Vijenac 339

Književnost, Naslovnica

BANDIĆ & MEDICI

Otupjeli od rutine moći

Oh Bože, pomislio sam, kad bi moj gradonačelnik došao u Sienu! Shvatio koliko je povezan, uključen, upisan u gotičke slike. Ili produžio malo sjevernije, do Firence, čeznuo za renesansom, poželio biti veličanstven poput Lorenza Medicija. Promijeniti numizmatične savjetnike, okružiti se Picom de la Mirandolom, Marsileom Ficinom, Sandrom Botticcelijem, slaviti sedmog studenog svake godine Platonov rođendan umjesto sa Zdravkom Mamićem Dinamove poraze na stadionu; nadvladati svaku političku krizu humanističkom, umjetničkom fantazijom i strašću. Ne govoriti svojim podanicima »Jedi mi iz usta«, i vraćati žlicu u koljivo, nego okupljati u salone najveće umjetnike svog vremena, naručivati njihova djela i njima ukrašavati grad, graditi palače, knjižnice, muzeje, osnivati nova sveučilišta

BANDIĆ & MEDICI

Otupjeli od rutine moći

Oh Bože, pomislio sam, kad bi moj gradonačelnik došao u Sienu! Shvatio koliko je povezan, uključen, upisan u gotičke slike. Ili produžio malo sjevernije, do Firence, čeznuo za renesansom, poželio biti veličanstven poput Lorenza Medicija. Promijeniti numizmatične savjetnike, okružiti se Picom de la Mirandolom, Marsileom Ficinom, Sandrom Botticcelijem, slaviti sedmog studenog svake godine Platonov rođendan umjesto sa Zdravkom Mamićem Dinamove poraze na stadionu; nadvladati svaku političku krizu humanističkom, umjetničkom fantazijom i strašću. Ne govoriti svojim podanicima »Jedi mi iz usta«, i vraćati žlicu u koljivo, nego okupljati u salone najveće umjetnike svog vremena, naručivati njihova djela i njima ukrašavati grad, graditi palače, knjižnice, muzeje, osnivati nova sveučilišta

Urši Raukar

Krenuo sam u Firencu izliječiti se od Zagreba. Pošao sam u Italiju da me zidine, sjene Siene, zaštite od gradonačelnika. Da se sklonim od moćne Bandićeve figure. Dan prije smo kao grupa zanesenjaka recitirali Vidrića na Cvjetnom trgu protiv rušenja njegove rodne kuće u ime gradnje nove Kristalne palače na njezinu mjestu, a onda sam navečer pročitao gradonačelnikove izjave prilikom puštanja u promet niskopodnoga tramvaja, i od te bujice prostota razbolio sam se, pa otišao; svejedno mi se glas Bandića vraćao i odzvanjao na uskim ulicama Siene, nastavljao je psovati u mojim ušima koje nisam imao čime prekriti.


Siena se sušila od kiše kojom je bila natopljena prethodne noći. I ja sam se sušio pored jedne prodavaonice cipela na Campu, u trenutku kad je njezin vlasnik dolazio na posao i za njime tri njegove radnice. Stidljive zrake sunca ispratile su ih u tamnine dućana.


Naslonio sam se na zid Campa i gledao vrh Torre del Mangie, toranj Siene koji je začudno visok ali se u izduženosti njegove okomice nalazio smisao bliskosti s nebom. Činilo se kao da se njiše zbog optičke varke, zbog oblaka koji su hitro pretjecali krunište tornja. Osjećao sam se kao da stojim u vlaku na nekoj postaji, a pričinja mi se da se pokrećem u trenutku kad drugi vlak prođe usporedo, drugim kolosijekom. Tako sam pokušao gledati u vrh tornja, a žmireći izuzeti oblake, no on se ipak njihao.


Nalazio sam se unutar savršenoga kruga od cigle, na najmetafizičkijem trgu Europe, u središtu prazne sfere koju su pravile kuće i palače s malokojim balkonom. Zna li moj gradonačelnik da se balkoni nisu smjeli graditi da ne naruše savršenstvo trga? U srednjem vijeku još. Ta zašto nije došao vidjeti ovaj trg?


Žalio sam Zagreb iz Siene što ima takva psovača za poglavara, osuđen na njegovu samovolju, ali nisam nalazio objašnjenja: što se običnim ljudima toliko sviđalo na njemu? Pokretljivost, silne akcije? Jesu li se osjećali poput Oblomova koji leži na kanapeu i divi se sluškinjinim laktovima, laktovima uvijek u pokretu? Ili poduzetnom prijatelju Štolcu? Ključ je vjerojatno u naslijeđenoj obamrlosti, Zagrepčani su otupjeli od rutine moći, stoljećima u defenzivi, navikavani na razne oblike tiranije koje samo mijenjaju svlak i šare, a danas mehanizirani, medijatizirani i virtualizirani, što znači — iščezli s platna vremena. Iz te daljine Zagreb mi je djelovao nestvarno tužno, lišen svoje Torre del Mangie, bilo kakve vertikale, osim Bandićeve ambicije koja je bila naopaka i sumanuta zajedno s ambicijom oligarha kojima se okružio. Vrijeme tranzicije u svojoj tupoj neodređenosti zapravo je pogodovalo ljudima njegova soja da se nametnu, osvoje grad i njegove trgove u kojemu će kvarenje ukusa, morala, dobrih običaja, plemenitih poriva, umjetnosti, protumačiti kao neizbježnost...


Prekidam rečenicu jer je u 11.20 zasjalo zimsko sunce na trgu, utoplilo ciglu na podu, dalo joj boju, i žao mi ga je izgubiti. Poželio sam svejedno ući unutra, u Palazzo Publico. Popeo sam se mračnim stubama na prvi kat, ulazio i izlazio kroz razne prostorije. Podnevno sunce obasjalo je fresku Maeste Simone Martinija, zlatne aureole svetaca koji su se susreli pod baldahinom lagana crno-bijelo i crvenog tkanja i gdje odskače dlakavo tijelo Ivana Krstitelja. Grb Siene ima dvije suprotstavljene boje, bijelu i crnu, čiji se sukob nigdje ne umiruje, pa čak ni u Palazzo Publico. To je duh svjetla i tame koji prožima svaki grad, svaku državu, svakoga čovjeka pa i ovu palaču, to je krajolik povijesti na zidovima Dvorane Mappamondo, najljepše u Sieni, najljepše u srednjem vijeku. Da u dvorani nisu velike i oslikane freske jedna nasuprot drugoj, što naglašava sukob, to se ne bi moglo osjetiti. Ali jesu, i one rišu naš zemljovid. Siena je prvo prizor svijeta koji se dijeli na dva prizora raskola duha i vlasti koji ne mogu jedan bez drugoga kao što katedrala na Duomu ne može bez Palazzo Publico na Campu, u tom gradu s dvama težištima koji ima svoj Kaptol i Grič. Ono što povezuje ta dva svijeta bitka je koja se nalazi na bočnoj stranici dvorane, krvava srednjovjekovna bitka u monokromiji, La battaglia di Val di Chiana, s mnoštvom razbijenih kopalja, oklopa i okrvavljenih vitezova.


Bandićeva sjena pratila me sijenskim dvoranama, nisam mogao iskočiti iz njegove kože. Bio sam ondje i ovdje, podvrgnut bilokaciji protiv svoje volje. Negdje oko pola jedan odlučio sam sjesti na klupu i pogledati Alegoriju dobre i loše vlasti, najveću povijesnu parabolu ikad naslikanu. Divio sam se krasoti političke freske i slikarskoj vještini Ambrogia Lorenzettija, ali više od toga obrubu teme koju je pretvorio u viđenje. Metafora mi je bila potrebna kao sunce jer je upućivala na razliku koja skriva nešto zagonetno ispod sloja predočene stvarnosti. Svatko običan zna razliku između dobre i loše vlasti, ali nitko prije njega nije se usudio od toga napraviti mješavinu povijesti i simbola koja je i danas živo prisutna, kad je Zemlja zatoplila. To onda prestaje biti skučeni srednji vijek sa svojim tkalcima, lovcima, postolarima, učiteljima, zidarima, mesarima i prodavačima vina, to slikarstvo postoji za vječnost i svakodnevicu, za potrebu duše da si predoči ono što je tišti. A tišti je ista arogancija moćnika koji ponizuju život, ljude u gradu čine slabima i poniznima, duh i zajedničko dobro pretvara u vapijuću sablast.


Privukla me ispočetka, opet zbog gradonačelnika, alegorija loše vlasti koja se provodi u toskanskom gradu. Kuće se doslovce ruše, kuće zelene i ljubičaste boje, velike i male. Umjesto prozora postoje rupe, izgrižene sa strane. Stanovnici bivaju oteti ili leže bespomoćno na zemlji kao smaknuti kriminalac Vjeko Sliško na Cvjetnom trgu. A ljudi u crnim odorama pobjeđuju. Tu je pravda bačena na tlo i zgažena. Vrline nisu na cijeni. Moćni su naoružani, drugi su bez ičega. Njihova je izabrana životinja koza kao simbol pohlepe. Nesloga, perfidija, pljačka, gnjev, škrtost, siromaštvo i tašta slava osjećaju se na svakom koraku i iza uglova ulica. Trgova i nema jer se na njima odlučuje o slobodi.

Njoj nasuprot je alegorija dobre vlasti, koja se sažima oko pravde. Prenosi osjećaj sigurnosti. U srednjovjekovnom gradu život se odvija mirno i ugodno. Grad ima boju i smisao, svoju melodiju. Svaki posao ima doslovno i simbolično značenje, čak i eleganciju. Postolari živo pričaju s mušterijama, učitelj smjerno podučava učenike ex cathedra, majstori složno popravljaju krovove, među njima i poneka žena, oni izabrani koji na konjima idu u vjenčanoj povorci ne preziru puk. S gotičkih prozora ukrašenim elegantnim stupićima gleda se ples djevojaka. To je nevidljiva glazba koja je nadmoćna pogledu jer može istodobno prodrijeti u dušu i srce, izdići se iznad materijalnih pričina, a govori o izvornom zajedništvu ljudi i mora se odvijati unutar kruga. Jedna djevojka pjeva i udara u cimbal, čuje se njezin umilni glas, druge se drže za ruke i graciozno pomiču u rondu. Sve je sadržano u fluidu ljudskosti, tjelesnom pokretu, dostojanstvenom držanju, ali ta utopijska vizija skladna gradskog života hrani se prizorima iz svakodnevice. Premda tadašnji statut Siene izričito zabranjuje ples na ulicama, Lorenzettijeva realistična fantazija ga ispravlja.


Strujanje nota na alegorijskoj slici, ta uzvišena igra pokreta kao središnji znak freske kao da su me trenutno izliječili od Bandića. U idealnom gradu ništa nije žrtvovano autoritetu i moći jer nam sam život pruža golemu radost. Život pobjeđuje ako je dobro osmišljen. Siguran sam da te slike, napravljene još 1339, gradonačelnik nije stigao vidjeti. Ako ih je i vidio, zacijelo se nije dublje pozabavio onim što mu umjetnost šapuće. Freske su gustoća žive prisutnosti, gustoća misli i emocija, cosa mentale kao što bi rekao Leonardo. Oh Bože, pomislio sam, kad bi moj gradonačelnik došao u Sienu! Shvatio koliko je povezan, uključen, upisan u gotičke slike. Ili produžio malo sjevernije, do Firence, čeznuo za renesansom, poželio biti veličanstven poput Lorenza Medicija. Promijeniti numizmatične savjetnike, okružiti se Picom de la Mirandolom, Marsileom Ficinom, Sandrom Botticcelijem, slaviti sedmog studenog svake godine Platonov rođendan umjesto sa Zdravkom Mamićem Dinamove poraze na stadionu; nadvladati svaku političku krizu humanističkom, umjetničkom fantazijom i strašću. Ne govoriti svojim podanicima »Jedi mi iz usta«, i vraćati žlicu u koljivo, nego okupljati u salone najveće umjetnike svog vremena, naručivati njihova djela i njima ukrašavati grad, graditi palače, knjižnice, muzeje, osnivati nova sveučilišta; kao urbanist i vizionar shvatiti da su trgovi od prvorazredne važnosti za grad, i da za njih ne postoji samo tehničko ili komercijalno rješenje, nego i umjetničko oblikovanje...


Ne, ne treba se zanositi ništavnom tlapnjom, nego vratiti u srednjovjekovnu bitku; Bandić nema ništa s renesansom, ali ima mnogo štošta zajedničkog s Guidoricciom da Foglianom, konjanikom iz susjedne dvorane. Condotierre zauzima cijeli zid, i kao što mu ime govori, potječe iz Fogliana, malog mjesta u Toscani, i njega je odgojila vučica, a kopka ga urbs, došao je na platno da zauzme grad, zapravo već ga je zauzeo tako što je prethodno slomio pobunu, i gradovi Montemassi i Sassoforte doživjet će kob pobijeđenih. O tome govori čudo verističke slike Simone Martinija iz 1328, koja bi našla mjesta i na nekom drugom zidu neke druge palače jer preskače vrijeme, vapi za konkretnim likom koji će ga utjeloviti i danas. »Vrijeme se uvijek vraća«, govorili su prognani medičejci.


Cijela Guidoriccijeva velebna pojava u profilu, s navučenim zlatno-crnim plaštom koji prekriva i konja, bez nabora i srasla s njime, oslikava dinamizam i moć jahača, i ta simbolizacija vlasti pojačana je posvemašnjom odsutnošću bilo kojega drugog lika. Osim njega na konju postoji samo krajolik, dva brežuljka sa zidinama i kulama na vrhu koje je pretvorio u neplodnu i bezvodnu pustoš, u mjesečevu sferu bez ijedne travke. U nestvarno ništavilo ako se čovjek sjeti toskanskoga kraja s bajkovitim vinogradima, maslinama, čempresima, i koje će izgledati poput iskrižanih obronaka Medvednice kad se na nju protegne sjeverna tangenta sa svojim vijaduktima. To je cijena njegova pohoda za slavu Siene, iz koje će nedugo poslije biti prognan.


Svijet oko Guidoriccija je sablastan, a on jaše sam u veličanstvenoj opremi i pozi. Ne vidi mu se dobro izraz lica, odozdo, na previsoko postavljenoj i golemoj freski, ali na uvećanju se razabire da nema ništa tvrdo, usijano, kao što bi se moglo pomisliti za plaćenika. Nije lijep ni ružan, nego samo miran, odlučan, nepogrešiv i siguran kao sudbina. On je čovjek volje i htijenja koji zapovijeda i vodi. On crta svijet kakav se njemu sviđa. On već stiže u Zagreb, kao prošla noć koja rađa sadašnju i buduću, pošto-poto.


Dražen Katunarić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak