Vijenac 344

Kazalište, Naslovnica

14. MEĐUNARODNI FESTIVAL MALIH SCENA, Rijeka, 29. travnja – 6. svibnja 2007.

Domaći uz bok inozemnih

U izvrsnoj predstavi Samljeveninestao Kafkin je Proces iščitan kao izvedbeno duhovita, groteskna, žestoka i čudesno maštovita, no tematski mračna priča o inicijaciji Josefa K., koja funkcionira kao svojevrstan negativ priče o Malom princu. Iako primjenjuje mnogo metateksta vezana uz film Cabaret (i općenito uz filmsku umjetnost), koji priziva razdoblje nacizma, čini se da redatelju Bodóu nije važno u kojem društvenom uređenju živimo, nego Proces scenski iščitava u širim razmjerima inicijacije pojedinca u bilo koji društveni kontekst

14. MEĐUNARODNI FESTIVAL MALIH SCENA, Rijeka, 29. travnja – 6. svibnja 2007.

Domaći uz bok inozemnih

U izvrsnoj predstavi Samljeveninestao Kafkin je Proces iščitan kao izvedbeno duhovita, groteskna, žestoka i čudesno maštovita, no tematski mračna priča o inicijaciji Josefa K., koja funkcionira kao svojevrstan negativ priče o Malom princu. Iako primjenjuje mnogo metateksta vezana uz film Cabaret (i općenito uz filmsku umjetnost), koji priziva razdoblje nacizma, čini se da redatelju Bodóu nije važno u kojem društvenom uređenju živimo, nego Proces scenski iščitava u širim razmjerima inicijacije pojedinca u bilo koji društveni kontekst


Ovogodišnji je Međunarodni festival malih scena, na kojem se zaslugom selektora Hrvoja Ivankovića i umjetničkog direktora Festivala Nenada Šegvića našlo nekoliko vrućih redateljskih imena europskog kazališta (Hermanis, Bodó, Cezaris, Emma Dante), izazvao poprilično oprečnih reakcija, kako publike, tako i struke. No, prije nego što krenemo donositi vrijednosne sudove o pojedinačnim predstavama, pokušajmo izdvojiti neke od tematskih i izvedbenih okosnica Festivala.

U programskoj knjižici Ivanković ističe nekoliko smjernica: laboratorijski proces nastajanja predstava, propitivanje psihologije izoliranih mikrosvjetova koja se počesto rastvara u innerspaceu pojedinca, nestajanje oštrih granica između stvarnosti i fikcije, tematiziranje raznih vrsta mrakova na humoran i(li) ludistički način. Tako se, primjerice, u najobilnije nagrađenoj predstavi Samljeveninestao budimpeštanskoga Kazališta Katona József u režiji Viktora Bodóa Kafkin Proces prikazuje u razigranu eklektičnom scenskom ruhu, koje dramski teatar objedinjuje s teatrom pokreta, kabaretom, operetom i još koječim, a predstava No Return Teatra Viirus iz Helsinkija u režiji Cezarisa Graužinisa dvije Kafkine priče (Prirodno kazalište iz Oklahome i Bratoubojstvo) izvodi u stilu pirandelovske priče o potrazi za vlastitim kreativnim izrazom, u scenskom prostoru kojim dominira ružičasta boja i bajkovita atmosfera. U predstavi Cirkus Historija BITEF-a i JDP-a iz Beograda u režiji Sonje Vukičević Kottovo je mračno tumačenje Shakespearea, sintetizirano u pojmu veliki mehanizam historije, scenski oživljeno u obliku cirkusa, a i dvije su se hrvatske predstave (S druge strane Bobe Jelčića i Nataše Rajković, ZKM, te Smisao života gospodina Lojtrice Saše Anočića, KNAP KC Peščenica) uklopile u navedeni estetski diskurs humornog i(li) ludističkog propitivanja mračnih tema. I poetska predstava Živote moj kazališta Sud Costa Occidentale iz Palerma u režiji Emme Dante počiva na ludističkom načelu čovjeka kao bića igre, homo ludens. Ne samo da se u njoj razigravaju čin karnevala i čin nogometa (kao neki od oblika društvenih igara), nego cijela njezina struktura počiva na strukturi ritualne igre.

U mnogim se predstavama rastvaraju još neki segmenti ludičkoga (zrcaljenje života i umjetnosti; multimedijalno poigravanje kazalištem), koji ih na različite načine obilježavaju snažnom teatralizacijom. Zrcaljenje života i umjetnosti najprisutnije je u predstavama S druge strane, Cirkus historija, Fragile! i No Return. Dok u Cirkusu historija scenski svijet funkcionira prema načelu cijeli svijet je pozornica (cirkus kao metafora svijeta), u također naglašeno metaforičnoj predstavi No Return kazalište jest život jer glumci kreiranjem predstave odgađaju vlastitu smrt. S druge strane predstava je kojom se autorski dvojac Jelčić-Rajković najviše približio sužavanju prostora između života i kazališta, ne u smislu dokumentarizma, nego u smislu gotovo metafizičkoga zrcaljenja pukotina koje ta dva svijeta sljepljuju u nedjeljivu cjelinu. Fragile! Tene Štivičić u izvedbi SMG-a iz Ljubljane i režiji Matjaža Pograjca kroz kompleksnu multimedijalnu izvedbenu razinu (montažnim postupkom spojeni su kazalište, film i igra sitnim lutkama i maketama) ukazuju na navedeno zrcaljenje kazališta i života u kojem se izmjenjuju uloge promatrača i promatranih. Tako slojevita multimedijalnog pristupa nema ni u jednoj drugoj predstavi, no mnoge od predstava objedinjuju razne vrste kazališnog izraza: u dramsko su kazalište uklopljeni i teatar pokreta, ples, cirkus, kabaret, a u predstavi No Return glazba postaje bitnim čimbenikom predstave, čiji glumci postaju svojevrsnim instrumentima, dijelovima onirične scenske simfonije. U mnogim se predstavama na razne načine primjenjuje storytelling, no u čistu je obliku jedino u Sonji Novoga riškog kazališta iz Letonije u režiji Alvisa Hermanisa — jedan glumac čita kratku priču suvremene ruske spisateljice Tatjane Tolstoj o osamljenoj Sonji, a drugi bez riječi glumi glavni lik te priče.

Što se tematskih odrednica tiče, uz već navedeno propitivanje psihologije izoliranih mikrosvjetova koje neizbježno rastvara temu osamljenosti i otuđenosti pojedinca, mnoge su se predstave izravno ili neizravno bavile i temom suočavanja sa smrću, jazom između želja/snova i zbilje, problematikom pasivna mirenja s vlastitom sudbinom te gubljenjem identiteta na raznim razinama: od onog uvjetovana emigracijom, preko gubljenja identiteta (posla, žene, prijatelja, čak i vlastite aktovke) zbog smrtonosne bolesti koja zadesi uboga antijunaka predstave Smisao života gospodina Lojtrice, pa sve do apsolutna brisanja identiteta, koje se očituje u doslovnu mljevenju antijunaka predstave Samljeveninestao, koji tek nakon što ga samelju, dakle nakon što nestane, može početi djelovati u svijetu koji ga okružuje.

U izvrsnoj predstavi Samljeveninestao Kafkin je Proces iščitan kao izvedbeno duhovita, groteskna, žestoka i čudesno maštovita, no tematski mračna priča o inicijaciji Josefa K., koja funkcionira kao svojevrstan negativ priče o Malom princu. Josef K. susreće se s predstavnicima društvenoga sustava, učeći o svijetu on gubi sebe, realni se prizori stapaju s nadrealnima, s ludilom koje raste u njegovoj glavi... Jedini način da se uklopi u taj svijet jest — da se posve izgubi. Nakon što ga samelju, on izlazi na pozornicu, pobjednički staje na skateboard i počinje daskati uskim hodnikom — svijetom. Njegova pobjeda može proizaći jedino iz njegova apsolutnog poraza. Iako primjenjuje mnogo metateksta vezana uz film Cabaret (i općenito uz filmsku umjetnost), koji priziva razdoblje nacizma, čini se da redatelju Bodóu nije važno u kojem društvenom uređenju živimo, nego Proces scenski iščitava u širim razmjerima inicijacije pojedinca u bilo koji društveni kontekst.

Uz Samljeveninestao, najboljom i najzanimljivijom predstavom Festivala smatram slovenski Fragile!. Tena Štivičić ispisala je svoju dosad strukturalno i sadržajno daleko najzreliju dramu, suptilan, duhovit i inteligentan spoj fragmenata vrludajućih života dramskih likova koji u stranom svijetu pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem. Pograjc je ingeniozno scenski nadogradio tekst složenim multimedijalnim pristupom, koji nije sam sebi svrha, nego duboko proizlazi iz odrednica sama teksta, što je rezultiralo izvedbeno zahtjevnom višeslojnom scenskom metaforom sadašnjosti, koja ipak nije izgubila ništa od melodramske topline drame Tene Štivičić.

Od tri je hrvatske predstave jedino S druge strane Jelčića i Rajkovićeve posve ravnopravno uspjela stati uz inozemne uspješnice. Moram priznati da tu predstavu smatram najsnažnijom malom predstavom Festivala (pod malom mislim — jednostavnom, izvanjski siromašnom, ne spektakularnom kao što su Samljeveninestao i Fragile!) — svega četiri izvrsna glumca, jedan kauč i nekoliko komada pokućstva, u najboljoj maniri dvojca Jelčić-Rajković, grade ganutljivu i duhovitu priču o međuljudskim odnosima koji nikad nisu crno-bijeli, nego propituju međustanja koja je teško definirati. Intimni mikrosvjetovi rastvaraju fantastične prostore pukotina u takozvanoj zbilji koja, ako je gledamo dovoljno izbliza, nikad nije puki dokumentarizam. A Bobo i Nataša upravo je tako gledaju: uporno, duboko, ispitivački i otvoreno.

Od inozemnih su se malih predstava kakvoćom i zanimljivošću istaknule, po mome mišljenju — Živote moj, No Return i Sonja. Sve su tri predstave naišle na vrlo različita mišljenja gledatelja, no smatram da im se ne može poreći vrijednost i određena zanimljivost u okvirima Festivala. Živote moj Emme Dante na izvedbenoj je razini ritualno kazalište ekspresivne geste i naglašena sredozemnog temperamenta. Ritualno kružno vrijeme upotpunjuje usko isprepletanje krajnosti — života i smrti, do kojega dolazi zbog Majčine teškoće prihvaćanja smrti Sina. Cezarisov No Return jedna je od najsnovitijih predstava Festivala, koja barata vrlo jednostavnim, gotovo infantilnim scenskim jezikom. No, ono u čemu je No Return čudesna predstava jest njezino unikatno funkcioniranje, koje je od svih umjetnosti najbliže glazbenoj — neuhvatljivo i naoko nevidljivo, ono dovoljno suptilnom promatraču otvara čudesnu energiju međuprostora, fluida koji se stvara između scene i publike. Glumci nas osvješćuju i suptilnim znakovima upućuju na taj međuprostor, pa ponovno prizivaju k sebi, čime se kreira snažno energetsko kruženje od scene preko međuprostora do publike i natrag. Hermanisova Sonja također proizlazi iz jednostavnih scenskih rješenja: u hiperrealističkom prostoru odvijaju se svakodnevne radnje koje su ispunjavale život ružne i osamljene Sonje. Hermanis načelom kontrasta postiže ganutljive i humorne efekte, a tragičan jaz između Sonjinih snova i zbilje uvišestručuje parodijskim diskursom (Sonju glumi postariji i pozamašni glumac; naglašeni kontrasti između poetskoga teksta i parodijske slike).

Smisao života gospodina Lojtrice, suvremeni (anti)moralitet Saše Anočića, predstava koju inače iznimno volim, ipak nije izdržala kriterije inozemnih predstava, dijelom i zbog neprimjerena prostora Filodrammatike, te zbog vidljiva umora izvođača. Iako su mnogi prigovarali igri na prvu loptu i humornoj pretjeranosti, smatram da je upravo trash-poetika s kojom Anočić koketira ono što njegove predstave čini izazovnima, jasno, zajedno sa svim ostalim odlikama njegove prepoznatljive poetike: brigom za maloga čovjeka, snažno naglašenom toplinom i humanošću, interesom za mračna stanja psihe, isprepletanjem tragičnog i komičnog. Ono što, ipak, i opet valja naglasiti jest činjenica da bi Anočiću objektivno oko dramaturga kojemu bi vjerovao vrlo dobro došlo u konačnom brušenju predstava.

Odumiranje mladoga srpskog dramatičara Dušana Spasojevića u izvedbi Ateljea 212 iz Beograda i režiji Egona Savina ganutljiva je predstava o propadanju srpskih sela, čija tema sukoba naraštaja i obiteljskih grijeha iz prošlosti rastvara arhetipsku dimenziju teksta. Režijski postupci unutar realističkoga stila nenametljivo podcrtavaju navedenu dimenziju teksta. Iako je Odumiranje vrlo kvalitetna repertoarna predstava i iako je osvojila najviše glasova publike, osobno se pitam da li je takvoj ipak konvencionalno mišljenoj predstavi mjesto na festivalu koji ponajprije, barem sudeći prema većini predstava, nastoji preispitivati novija strujanja unutar kazališnoga mainstreama.

Preostale dvije predstave, Cirkus historija i Williamsovu Mačku na vrućem limenom krovu u izvedbi riječkog HKD teatra i režiji Laryja Zappije smatram nepotrebnima na ovakvu festivalu. Cirkus historija u režiji Sonje Vukičević ima čvrstu idejnu okosnicu, no i sama ideja (koreodramsko kazalište ideja utemeljeno na Kottovu tumačenju Shakespearea; cirkus kao metafora svijeta), kao i način njezine provedbe u svjetlu današnjega teatra djeluju retrogradno i predvidljivo. U Mački na vrućem limenom krovu Zappia, inače poznat po uspješnim scenskim reinterpretacijama klasike, nije uspio realizirati željeno: prikazati posve reduciran i ohlađen Williamsov svijet u kojem se sve svodi na jedan jedini dramski pokretač — borbu za moć, već je predstava ostala prazno zjapiti u nedorečenoj sterilnosti dramskih lica i njihovih odnosa.

No, bez obzira na određene zamjerke, Međunarodni festival malih scena još se jednom potvrdio kao jedan od najvažnijih međunarodnih kazališnih festivala u Hrvatskoj, jedini na kojem se domaće predstave mogu ogledati uz bok inozemnima.


Tajana Gašparović

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak