Vijenac 339

Ples

Teatar &TD, Sandra Banić i Ana Kreitmeyer, Pijane šume

Proizvodnja novoga tijela

Možda je najljepše gledati njihovu istinsku želju za igrom, otvorenost prema svemu nepredvidljivom, nekontroliranom i neukusnom

Teatar &TD, Sandra Banić i Ana Kreitmeyer, Pijane šume

Proizvodnja novoga tijela

Možda je najljepše gledati njihovu istinsku želju za igrom, otvorenost prema svemu nepredvidljivom, nekontroliranom i neukusnom

Sandra Banić i Ana Kreitmeyer prvi put autorski surađuju u predstavi Pijane šume, čija se premijera dogodila 17. veljače u Teatru &TD. Njih su dvije i jedine izvođačice te autorice scenografije. Osim stiroporskih bijelih ploča na tlu kojima je označeno izvedbeno polje, s ponekom raspuklinom između, tako da se neke ploče mogu i minimalno pomicati, oko radno osvijetljene scene naslagani su stolci, razbacane različite vrste radnih rukavica i strojeva poput motorne pile ili pak svakodnevnih kućanskih pomagala poput usisavača. I kostim je također plesačka varijacija radnoga odijela (Silvio Vujičić), tamnoplave boje, s mnoštvom patentnih zatvarača. Predstava se razvijala putem projekta Trening praktične dramaturgije, koju je 2006. u Zagrebu organizirao Centar za dramsku umjetnost. Odatle i suradnici: dramaturški je savjetnik Goran Sergej Pristaš, a asistentica je koreografa Nikolina Pristaš.

Autorice pred nas izlažu stroj koji neprestano proizvodi neku pomaknutu tjelesnost, a ona se sastoji od pokreta kojima je u temelju neuobičajeno postavljanje tijela. Od trenutka kada ulaze u izoliran ambijent stiropora one se označuju terminom lomljivo, pa se tako uistinu prelamaju, pokret stalno pokušava izmaknuti nadzoru, postaviti se u neugodnu situaciju, onu neuvježbanu, novu, za razliku od takozvanih svakodnevnih i plesačkih pravila kretanja. Izvođačice se neprekidno upuštaju u tjelesne izazove koji su na trenutke poput djetetova upoznavanja s vlastitim tijelom. Evo samo nekih od mnogobrojnih primjera: hodanje četveronoške na prstima ruku i nogu, unatraške na prstima i s pogledom u strop, skakanje spojenih ruku i nogu na tlu od pukotine do pukotine na podlozi, stavljanje stopala u omču visećeg užeta s trupom izvrnutim prema dolje, hvatanje ravnoteže sjedeći na leđima druge izvođačice koja se nemirno vrpolji, vrtnja i skokovi bez kontrole...

Možda je najljepše gledati njihovu istinsku želju za igrom, otvorenost prema svemu nepredvidljivom, nekontroliranom i neukusnom. Pružile su si tu zabavu da pred ozbiljnom publikom naviklom da ih gleda u istreniranu i nadziranu kretanju padaju na stražnjicu, hodaju na njoj, promašuju određeni cilj ili smjer te se nadmeću u najluckastijim radnjama. Interes je autorica sam pokret i ne želeći izlagati pročišćenu koreografiju one publici dopuštaju ulazak u svoje radilište / gradilište kako bi publika svjedočila nastanku i razvoju proizvoda.

Koreografija nema vidljive strukture, gibanje je stalno i snažno osim u trenucima kada izvođačice izlaze izvan bijeloga polja zbog promjene rukavica ili zbog paljenja jednog od strojeva čije je brujanje jedina umjetna zvučna podloga predstave, dok je pravo ozvučenje ono uzrokovano tijelom samim, zvuk padova, trenja stopala i ruku s tlom, disanja, hodanja, trčanja i valjanja. Intenzivnost u kombinacijama i varijacijama kretanja s tijelom izbačenim iz uobičajenih zadanosti prema kraju se pojačava. I tu se plesačice nadmeću u snalažljivosti i izdržljivosti, sjajnoj kreativnosti tijela i njegovih bezbrojnih rješenja te se dokazuju u plesačkoj inteligenciji, autorskoj domišljatosti i duhovitosti. Njihovo nadmetanje ima i pobjednika, a koja od njih dvije pobjeđuje, provjerite na nekoj od repriza u Teatru &TD.


Jelena Mihelčić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak