Vijenac 339

Ples

Razgovor: Normela Krešić-Vrkljan, ravnateljica Škole suvremenoga plesa Ane Maletić

U potrazi za izgubljenim prostorom

Razgovor: Normela Krešić-Vrkljan, ravnateljica Škole suvremenoga plesa Ane Maletić

Razgovor: Normela Krešić-Vrkljan, ravnateljica Škole suvremenoga plesa Ane Maletić

U potrazi za izgubljenim prostorom

Ugodna je spoznaja da smo dio velike porodice koja nas je prepoznala kao svoju oazu u ovom dijelu Europe

U petak 23. veljače 2007. u Kazalištu Trešnja Škola suvremenoga plesa Ane Maletić dala je odličan cjelovečernji plesni program. Riječ je o srednjoškolskim razredima, dakle mladim plesačima koji se bliže maturi i profesionalnoj sceni, ili odlasku na strane akademije. Naime, iako je riječ o školi osnovanoj još 1932, pa onda, kako je nakon Drugoga svjetskog rata krenulo sve ab ovo, ponovno 1954, a zapravo još starijoj tradiciji suvremenoga plesa u Hrvatskoj, Škola je, kao i sva pitanja vezana uz plesnu umjetnost, scenu, kulturu, odgoj i obrazovanje, u nekom čudnom nedefiniranom prostoru. Pravo pastorče, privlačna i marljiva, često vrlo korisna, odnosno potrebna i upotrebljiva, Terpsihora u Hrvata nije dočekala princa, ostala je služiti, a njezinu cipelicu navlače, razvlače i pohitavaju raznorazne noge. Učiteljska je akademija proširila program, je li našla mjesto za makar izborni program odgojnog plesa? Radi se na novom prostoru glazbene akademije, uvode se novi programi na Akademiju dramskih umjetnosti. Govori se i o plesu, ali tko će i kada, konačno, napraviti taj povijesni korak? Oni koji su se domogli pozicije, prostora i novca, teško pristaju na podjelu... Ali zar nitko iz vladajućih struktura nije spreman gledati šire, modernije, na nacionalnoj, ali i europskoj razini? Jedina kazališna umjetnost koja nema svoje scene (uključujući i balete nacionalnih kazališta), jedino umjetničko obrazovanje koje nema mogućnosti nadgradnje, visokoškolskog, a ne govorimo o postdiplomskom programu!?


Tako je i Škola suvremenoga plesa Ane Maletić, iseljena iz Bogovićeve 7, već pune četiri godine podstanar u OŠ Matka Laginje?

— To je pitanje senzibiliteta grada Zagreba spram umjetničkog obrazovanja i mladih uopće. U posjedu sam papira u kojem je navedeno da je Škola druga na listi prioriteta među srednjoškolskim ustanovama za dobivanje prostora, i to u Vlaškoj 87, ali u tom papiru ne spominje se rok, nego se od nas i dalje očekuje strpljivost! Ali nije problem u našem strpljenju, nego u ozljedama kojima su učenici dnevno izloženi zbog neprimjerena, tvrdoga poda i maloga radnog prostora. Konkretno to znači da svi ulažemo: roditelji, nastavnici, Grad Zagreb, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i jasno učenici, daroviti mladi ljudi, a iz Škole često izlaze plesači suvremenoga plesa koji se zbog ozljeda ne mogu baviti svojim temeljnim zvanjem. Ako iduće školske godine ne započnemo s radom u novom prostoru, morat ćemo iznajmljivati prikladne prostore za nastavu u srednjoj školi!


Svako toliko na međunarodnim skupovima i raznim susretima i pokušajima umrežavanja ponekom domaćem plesnom umjetniku izmakne tvrdnja da mi ovdje ništa nemamo, pretpostavljam da se misli na nešto relevantno. Lijepo je to kad ničega nema, onda se ništa i ne mora znati! A onda se divimo strancima koji čine isto, ili slabije, ili ono što se ovdje davno radilo, i zaboravilo, ali se time bez kompleksa diče, dobivaju državne nagrade i potpore. Kad su po Europi krenule suvremene tehnike, zaključeno je da je labanovski program Škole zastario i neprikladan suvremenoj sceni. Mladim plesačima bilo je gotovo neugodno reći iz koje su Škole izašli, svaka šablona i imitacija činila se boljim rješenjem. No, preživjelo se… a već neko vrijeme je u tijeku veliki svjetski revival

Labanove teorije i njezine primjene?

— Da, nekada smo imali stvaran problem da su učenici izlazili iz Škole svjesni jedino svojih tehničkih nedostataka, a potpuno nesvjesni vrijednosti široko postavljena programa zasnovana na Labanovoj teoriji pokreta. Ona nije uključivala neku određenu tehniku, ali ih je osvještavala u prostornoj orijentaciji i izražajnosti zasnovanoj na svjesnoj uporabi kvaliteta pokreta. Činila ih je mislećim plesačima, stvaraocima. Ali, zapravo, istinski problem škole bio je u činjenici da smo bili sami i jedini na ovim prostorima, osuđeni na samoprocjenu, a nedovoljno informirani... Zato je prilika da prošle jeseni nas desetero iz Škole otputuje na međunarodnu konferenciju Laban za 21. stoljeće u Bratislavu — Labanov rodni grad — bila i mogućnost da vidimo gdje smo zapravo, te ugodna spoznaja da jesmo dio velike porodice koja nas je prepoznala kao svoju oazu u ovom dijelu Europe. Sudjelovali smo, vježbali, razgovarali, razmjenjivali iskustva i shvatili da smo se i sami tamo mogli kompetentno predstaviti radionicom ili predavanjem. Bili smo im ravnopravni sugovornici, iako su oni na razini sveučilišta i doktorata, a mi srednjoškolski nastavnici. Uostalom, već godinama nastavnici škole gostuju kao predavači na konferencijama DACI-a, međunarodne UNESCO-ove organizacije koja potiče plesno stvaralaštvo djece i mladih.


Otkad ste preuzeli vodstvo Škole, očite su promjene u smislu komunikacije, fluktuacije novih, u inozemstvu obrazovanih kadrova, ujedno plesnih umjetnika koji unose nova, europska iskustva plesne scene.

— Da, dinamika se svakako pojačala. Iz Europe vraćaju nam se mladi ljudi sa završenim plesnim akademijama, kojima dajemo priliku da svoja iskustva prenesu učenicima. Organiziramo seminare sa stranim pedagozima i za nastavnike i za učenike. Odlazimo na one koje drugi organiziraju, surađujemo s profesionalnim plesnim udrugama... Mora se stalno učiti. Zato se i otvaramo koliko je god to u ovim okolnostima moguće... Ovih dana započinju nam regionalna natjecanja učenika i studenata glazbe i plesa u Velikoj Gorici, koje se poslije nastavlja na državnoj razini u Dubrovniku, gostujemo u Požegi na Plesokazu. U travnju naši učenici, koji su već osvojili prve državne nagrade, putuju na međunarodno natjecanje u Barcelonu...


Razgovarala Maja Đurinović

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak