Vijenac 344

Film

Kino tuškanac

Đavolji udio Béle Tárra

Sotonski tango nije savršeno djelo. To bi bilo odveć sotonski! Postoji očigledan raskorak između vrlo dobra prvog, sjajnog drugog i pomalo nedorečena trećeg dijela. Ali film posjeduje nekoliko doista antologijskih sekvenci, koje već same po sebi opravdavaju njegov raison d’ ee tre

Kino tuškanac

Đavolji udio Béle Tárra

Sotonski tango nije savršeno djelo. To bi bilo odveć sotonski! Postoji očigledan raskorak između vrlo dobra prvog, sjajnog drugog i pomalo nedorečena trećeg dijela. Ali film posjeduje nekoliko doista antologijskih sekvenci, koje već same po sebi opravdavaju njegov raison d’ ee tre

U cjelokupnom autorskom opusu Béle Tárra jedan je film izvan svih parametara. Taj ga je film izdvojio na posve posebno mjesto u okviru svjetskog art-filma. Sátán tangó (Sotonski tango, 1994) apsolutno je avangardistički, umjetnički eksces. Nakon njega Tárr postaje karizmatskim likom filmske kritike, no i amblemom europskog umjetničkog filma. Iako je i prije Sotonskoga tanga ostvario dojmljiv opus, tek je ovo ostvarenje upisalo autora na kinematografsku kartu svijeta. Prvi je cjelovečernji film, Obiteljsko gnijezdo (1979), realizirao kao mladac bez formalne filmske naobrazbe. Tárrova se filmografija početkom osamdesetih nastavlja u znaku socijalrealizma, filmovima Autsajder (1980) i Ljudi iz radničkih baraka (1982). U tom se razdoblju redatelj prvi put okušao u klasičnoj književnosti (TV-adaptacija Macbetha, 1982), filmom snimljenim u tek dva kadra, te u osebujnoj Kammerspiel-drami, ostvarenju Almanah jeseni (1985). Prva suradnja s piscem i scenaristom Tanga, Lászlóm Krasznahorkaiem, uslijedila je u filmu Prokletstvo (1988). Ipak, Sotonski tango je, unatoč nestandardnoj duljini, ostao nadmoćan i u odnosu na ništa manje dijaboličan, anarhoidan film Werckmeisterove harmonije (2000), koji je imao važnu moralnu i kozmološku dramaturgiju.

Što Sotonski tango čini jednim od najvećih filmova, i ne samo devedesetih? Najprije trajanje... a onda metafizika... što toliko bolno nedostaje u svijetu u kojem živimo.

Filmsko je vrijeme ovog nesvakidašnjeg ostvarenja epskih rasežnosti, zapravo, mitski subjektivirano vrijeme nepregledne mađarske ravnice. Ljudi i životinja, neba i zemlje, kiše i blata... osebujna erosa i thanatosa... vječne melankolije za propuštenim prilikama... Stječe se dojam da se u mađarskoj stepi na jednak način živjelo vjekovima prije i da će se na isti način živjeti do beskraja... Poetski motiv nebeskih zvona koji uokviruje i zaokružuje konačnu strukturu filma samo je još jedna doslovna oznaka božanske konačne riječi, što upozorava na konačnost egzistencije svakog od malih, smrtnih bića u još jednom prirodnom ciklusu vječnog vraćanja jednakoga. Sotonski tango nije savršeno djelo. Sačuvaj bože, kada bi tomu doista bilo tako! To bi bilo odveć đavolski, odnosno sotonski! Postoji očigledan raskorak između vrlo dobra prvog, sjajnog drugog i pomalo nedorečena trećeg dijela. Ali film posjeduje nekoliko doista antologijskih sekvenci koje već same po sebi opravdavaju njegov raison d’ ee tre. Apokaliptički signum sadržan je i u neprekidnu motivu kiše. Ona rominja, pada, pljušti nošena vjetrom... Kiša koja je mitski praelement života, ali i smrti... potopa svih iluzija. Kiša konačno ostaje kao jedina konstanta do možda novoga buđenja... Sotonski tango jedan je od najvažnijih europskih filmova devedesetih, stoga se od Béle Tárra na prijelomu milenija zahtijevao barem približno dojmljiv uradak koji bi očuvao karizmu.

Werckmeisterove harmonije (Werckmeister harmóniák, 2000) nastavljaju sotonski ples. To je još jedan tour-de-force Béle Tárra, sa svim njegovim prepoznatljivim elementima. Dugi kadrovi, čiju mizanscenu i likove polagano razotkrivaju duge vožnje... Chiaro-scuro osvjetljenje u crno-bijeloj fotografiji... Likovi izmučenih fizionomija u prljavu i zapuštenu okružju... Nepodnošljiva težina postojanja izbija iz cjelokupnog ozračja filma. Osebujnom montažom unutar kadra, preciznim kretanjem likova i kamere, Tárr ponovno postiže dojmljivu cjelinu. Prvi kadar Werckmeisterovih harmonija uveden je infernalnim motivom peći, a nastavlja vožnjom gostionicom u trajanju od gotovo dvadeset minuta. Taj pakleni uvod pretapa se u fizički opipljive kadrove-sekvence hoda gradom. Nekoliko sekvenci hodanja protagonista učinit će posve mučnim protjecanje vremena u filmu. Naime, filmsko vrijeme i vrijeme same projekcije u nekoliko se navrata gotovo nepodnošljivo podudaraju.

Ipak ni jedna sekvenca Werckmeisterovih harmonija ne posjeduje snagu one naslovne iz Sotonskog tanga. Kao da je Tárr na neki način iz pakla tamo predočenoga skrenuo u neku vrst Purgatorija. Možda će najavljeni Čovjek iz Londona značiti i rajski dovršetak Sotonskim tangom započete trilogije? Premda, u takvo što teško je povjerovati od čovjeka s đavoljim udjelom, poput Béle Tárra!

Tárr je danas najkarizmatičniji europski autor. Njegovi se filmovi čekaju godinama, a sljedbenici njegova kulta svakoj sekundi njegovih filmova pripisuju metafizičke dimenzije. Kakvo god mišljenje (vi/mi) imali o tome, jedno se ne može osporiti.

Béla Tárr europskom je filmu podario sasvim navlastitu metafiziku. A to je... nešto najdragocjenije u ovoj našoj raščaranoj, digitalnoj i virtualnoj nazovizbilji!


Marijan Krivak

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak