Vijenac 344

Multimedija

TV: Emisija opće prakse, HTV

Ironija i humor

HTV je Emisijom opće prakse konačno počela ispunjavati jednu od osnovnih zadaća javne televizije, emitiranje nekomercijalnih sadržaja kulturnoga predznaka

TV: Emisija opće prakse, HTV

Ironija i humor

HTV je Emisijom opće prakse konačno počela ispunjavati jednu od osnovnih zadaća javne televizije, emitiranje nekomercijalnih sadržaja kulturnoga predznaka


Otkako nam se prije tri godine na malim ekranima ukazao šareni logotip Televizije RTL, svekoliko domaće gledateljstvo, podjednako akademici i kumice s Dolca, pauperizirani prosvjetni djelatnici baš kao i potplaćene prodavačice u bujajućim shopping-centrima, obespravljeni umirovljenici navlas jednako i pedagozi zabrinuti za odgoj i budućnost mladih naraštaja, nemoćno krše ruke i zdvajaju nad stalno opadajućom razinom kakvoće tuzemnih TV-programa. Iz mjeseca u mjesec sve prizemniji i tendenciozno vulgarniji sadržaji Reality Televizije Luxembourg, u kojima se neobrazovana i gdjekad porazno neinteligentna mlađarija iz kuće Big Brothera u udarnim terminima izmjenjuje s jeftinim, nemaštovitim i ubitačno neduhovitim sitcomima, s onespokojavajućim prikazima svakodnevice tranzicijom osiromašenih obitelji spremnih za šaku kuna mijenjati supruge ili s filmskim smećem pokupljenim s otpada videoteka i bučno najavljivanim džinglom Akcija, tjeraju nas da se zamislimo nad trivijalnim i zaglupljujućim sadržajima koji nam se pod egidom skandali, senzacije i seks nude kao idealna TV-zabava.

A onda nam katedrala duha s Prisavlja, kojoj nadmetanje u borbi za gledatelje s komercijalnom konkurencijom često ne služi na čast, jedan sat tjedno u kasnovečernjem terminu ponudi nešto sasvim drukčije, talk-show četvorice visokoobrazovanih, elokventnih, manje ili više duhovitih i medijski osviještenih erudita, i opet se javi mnoštvo nezadovoljnika. Tvrde oni da je riječ o dosadnu i netelevizičnu formatu u kojem preplaćeni i samopromociji skloni intelektualci ispraznim naklapanjima o svemu i svačemu televizijski medij pretvaraju u radijski, da je posrijedi monotono i nezanimljivo razglabanje istomišljenika kojima nedostaje energije, provokativnosti i izravnijeg sučeljavanja stajališta, te da je riječ o ispraznim i površnim kafanskim razgovorima koji ne zaslužuju pozornost medija.

Sasvim pogrešno!

Jer, državna je dalekovidnica, na kojoj je školski program praktički ukinut a dramski se svodi na otkup sapunica i suproduciranje pokojega filmskog naslova, Emisijom opće prakse konačno počela ispunjavati jednu od osnovnih zadaća javne televizije, emitiranje nekomercijalnih sadržaja kulturnoga predznaka, koji se mnogima mogu doimati hermetičnima, anakronima i negledljivima.

Posjevši sučelice kolerika (i cinika) Igora Mandića, sangvinika Zvonka Makovića i flegmatika (nerijetko i melankolika) Igora Zidića, kojima je pridodan katkad odveć samozatajan, a ponekad opet nametljiv Branimir Pofuk, te omogućivši im da s deklarativno različitih ideoloških pozicija ležerno pretresaju aktualnosti s tjednoga političkog, društvenog i kulturnog repertoara, uredništvo HTV-a ambicioznijim je gledateljima priuštilo uživanje u ubojito preciznim crnohumornim komentarima prividnog komedijaša Mandića, pod čijom se krinkom mizantropa, nihilista i provokatora krije angažirani emotivac istinski zabrinut nad patologijom društva. Mandić najčešće duhovitim i često subverzivnim konceptualnim dosjetkama (ispijanje hrvatske vode iz hrvatske čuturice, sviranje glasovira-igračke dan nakon početka Zagrebačkog bijenala, simuliranje glasanja cvrčaka u tjednu emitiranja audio-snimke brijunskih razgovora,...) inicira temu razgovora, čiju obradu Maković i Zidić potom, nerijetko neuspješno, pokušavaju usmjeriti u ozbiljnije, da ne kažem akademskije vode. Stvar je ponajprije u tome da Mandić, kao medijski najosvješteniji sudionik emisije i davni zagovornik McLuhanove tvrdnje o svijetu kao globalnom selu, zna da će bitne informacije i poruke do gledatelja najbrže doprijeti ako su izrečene u prividno ležernu i zafrkantskom tonu.

U zemlji u kojoj se političari još uče smijati i sebe ne smatrati bogomdanima, držim da upravo ironijski odmak i humorni diskurs kojima intelektualni kvartet za pet pristupa obrađivanim temama najviše smetaju kojekakve saborske zastupnike i dušebrižnike iz vijeća za ovo i ono.

No to je tek zanovijetanje kritičara opće prakse koji vjeruje da je globalno zatupljenje proces možda i opasniji od globalnog zatopljenja.


Josip Grozdanić

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak