazbu Drora Failera, kreirala je Susanne Jaresand, koreografkinja i predavačica ritmike na štokholmskom kraljevskom učilištu za glazbu. Prostorno ograničena, dva lika (ponovno u izvedbi Eriksson i Sacléna), kretnjama koje su kombinacija neke vrsti govora znakova, te penetracije u prostor naglašavaju temu kompozicije iz naslova.

Svakako treba napomenuti da elektronska glazba dobiva na izražajnosti u spoju s plesom i vizualnim medijima, no ples je, zahvaljujući svojoj strukturi, glazbi najbliži.


Jasna Čižmek Tarbuk

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak