Vijenac 344

Film

VIDEOVODIČ

Groteska o osveti

Groteska o osveti

Gorki slatkiš (Hard Candy), 103 min, SAD, 2005, Discovery

Impresivan i efektan film, snimljen u svega osamnaest dana, Gorki slatkiš beskompromisan je nezavisan uradak, moćno i uznemirujuće iskustvo. Crvenkapica (suvremena haradžuku-goth lolita), na koju evidentno referira, upada u vučji brlog, ili je pak obrnuto, postavlja nam pitanje redatelj David Slade. Ni do kraja filma likovi — potencijalni pedofil i sadistička djevojčica neće se dokraja otkriti, ostat će misterij, a interpretacije Patricka Wilsona i poglavito zastrašujuće Ellen Page pretvorit će ga u grotesku o osveti, ne baš na tragu Chan-wook Parka, prije kakve moderne verzije Helene u kutiji, neizbježne Misery ili Djevojke i smrti Polanskog; sve u svemu, Gorki slatkiš upravo je senzacionalno nelagodan, teško probavljiv i uznemirujuć rad.


Ardmanovski golaći

Pusti vodu da miševi odu (Flushed Away), 81 min, Velika Britanija / SAD, 2006, Blitz

Aardman Features, britanski animacijski studio, koji je svjetsku slavu postigao svojim stop-motion likovima Wallaceom i Gromitom (poslije i cjelovečernjom Pobunom u kokošinjcu), napravili su svoju prvu računalnu animaciju u Pusti vodu da miševi odu, pod redateljskom palicom Davida Bowersa i Sama Fella, uspjevši pritom zadržati dojam ardmanovskog looka — trademark klasičnih obrvastih figura koje su ih proslavile. Rađen u koprodukciji, film uz tipični britanski humor inaugurira i nešto dinamičniji, grublji ton, ispunjeniji akcijom. Najveća izokrenutost leži u izboru naslovnih junaka — oni su, ni manje ni više, kanalizacijski štakori (glasovi Hugha Jackmana, Kate Winslet, Billa Nighyja, Andyja Serkisa), glavni im protivnici žabe (ohola megalomanska Iana McKellena, vrlo francuska Jeana Renoa), a slatki raspjevani komentatori radnje — puževi golaći. Izvrstan casting pritom ogleda se ne samo u izboru vrhunskih imena nego i u njihovoj prezentaciji glasova, koji su posve u službi filma, time ga obogaćujući i nikad ne bivajući (zvjezdanim statusom) opterećena distrakcija.


Remake o show-businessu

Biti ili ne biti (To Be or Not to Be), 103 min, SAD, 1983, Continental

Eklektična komedija redatelja a, koja se uspješno i suvereno kreće na terenu koji izabire, makar on koketirao između mjuzikla, ljubavne i ratne drame, a zapravo je remake istoimenoga naslova Ernsta Lubitscha iz 1942, sa Jackom Bennyjem i Carole Lombard u glavnim ulogama. Ovdje ih pak zamjenjuju Mel Brooks i Anne Bancroft, izvedbu puneći slapstickom, farsičnim, burleskom i igrama riječima. Ljubav Mela Brooksa prema show-businessu poznata je i tolika da je pokazuje u svakom svom filmu, pa tako i ovdje, stvorivši naposljetku suvislo djelo, spretno držeći sve konce u rukama i uspijevajući zadržati pažnju gledatelja do sama kraja.


Generički derivat

Eragon, 100 min, SAD / Velika Britanija, 2006, Continental

Film prepun klišeja iz fantasy-filmova (Gospodar prstenova, Zmajevo srce 2), koji je itekako apsorbirao Tolkienove bezvremene imaginarne svjetove, elaborirajući sukob dobra i zla s nevoljnim junakom koji će spasiti svijet; ipak, njegova mitologija čisto je derivativna, posudba fantazijskih motiva samo je njihovo nizanje, nikad inovativna primjena, te redatelj Stefen Fangmeier, koji dolazi iz područja vizualnih efekata, očito ne samo da ne shvaća naracijsko nego nema sluha ni za sam izabrani žanr. Ne uspijeva nas, naime, uvjeriti u naseljenost svoga generičkog izmaštana svijeta te ostaje bez šarma. Kao da je u pokušaju da izabere i prezentira sve one najbolje i prave elemente putem izgubio osjećaj za razvoj karaktera, primjerice. Donekle funkcionira samo Robert Carlyle u svojevrsnoj verziji Dourifova Grime iz Gospodara prstenova; a ključni problem — suprotno tome, izbor je naslovnoga junaka. Mladi Ed Speleers, naime, ne samo da je drven nego je i blijed, nekarizmatičan, više nalik fantazijskim TV-junacima osamdesetih (ŕ la Chris Masterson ili Christopher Atkins); riječju, antipatičan. Uz solidnu vizualnost, filmski plus jest i mali zmaj Saphira, no odluka da se njegove telepatske sposobnosti potkrijepe glasovno produbljuju infantilnu dimenziju filma; pa Eragon možda i nema ambicija nego biti film za djecu.


Katarina Marić

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak