Vijenac 339

Glazba

Gabi Novak i Arsen Dedić, Tvornica, Zagreb, 14. veljače

Pjesnik i ljubav žene

Valentinovo je u Tvornici ponudilo eklektičan program, fine emocije, savršen odnos slatkoće, gorčine i svih mogućih međuokusa

Gabi Novak i Arsen Dedić, Tvornica, Zagreb, 14. veljače

Pjesnik i ljubav žene

Valentinovo je u Tvornici ponudilo eklektičan program, fine emocije, savršen odnos slatkoće, gorčine i svih mogućih međuokusa


Bez obzira priklanjamo li se ili ne tvrdnji da biti zaljubljen znači biti u stanju stalne anestezije, nametnuti nam praznik zaljubljenih ipak svake godine revno puni gostionice i glazbene dvorane najširega tipa. U večeri u kojoj se, manje ili više, slavio kič (»Večeras će pasti mnoge teške riječi i lake note«, rekao bi Arsen Dedić), Tvornica je bila jedno od rijetkih kultiviranih i romantičnih mjesta u gradu. Pod naslovom Jezik ljubavi – Gabi i Arsen pjevaju zaljubljenima, naime, krilo se mnogo više od beglajtanja stisnutim rukama. Naime, repertoar Arsena Dedića i Gabi Novak, ovom prigodom u pratnji Matija Dedić Trija, odnosno Branka Bulića, pružio je vrlo raznoliku lepezu pogleda na ljubav i jednako tako širok raspon raspoloženja. Iako se u najavi koncerta Dedić, u šali, čudio što je baš on pozvan pjevati, jer »nema puno skladbi za zaljubljene, ali zato ima izvrstan program za razvode«, pokazalo se da je baš u obiteljskom kontekstu taj opus savršeno začinio ljubavni mozaik složen te večeri. Bilo je tu ljubavi od žuđenih i nesuđenih, preko slučajnih i pravih, pa do izgubljenih i teških, a posvete su padale majci, supruzi, unuci, prijatelju i strancu... Repertoarno, iako smo čuli i pokoju rjeđe izvođenu skladbu, nije bilo većih iznenađenja. Arsenov je dio bio izbor iz novijega koncertnog repertoara – od ortodoksnosti uvodne Tvoje tijelo – moja kuća, mlinova što melju Stare pjesme i sličnih ljubavnih kovitlaca, pa do slatke gorčine svođenja računa u Otkako te ne volim. Sva ta sila osjećaja umotanih u najraznovrsnije stihove i raspoloženja bila je dramaturški sjajno olakšana stihovima iz nove zbirke pjesama Službena duša, duhovitim štiklecima (bilo je čak i novih i prigodnih) i camp–izvedbom starinske Bijela lađa plovi morem. Kao svojevrsna suprotnost slojevitom Dedićevu pogledu na ljubav, Gabi Novak posegnula je za finim osjećajima iz svoje best of–kolekcije. Usprkos tematski izraženije romantičnom izrazu, ni ovdje nikako nije bila riječ o jednostavnim osjećajima. Jedinstven pogled iz ženskoga kuta, skladbama poput Pusti me da spavam, Nada i Kuća za ptice, Gabi je ponovno, na svoj poseban način, zračila odmjerenošću i dobrim ukusom, što je večeri podarilo eleganciju i intimu. Možda najdojmljiviji dio večeri bila je nenametljiva pratnja trija Matije Dedića, format na koji smo, u Gabinu slučaju, već navikli od albuma Pjesma je život moj. Kao u već nekoliko navrata ovakva se pratnja, uz onu solo klavira, posebno nametnula i kao najprimjerenija za Arsenove skladbe, pa bismo svakako poželjeli da se Dedić što prije odrekne zastarjelih matrica koje više uzimaju negoli daju te da se češće ostvari suradnja otac–sin.Valentinovo je u Tvornici ponudilo eklektičan program, poeziju i fine emocije, sve zajedno sjajno potpisano duetom Bit ćeš uvijek moja. Ukupno, savršen odnos slatkoće, gorčine i svih mogućih međuokusa, koji dominiraju neodređenim i uvijek novim odnosom koji, najčešće olako, nazivamo ljubavlju. Karl Kraus ionako je već odavno zapisao: »Jezik pjesnika i ljubav žene – to je uvijek ono, što se prvi put zbiva«.


Velimir Cindrić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak