Vijenac 339

Film, Naslovnica

57. Berlinale – Međunarodni berlinski filmski festival, 8 – 18. veljače 2007.

Nostalgijom protiv estetike patnje

Rezimirajući ovogodišnji program, možemo reći da je riječ o vrlo solidnoj selekciji, koja je u odnosu na dosadašnje bila nešto manje politički angažirana i pitkija za gledatelje. Bavljenje prošlošću prevladavalo je nad sadašnjošću, bilo da je riječ o južnoameričkim diktaturama, aparthejdu ili pojavi side, a bio je tu i mali niz staromodnih, nostalgičnih ostvarenja. Umjetnički direktor Dieter Kosslick očito je odlučio da festival ne smije biti svjetska filmska revija ljudske patnje, na što upućuje njegova prošlogodišnja izjava da se na selekciji prošloga festivala nagledao patnje za cijeli život

57. Berlinale – Međunarodni berlinski filmski festival, 8 – 18. veljače 2007.

Nostalgijom protiv estetike patnje

Rezimirajući ovogodišnji program, možemo reći da je riječ o vrlo solidnoj selekciji, koja je u odnosu na dosadašnje bila nešto manje politički angažirana i pitkija za gledatelje. Bavljenje prošlošću prevladavalo je nad sadašnjošću, bilo da je riječ o južnoameričkim diktaturama, aparthejdu ili pojavi side, a bio je tu i mali niz staromodnih, nostalgičnih ostvarenja. Umjetnički direktor Dieter Kosslick očito je odlučio da festival ne smije biti svjetska filmska revija ljudske patnje, na što upućuje njegova prošlogodišnja izjava da se na selekciji prošloga festivala nagledao patnje za cijeli život

Tradicionalno hladno, negostoljubivo vrijeme i ove je godine obilježilo Međunarodni berlinski filmski festival. Samo je let iznad oblaka još dao posljednje njemačke zrake sunca, a potom smo se spustili u tmurnu i sivu atmosferu. Prvu noć gradom je prohujala snježna mećava. Ponekad se upitam zašto Nijemci organiziraju festival u klimatski najgorem dijelu godine, no odgovor je vjerojatno u njemačkoj estetici patnje, koja obilježava i njemački film, dramsko kazalište i operu. No, što se filmske zajednice tiče, njoj je to prvo veliko godišnje okupljanje i ključni filmski događaj u ovo doba godine, jer osim Nijemaca malo komu pada na pamet u ovakvim vremenskim uvjetima organizirati festival. Stoga je malo vjerojatno da će se zimski termin festivala skoro mijenjati.

Inače, Berlinale se odvija u posve neobičnoj, arhitektonski supermodernoj četvrti oko Postdamer Platza. Sve zgrade oko glavne lokacije festivala, Berlinale Palasta, odnosno. Theatera am Potsdamer Platz nove su — osim jedne, u vlasništvu Mercedes-Benza, koja u modernom okolišu djeluje kao neki muzejski izložak ili poput katedrale na Manhattanu. Poznavatelji filma Metropolis doživjet će je kao kuću izumitelja Rotwanga, endemično zdanje potpuno okruženo suvremenom arhitekturom i futurističkim neboderima. Novi Potsdamer Platz upravo je odraz želje Nijemaca da dobiju svoj Manhattan. Rušenje Berlinskoga zida i nekih objekata oko njega dalo je mogućnost da se prostor u najstrožem središtu Berlina redefinira i oblikuje dostojno metropoli ujedinjene Njemačke.

Na odlasku iz hotela u Festivalski centar svako jutro prelazim preko prostora koji je nekoć bio Berlinski zid, a sada je zelena livada. Na pamet mi padaju riječi mjuzikla Jalta, Jalta Milana Grgića i Alfija Kabilja. Na mjestu gdje su se odmjeravale snage istočnog i zapadnog bloka sada su gigantske, osmometarske klackalice.

Atmosfera na festivalu je otuđena, nitko ne razgovara vani, svi jure u toplije zatvorene prostore na projekcije ili slanje izvještaja. Prema svjedočenju novinara BBC-a Philipa Bergsona najbolja zabava na Berlinaleu je na prijemima u Hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu, na kojim se prije znalo i zapjevati. I ove godine bilo je povoda za takvo primanje.


Srdačan prijem za Armina

Film Armin redatelja Ognjena Sviličića premijerno je prikazan 10. veljače (elitni termin u subotu navečer) u prepunom berlinskom kinu Dephi u okviru programa Forum. Berlinska je publika vrlo srdačnim i dugim pljeskom ispratila Sviličićev film, nastao u hrvatsko-njemačko-bosanskoj koprodukciji. Riječ je o vrlo ganutljivoj priči o dječaku (Armin Omerović), koji u očevoj pratnji (Emir Hadžihafisbegović) dolazi u Zagreb na audiciju za nastup u njemačkom filmu.

Nakon svjetske premijere održano je iznimno posjećeno primanje u Hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu, gdje je oko dvije stotine uzvanika hrvatskim jelima i vinima počastilo hrvatsko Ministarstvo kulture uz potporu Hrvatske gospodarske komore, a domaćica prijema bila je hrvatska veleposlanica u Njemačkoj Vesna Cvjetković. Na primanju su se uz ekipu Armina našli ravnatelji festivala u Karlovyim Varyma, Cottbusu, Sarajevu i mnogih drugih, te cjelokupni berlinski žiri FIPRESCI-a.

Tijekom Berlinalea održano je čak šest projekcija Armina (u kinima Cinemax, Delphi, Cubix, Arsenal, Zoopalast i CineStar), rapoređenih od drugog (novinska projekcija) do posljednjega dana festivala. Osim ugledu mladoga hrvatskog redatelja i scenarista, koji je u Forumu već sudjelovao odličnim filmom Oprosti za kung-fu, tu činjenicu valja dijelom zahvaliti i trojnom državljanstvu filma, odnosno njegovu njemačkom koproducentu.

Film Armin producirali su zagrebački Maxima Film, njemački Busse & Halberschmidt Filmproduktion i sarajevski Refresh Production. MDC International preuzeo je međunarodnu prodaju filma. Uz spomenute glumce u Arminu nastupaju i njemački glumci Jens Münchow i Marie Bäumer, koji glume i u njemačkom filmu iz konkurencije Krivotvoritelji.

Program Međunarodni forum mladoga filma predstavlja prve ili druge filmove redatelja iz cijeloga svijeta, a ne treba zaboraviti da je hrvatski film Maršal redatelja Vinka Brešana svojedobno u njemu dobio glavnu nagradu. Nakon Konkurencije i Panorame, Međunarodni forum mladoga filma treći je program po važnosti na Berlinaleu, a premda ima vlastitu direkciju neovisnu o upravi Berlinalea i umjetničkom direktoru Dieteru Kosslicku, između njih uvijek postoje dogovori oko prepuštanja pojedinih prijavljenih filmova. U programu ovogodišnjega Foruma prikazana su 42 filma, među kojima i američki film Seven Easy Pieces by Marina Abramovic u režiji Babette Mangolte.

Promidžbu filma Armin podupirao je i (prvi put postavljen) hrvatski štand na Filmskom sajmu Berlinalea, koji je vodila Antonija Dubravka Carnerud, a pridružile su joj se i dvije djelatnice Uprave za međunarodnu suradnju Ministarstva kulture. Na štandu, koji se nalazio na dodatnoj lokaciji Sajma na petom katu festivalske zgrade na Potsdamer Platzu (glavna je lokacija u Martin Gropius Bau), mogli su se naći DVD-i i ostali promidžbeni materijal gotovo svih novijih hrvatskih filmova, od igranih do animiranih.


Početak s Edith Piaf

Berlinale je otvoren 8. veljače europskim filmom, ambicioznom francusko-britansko-češkom koprodukcijom La Vie en Rose redatelja Oliviera Dahana, raskošno produciranom, ali i potresnom pričom o burnom životu legendarne Edith Piaf.

S velikom uvjerljivošću u filmu su isprepletene tri faze njezina života, iznimno teško djetinjstvo po ulicama siromašnih četvrti i bordelu (u kojem je radila baka koja ju je čuvala), razdoblje njezina uspona, priznanja i uspjeha te tragične godine suočavanja s bolnim spoznajama o izgubljenu zdravlju i preranu starenju. Film nas vodi kroz njezine najteže borbe, pobjede i poraze.

U glavnoj je ulozi sjajna, ganutljiva Marion Cotillard (hrvatska ju je publika mogla vidjeti u filmu Dobra godina Ridleyja Scotta u ulozi zanosne konobarice), a filmom prolaze i Gérard Depardieu (kao njezin prvi mentor), Sylvie Testud, Pascal Greggory, Jean-Paul Rouve i Emmanuelle Seigner. U film je uklopljeno dvadesetak pjesama u izvornoj izvedbi Edith Piaf, ali uvijek na različit, izvoran način. Riječ je o vrlo uspjelu biografskom filmu, koji gledatelja može iskreno ganuti.

Robert De Niro pokazao se kao vrlo siguran i solidan redatelj u svom drugom redateljskom projektu (nakon filma A Bronx Tale) The Good Shepherd (Dobri pastir), priči o diplomcu s Yalea (Matt Damon) kojega regrutira američka tajna služba. Damon, s iskustvom Talentiranoga gospodina Ripleyja, odlično utjelovljuje čovjeka rastrgnuta između idealističkih načela i brige za svoju budućnost i sudbinu svoga sina. Špijunski elementi zapleta vješto su kombinirani s uvjerljivom ljudskom pričom, a premda film traje čak 167 minuta, De Niro ga uspijeva držati zanimljivim do posljednjega trenutka, pa The Good Shepherd nikad ne ostavlja dojam razvučenosti.

Poprilično je pak razočarao crno-bijeli film The Good German (Dobri Nijemac) redatelja Stephena Soderbergha u kojem George Clooney glumi američkoga novinara upletena u zavjeru oko ubojstva u poslijeratnom Berlinu. Prepoznatljiva je posveta filmovima poput Casablanke i Trećega čovjeka, ali sve se doima odveć iskonstruirano i artificijelno. Glumci George Clooney, Tobey Maguire i Cate Blanchett obavili su solidan posao, a spoj arhivskih i novih snimaka suptilan je i nenametljiv, ali su scenarističke neuvjerljivosti i redateljska nemaštovitost, osobito u raspletu, u konačnici rezultirale slabim ostvarenjem.

U filmu Goodbye Bafana (Doviđenja Bafana) redatelja Billea Augusta, njemačko-francusko-belgijskoj koprodukciji, životnom pričom obavještajnoga časnika (Joseph Fiennes) prikazani su zatvorski dani južnoafričkoga vođe Nelsona Mandele (uvjerljiv, no za ulogu tjelesno odveć krupan Dennis Haysbert). Časnik, u početku neprijateljski nastrojen prema pobunjenim crnicima, s vremenom razvija razumijevanje pa i bliskost s Mandelom, što prijeti slomom njegove karijere i obitelji. Film je režiran sigurno, pa i ziheraški, bez velikih iznenađenja, pa čak i naznaka redateljske smjelosti, a dolazi prilično kasno nakon promjena u Južnoafričkoj Republici.

Nepretenciozna i šarmantna brazilsko-argentinska drama O ano em que meus pais saíram de férias (Godina u kojoj su moji roditelji otišli na odmor) redatelja Caoa Hamburgera prikazuje sudbinu dječaka ostavljena od roditelja disidenata za vrijeme burnih zbivanja u Brazilu sedamdesetih.

Korejski redatelj Park Chan-wook, u nas poznat po vrlo okrutnom Oldboyu predstavio se najbizarnijim filmom u konkurenciji Berlinalea Ja sam kiborg, ali to je u redu, potpuno luckastom, ponekad duhovitom, a ponekad ganutljivom pričom o skupini mentalno poremećenih ljudi i njihovu suživotu u ustanovi, s naglaskom na djevojci koja se napaja baterijama umjesto hranom.


Šarmantni Menzel

Šarmantna komedija Služio sam engleskog kralja redatelja Jiříja Menzela (dobitnika nagrade međunarodne kritike) dugo je očekivana i najavljivana adaptacija pikarskoga romana Bohumila Hrabala. Priča je to o karijeri dobrodušna i naivna konobara Jana od dana njegova šegrtovanja do izlaska s robije u komunizmu. Menzelov raskošno produciran i neodoljivo simpatičan film podsjeća na filmove Ernsta Lubitscha i Federica Fellinija više nego njegova prethodna ostvarenja. Nostalgičnošću i dobrodušnošću film je bio pravo osvježenje festivala.

Jedan od najdojmljivijih filmova 57. Berlinalea svakako je Irina Palm njemačkoga redatelja Sama Garbarskog, izvanredno uspio spoj drame i komedije. Pričom o starijoj gospođi (Marianne Faithfull), koja, da bi prikupila novac za unukovu operaciju, pristaje na prilično ponižavajući posao anonimna masturbiranja muškaraca (kroz rupu u kabini) u sexy-baru kojim upravlja Miklos (Miki Manojlović), redatelj je odlično dočarao snagu ljubavi, spremnost na žrtvovanje, ali ponajprije ljudsko licemjerje i lažni moral.

Britanski film Hallam Foe redatelja Davida Mackenzijea bavi se pričom mladića Hallama (Jamie Bell), čija se majka utopila pod čudnim okolnostima, a otac oženio ljubavnicom. Bježeći od kuće, Hallam se sprijateljuje s Kate, mladom poslovnom ženom, sličnom njegovoj majci, koja mu daje posao u hotelu, no njihov se odnos poprilično zamrsi. Mladi Jamie Bell (Billy Elliot) nadrastao je dječačke uloge i idealno se uklopio u lik mladića koji iznenada mora odrasti, a Sophia Myles bila je više nego dobar izbor za ulogu zanosne Kate. Riječ je o neobičnu, ne besprijekornu, ali svakako nepredvidljivu i zanimljivu filmu koji vrijedi pogledati.

Izvan konkurencije prikazan je vrlo kvalitetan britansko-američki film Bilješke jednog skandala (Notes on a scandal) Richarda Eyrea prema scenariju Patricka Marbera (adaptacija romana Zoe Heller). Judi Dench iznimno uvjerljivo i sigurno glumi stariju, autoritativnu profesoricu Barbaru, koja živi povučenim samačkim životom. Kada u njezinu školu dođe mlada profesorica Sheba (Cate Blanchett), Barbara pomisli da će u njoj naći dugo željenu intimnu prijateljicu, no Shebina pozornost usmjerena je na jednog učenika. Savršena ritma, odlično napisanih dijaloga i ponajprije izvanredne glume, film je kvalitetom nadmašio mnoge nagrađene filmove iz festivalske konkurencije.

Iz usporednoga programa Panorama valja izdvojiti mađarski film Ferfiakt redatelja Karolyja Esztergalyosa, koji se bavi bračnom krizom starijega glumačkog para, pisca na zalasku i nekadašnje kazališne zvijezde, koja sada nastupa samo u provincijskim kazalištima. U njihove živote iznenada će ući lijep plavokosi mladić (David Szabo), vrag s likom anđela, i okrenuti ih naopako. Riječ je o smjelu, provokativnu i intrigantnu filmu kakav se u Hrvatskoj nitko ne bi usudio snimiti.


Zlatni medvjed Kinezima

Glavnu nagradu 57. Berlinalea, Zlatnog medvjeda, osvojio je kineski film Tuyin brak (Tuya de hun shi) redatelja Wang Quanana. Veliku nagradu žirija dobio je film Drugi (El otro) argentinskoga redatelja Ariela Rottera. Srebrnog medvjeda za najbolju režiju osvojio je izraelski redatelj Joseph Cedar za film Beaufort.

Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu osvojila je njemačka glumica Niona Hoss za ulogu u filmu Yella, a za najbolju mušku ulogu Julio Chavez za ulogu u filmu Drugi. Nagradu za izniman umjetnički prinos dobila je glumačka ekipa filma Dobri pastir Roberta De Nira na čelu s Mattom Damonom i Angelinom Jolie. Nagradu za najbolju filmsku glazbu dobio je britanski film Hallam Foe. U ocjenjivačkom sudu 57. Berlinalea bili su Paul Schrader (predsjednik), Hiam Abbas, Mario Adorf, Willem Dafoe, Gael García Bernal, Nansun Shi i Malene Stensgaard.

Žiri međunarodne kritike FIPRESCI dodijelio je glavnu nagradu filmu Služio sam engleskog kralja Jiříja Menzela. U sekciji Forum, u kojoj je u konkurenciji prikazan film Armin hrvatskog redatelja Ognjena Sviličića, nagradu kritike dobio je film Jagdhunde redateljice Ann-Kristin Reyels.

Zanimanje publike, novinara i filmske industrije za festival bilo je veće nego ikad. Na festivalu bilo je akreditirano više od devetnaest tisuća osoba iz 127 zemalja, od čega je bilo više od četiri tisuće novinara. Festivalske projekcije posjetilo je 430.000 gledatelja. Prikazana su ukupno 373 filma na 1.190 projekcija. Festival je završio u nedjelju 18. veljače tradicionalnim Berlinale Kinotagom, danom rezerviranim za berlinsku publiku.

Rezimirajući ovogodišnji program, možemo reći da je bila riječ o vrlo solidnoj selekciji, koja je u odnosu na dosadašnje bila nešto manje politički angažirana i pitkija za gledatelje. Bavljenje prošlošću prevladavalo je nad sadašnjošću, bilo da je riječ o južnoameričkim diktaturama, aparthejdu ili pojavi side, a bio je tu i mali niz staromodnih, nostalgičnih ostvarenja. Umjetnički direktor Dieter Kosslick očito je odlučio da festival ne smije biti filmska revija ljudske patnje, na što upućuje njegova prošlogodišnja izjava da se na selekciji prošloga festivala nagledao patnje za cijeli život.


Zlatko Vidačković

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak